Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (IX)

Jul 09, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

Kako bi politika podjarivanja nacionalnih strasti nakon tek završenog rata izgledala kod nas da nije došlo do velikog preokreta, možemo samo s užasom zamišljati i groziti se nad cinizmom realne politike hladnog rata. Srećom, veliki preokret je to spriječio, a novim uvjetima prilagođena politika će ne samo utjecati na disidentske pokrete u Istočnoj Evropi, nego i njihovo odsustvo u našim krajevima. Da je kojim slučajem do preokreta 1948. (ili ranije) došlo u nekoj drugoj zemlji komunizma, onda bi naša zemlja, imajući na umu masu slobodnih duhova, sva vrvila od disidenata. No, tu se ispriječio veliki povijesni disident.
 
Jeste li mi rod, siročići mali?
 
Popov [2000: 25] bez komentara citira projekt Mihajlova i drugova o neovisnom časopisu (1966): ‘Možda nikada u historiji nije bila sudbina jednog čovjeka do te mere [sic] povezana sa sudbinom cijelog čovječanstva kao što je danas slučaj sa Milovanom Đilasom.’ Bojim se da se stratezi hladnog rata ne bi složili sa ovom ushićenom ocjenom. Ako je riječ o pojedincu, onda ova kvalifikacija u njihovim očima prije vrijedi za Josipa Broza nego za Milovana Đilasa. Teško je danas, nakon što je došlo do prevrata sviju vrijednosti, dočarati važnost J. B. Tita u hladnoratovskoj svjetskoj politici. Moglo bi se reći da se čini sve kako bi se taj značaj umanjio. Otuda i isticanje jedne marginalne figure poput Đilasa, ili u jednom dahu sa Titom, ili kao jedinu značajnu ličnost socijalizma. Latinka Perović u svom predgovoru knjizi A. Đilasa piše: ‘Aleksa Đilas je sin Milovana Đilasa, čoveka čije se ime već odavno nalazi u svim enciklopedijama sveta kao simbol unutrašnjeg otpora u komunističkoj ideologiji, jedinstven i po tome što bivši vernik nije postao protivnik same ideje komunizma. Suviše dubok da bi jednu pojavu eminentnu (sic!) ljudskoj prirodi poistovetio sa njenim pretvaranjem u lažnu religiju, pogotovu sa jednim političkim režimom, Milovan Đilas je odavno prestao samo da zbunjuje konvertite svih vrsta. On već izaziva bes premandurenih autoritaraca, jer ih svojim postojanjem dešifruje. […] Ime Milovana Đilasa, pored imena Josipa Broza Tita, trag je dva moguća izbora pred kojima je ostala Jugoslavija neposredno posle Drugog svetskog rata. Pokazaće se, na kraju, da je izbor prvog, možda, i jedina mogućnost njenog opstanka. Ali, ovaj uži značaj Milovana Đilasa na jugoslovenskom prostoru određen je mestom koje on ima na crti opšte istorije komunizma. Nikako obrnuto’ [Perović, 2000: 61]. Kad pogled iz balkanskog sokaka upravimo na svjetsku scenu, stvar izgleda drukčijom. Ako za suštinu disidentstva uzmemo očekivano nagrizanje sovjetskog imperija, osnovne ambicije vanjske politike SAD u hladnom ratu, onda je Josip Broz bio disident bez premca. Tako ga doživljava i pokušava koristiti zapadna politika nakon raskida sa Staljinom. Postoji ogromna razlika između velikog disidenta i figure sitnog formata. Može se bez uzdržanosti reći da je Mihajlovljeva konstatacija kako je Jugoslavija, ‘[…] zemlja nesvrstana, izvan sovjetskog lagera, u mnogome zavisna od Zapada’ [Mihajlov, 1994: 32], samo pola priče – u globalnoj strategiji hladnoratovske borbe protiv komunizma, Zapad je u istoj mjeri bio zavisan od Jugoslavije. U svojoj knjizi zasnovanoj na internim dokumentima, Liz piše da je ranih godina hladnog rata Jugoslavija bila žarišna točka pokušaja SAD da radi prodiranja u sovjetski blok i sijanja nejedinstva u njemu, iskoristi i produbi pukotinu koju je Jugoslavija stvorila u komunističkom svijetu. Bila je to ‘strategija klina’ usmjerena ne samo na sovjetsku zonu, već i na Aziju. Jugoslavenska neovisnost postala je središnji aspekt vanjske politike Trumanove administracije. Din Ačeson (Dean Acheson), ministar vanjskih poslova SAD, izjavljuje aprila 1950. da Jugoslavija čini sastavni dio politike nacionalne sigurnosti SAD [Lees, 1997: 43, 83].
