Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (V)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U
funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –
''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.
Hladnoratovsko ozračje
U Popovljevoj definiciji vrijedan je uvid da nije dovoljno da netko sam sebe smatra disidentom, već je presudna nečija potvrda. U praksi to
znači da nije dovoljno biti zvan, već i izabran. Značajan je i Popovljev
pokušaj teorijskipovijesnog oročavanja disidentstva. Mada s propašću komunizma
i okončanjem hladnog rata nije nestalo kritičke misli, termin „disident” se
koristi praktično samo za pojedince zaostale na Kubi, u Kini. Popovljeva
periodizacija sa dva međaša, Staljinovom smrću 1953. i rušenjem Zida 1989., ne
može izdržati kritiku [Popov, 2000: 19]. To se sveti i Popovu: zahvaljujući
preširokoj definiciji, među domaće disidente on ubraja Živojina Pavlovića kao
kritičara staljinizma, zanemarujući da su Pavlovića likvidirali suborci 134
prije Staljinove smrti. Slično vrijedi i za Dragoljuba Jovanovića koji nije
postao disidentom 1953. (ovaj je u stanovitom smislu bio disident i pod starim
i pod novim režimom).
Pitanje je i da li se pripadnici
raznih frakcija unutar lijevog pokreta (rascjep socijaldemokrata nakon
Oktobarske revolucije, ili razne frakcije na ljevici prije i nakon 1917) mogu
smatrati disidentima u odnosu na glavni tok. Popov misli da mogu. Njegov je
primjer Vukovarski kongres KPJ (1920): ‘znatan broj socijalista je pružio otpor
diktatu ’21 uslova’ ‘Kominterne [Popov, 2000: 21]. Popov ovdje projektira
hladni rat unatrag, u skučene okvire jedne stranke u previranju, ostavljajući i
svjetsku i povijesnu pozornicu izvan razmatranja. Presudni je kriterij
antiboljševizam (jednako antikomunizam), koji Popov, zahvaljujući naknadnoj
pameti, uvodi na mala vrata. Bez obzira na Popovljeve nepreciznosti, njegov
prilog omogućuje izoštravanje definicije disidentstva, uvid u dublje slojeve.
Radi se o antikomunizmu.
Komunizam kao vlast, ili kao
prijetnja, meta je disidentstva u smislu kako se pojam rabi u hladnom ratu. U
tu tradiciju spada i Popov. Periodizacija bi se morala korigirati vezujući
početke disidentstva sa početkom hladnog rata. Disidenti u suvremenom značenju
toga pojma proizvod su hladnoga rata. Uz vremensku je potrebna i prostorna
korekcija: iako nudi načelnu definiciju disidentstva, Popov se ograničava na
Srbiju, eksplicitno se uzdržavajući od komparativne analize isključujući i
zemlje realnog socijalizma [Popov, 2000: 20]. Usporedna analiza je jedini medij
koji omogućuje ne samo uvid u suštinu, već i u specifičnost jugoslavenskog
disidentstva: da bi to zbilja bili, disidenti moraju igrati potencijalno važnu
ulogu u svjetskoj politici, biti pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Biti i zvani i izabrani.
Primjer Živojina Pavlovića puno objašnjava.
Popov navodi da je Pavlovićeva knjiga Bilans sovjetskog termidora (1940) bila
zabranjena još u štampariji odlukom režima koji je tad uspostavljao diplomatske
odnose sa SSSR-om [Popov, 2000: 20]. Znači, u vrijeme kad komunista nije bilo
ni blizu vlasti. Da li je Živojin Pavlović disident prema opresivnom režimu,
što bi se moralo smatrati suštinom disidentstva, ili je, kao trockist, disident
prema staljinistima u pokretu kojem je pripadao? Režim je htio izbjeći iri- 135
tiranje sovjetske vlade Pavlovićevom knjigom. Da je ona izišla nakon Drugog
svjetskog rata, a prije 1948., Pavlović bi možda bio upisan u svjetski kalendar
disidentskih svetaca. Ovako za njega znadu samo malobrojni specijalisti.
Ističem godinu 1948., raskid KPJ i SKPb, kao prijelomnu točku u povijesti
disidentstva, bez obzira na to što je hladni rat prije toga već bio počeo.
Ovdje se moram vratiti na Mirka
Đorđevića i osporiti njegovu neutemeljenu distinkciju između disidenata dva
kruga. Zbilja, u ‘disidentskoj skrivalici’ (Popov) ‘mitovi i legende još uvek
zauzimaju mesto koje im ni po kojoj logici ne pripada’ [Đorđević, 1998 a: 22].