Da bi se iskoristila „disruptivna vrijednost titoizma“, Kenan već krajem juna 1948. formulira liniju: ‘Taj bi se rascjep sad mogao eksploatirati na korist Zapada, ali metode moraju biti obazrive i diskretne.’ OPC i Vizner su ubrzo kipili od ideja kako iskoristiti razlaz Staljina i Tita, piše Liz [Lees, 1997: 53, 57]. Ona ovdje ne ulazi u detalje, ali se može pretpostaviti da je veliki preokret u svjetskoj politici potakao Viznera na razvijanje čitavog imperija umreženih inicijativa od kojih su neke prije spomenute.
Dok u image starog Đilasa spada borba protiv komunističke represije, za slobodu misli i izražavanja, mladi Đilas je na suprotnoj strani: Reporteri bez granica u jednom svom godišnjem izvještaju navode presudu protiv Stevana Nikšića po tužbi Đilasa mlađeg zbog objavljivanja u NIN-u pisma uredništvu koje mu nije bilo po volji. (www.rsf.org, Freedom of the press throughout the world, 2003 Report Europe.)
Dalja istraživanja će o tomu moći reći nešto više. U svakom slučaju, kako su 1952. administraciji preporučili američki veleposlanici u evropskim državama, pokazuje se da se u američkoj vanjskoj politici ne odustaje od pothranjivanja nacionalističkih osjećaja i, gdje je to moguće, podstrekivanja nesloge unutar grupa na vlasti, kako bi se stimulirale titoističke tendencije i slabila sovjetska kontrola satelita [Lees, 1997: 113]. Heler i Heler (Heller), propagandisti zapadne suradnje sa Titom, opravdavaju ovaj radikalni korak američke vanjske politike pred protivnicima: ‘Titov uspješni raskid sa Kremljom je sasvim doslovno jedan od međaša hladnog rata. Tito je bio bat koji je razmrskao tobožnju gromadu komunističkog jedinstva [...]. Kad je Tito pokazao da mu se nakon toga ništa nije dogodilo, moć Kremlja nad drugim komunističkim vođama je u velikoj mjeri popustila. Oni su bili potaknuti da se usprotive Moskvi. Kremlj ne bi ništa više volio nego da vidi kako Zapad Jugoslaviju pušta niz vodu, prisiljenu da se vrati u krilo Kremlja. Dok Tito održava svoju neovisnost, on Zapadu […] više vrijedi nego što košta pomoć koja mu se daje. Osim toga, u Vašingtonu vlada uvjerenje da bi se u slučaju stvarnog konačnog obračuna Tito našao na strani Zapada – ako ni zbog čega drugog, da spasi svoju kožu’ [Heller & Heller, 1962: 103]. Helerovi sumiraju razloge za tretiranje Jugoslavije kao ‘specijalnog slučaja’ pobijajući argumente protivnika koji žele okončanje aranžmana sa Titom: ‘1. Jugoslavija je komunistička država a Tito je komunist. Kako SAD može davati pomoć takvima ljudima? 2. Tito, bezosjećajni diktator, sigurno guši ljudska prava. 3. Tito je ’nezahvalan’ za pomoć od SAD. 4. Kao komunist, Tito će se po mnogim pitanjima vjerojatno naći protiv SAD, na istoj strani sa Kremljom. Postoji šansa da će u slučaju rata vojna pomoć i oružje koji se daju Jugoslaviji biti okrenuti protiv SAD.’ Nije li zato ludost ekonomski i vojno pomagati Jugoslaviju? ‘Odgovor na sve ove rezerve je uvjetno Ne.’ Helerovi navode prethodnog ministra vanjskih poslova Džona Fostera Dalisa (J. F. Dulles): ‘Mi ne pokušavamo dobiti nagradu na natječaju za popularnost. Mi pokušavamo raditi ono što je na dugi rok u najvećem interesu SAD.’ Potom Helerovi ukazuju na koristi od srdačnih odnosa sa Titom od vremena Trumanovog predsjednikovanja, kad su započeli. Novi ministar vanjskih poslova Din Rask (Dean Rusk) [1961-1969] je u Kongresu izjavio: ‘Jugoslavija je povukla pomoć u građanskom ratu u Grčkoj. […] Tršćansko pitanje je riješeno. Pitanja granica i manjina su stavljena ad acta. Albanija je geografski izolirana od sovjetskog bloka, čime joj se u konačnici pruža mogućnost neposluha Moskvi. […] Jugoslavija ostaje glavnim primjerom uspješnog otpora jedne komunističke zemlje sovjetskom imperijalizmu. Ona je pokazala svijetu da je bijeg iz sovjetskog sistema moguć i da razvoj u tijesnoj suradnji sa Zapadom daje rezultate nadmoćne prema rezultatima pod skrbništvom Sovjetskog Saveza’ [Heller i Heller, 1962: 102-103]. U svojim memoarima Kenan veli o Titu: ‘U svim pitanjima normalnih bilateralnih odnosa […] nismo, koliko se sjećam, imali nikakvih pritužbi na ponašanje Jugoslavije. Možda nam se nije dopadala poneka Titova izjava […]. Možda su kod nas takve izjave ponekad izazivale zabrinutost zbog njihovog učinka na američko mnjenje. Ali, on je imao pravo na svoje vlastite poglede. Ni izjave vodećih ljudi naše vlade se ponekad nisu njemu dopadale’ [Kennan, 1972: 282, kurziv Kenanov].
Svi ostali proklamirani prioriteti vanjske politike morali su ustuknuti pred kapitalnim značajem Titovog savezništva u borbi. U internim dokumentima State Departmenta konstatira se neslaganje s unutarnjom politikom, ograničenjem sloboda u Jugoslaviji u vezi sa osudom Đilasa za Novu klasu [Lees, 215]. Ali to ostaje u internim dokumentima. Nema podataka da su američki zvaničnici vršili pritisak na Tita u korist Đilasa. Niti se čini da bi takvi pritisci imali kakvog efekta: ‘Tito je napravio ’koncesije’ kao što je oslobađanje Stepinca ili zatvaranje granice sa Grčkom u istoj mjeri zbog unutarnjih koliko zbog vanjskih razloga. On u podjednakoj mjeri nikada nije bio voljan da bude podređeni partner ni Zapadu ni Sovjetima“ [Lees, 1997:139]. Naši disidenti, koji su pokušavali pokazati da su bolji komunisti od Tita, nisu time mogli impresionirati Zapad. Pošto su bili ljevičari, zašto bi ih Zapad podržavao? A ako su bili nacionalisti ili desničari, oni bi škodili Titu i potkopavali državu, čija je stabilnost bila na vrhu zapadnih prioriteta. Disidenti kod nas zapravo nikom nisu trebali, osim sebi samima. Da je vanjskoj politici SAD trebalo jugoslavenskih disidenata, ona bi ih, kako je to rađeno poglavito u SSSR i satelitima, bez problema naštancala. Ali se vjerovalo da je jedan Tito globalno korisniji u borbi protiv komunizma, dok su bezbrojni disidenti u sovjetskoj imperiji bile tek pomoćne pješačke snage. Vidjeli smo da Mihajlov objašnjava zašto kod nas nije bilo disidenata činjenicom da se zbog zapadne podrške Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata kod nas nisu mogli čuti programi poput RFE ‘bez kojih disidentski pokret teško da bi postojao jer su oni bili glasnogovornici disidentskog pokreta. Naime, ruski i svi ostali disidenti su, preko stranih stanica, komunicirali sa svojim narodom.’ Onda su se jamačno napajali i titoističkim idejama. Sasvim na crti podrške Titu, medijski moćni RFE/RL direktivama ohrabruje suradnike RFE da ‘oštroumno koriste nezavisnost od Kremlja’ koju je stekao Tito.

---

                                    

                                                      (Nastavlja se)