Ako se zadržimo na Đorđevićevom kriteriju disidentstva – vraćanju partijske
knjižice i odlazak na drugu obalu – on bi mogao poslužiti kao polazište za prilog
studiji konvertitstva. Time bismo prividno napustili temu jer je konvertitstvo
bilo iznimno važno na početku hladnog rata, kad su preletači bili favorizirani
materijal iz kojega su tesani disidenti. Đorđević u svoj ‘prvi krug’
disidenata, koji čine disidenti-bivši komunisti, smješta Kestlera i Silonea
(dodajući im, posve nezasluženo, i zlosretnog Živojina Pavlovića) pa kaže:
‘Iskustvo disidenata prvog istorijskog kruga nije zanimljivo samo u istorijskom
smislu – ono upućuje i na drugi disidentski krug.
U susretu sa tom temom otvara se
pitanje drugog disidentskog kruga koji je započeo u našim prilikama sa M.
Đilasom i Mihajlovim, a u ruskim prilikama s pobunom i disidentstvom […] A.
Solženjicina […]’ [Đorđević, 1998 b: 15, 16]. Ukoliko u pristupu fenomenu
disidentstva za relevantne povijesno-političke koordinate uzmemo hladni rat,
onda svi krupni i sitni disidentski likovi spadaju u samo jedan ‘disidentski
krug’ zacrtan ciljevima vanjske politike SAD i zapadnih saveznika kao mlađih
partnera. Pikantna je činjenica da je između Siloneovog vraćanja ulaznice i
knjige koja ga je ozvaničila kao disidenta proteklo čitavih dvadeset godina,
Kestlerovog nekih dvanaest, dok Đilas nije morao tako dugo čekati. Ako za međaš
uzmemo objavljivanje Nove klase (jesen 1957), ili datum prvog (kao i svih
ostalih nepotrebnog i suludog) Đilasovog zatvaranja 19. 11. 1956., definitivnu
potvrdu disidentskog statusa i početka dugotrajne disidentske karijere, od
njegovog pada početkom 1954. bilo je proteklo tek dvije odnosno tri i pol go-
136 dine. Tehnički nije moglo brže.
U međuvremenu se hladni rat
razbuktao. Radi mladih čitalaca nužno je podsjetiti na epohalnu hladnoratovsku
knjigu The God that Failed (američko izdanje 1949., britansko 1950), sačinjenu
od šest članaka razočaranih komunista (ili simpatizera) koji su Partiji ili
ideji okrenuli leđa. Injacio (Ignazio) Silone i Artur Kestler (Arthur Koestler)
su dvojica od njih, a ostali su britanski pjesnik Stivn (Stephen) Spender,
američki novinar Lui Fišer (Louis Fischer), američki pisac Ričard Rajt (Richard
Wright), britanski novinar, laburista i obavještajac Ričard Krosman (Richard
Crossman) i francuski pisac Andre Žid (André Gide).
Mnogo zvanih,
malo izabranih - Naši disidenti
‘Za razliku od Rusije, Češke, Poljske itd., malo je građana tadašnje
Jugoslavije osećalo da im nedostaje išta drugo, sem nešto više novaca. Zato je
disidentski pokret kod nas bio ograničen na uzak sloj ljudi koje je ponajviše
tištala nemogućnost da se ravnopravno bave politikom, oblašću u kojoj je vladao
skoro potpuni monopol. […] Ko misli da je teza potpuno nezasnovana neka pokuša
da odgovori na pitanje zašto kod nas nije bilo iole ozbiljnijeg (po trajnosti
izlaženja, po broju autora, po vezama sa publikom) samizdata?’ [Rak, 1998: 30].
Za ilustraciju izjava Ljubomira Tadića, jednog od osmero profesora: ‘Reći ću
sada jednu bogohulnu stvar, koju sam već izrekao u užem krugu prijatelja, da je
pravi, i to revolucionarni zadatak socijalističkih snaga, (ako one postoje) da
u postojećem socijalizmu rehabilituju buržoasku demokratiju. Određenije:
mišljenja sam da socijalizam nema nikakve perspektive u realnom socijalizmu bez
buržoaske demokratije, tj. bez političke demokratije, tj. bez prava čoveka i
građanina, slobode udruživanja itd. Sve ostalo su samo oblici, blaži ili jači
oblici despotije, koje treba nazvati pravim imenom’ [Tadić, 1984: 75]. Mjesto
radnje: Beograd, skup o liberalizmu i socijalizmu, kraj 1982. Tiraž zbornika:
1000.
(Nastavlja se)
[1] Iz knjige dr. sc. Gorana Sekulovića, akademika DANU – ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa – Đilasovi politički i filozofski pogledi’’ prenosimo odjeljak koji se odnosi na kontroverze oko ‘’Nove klase’’
[2]
Mira Bogdanović: ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''; ‘’Konstante konvertitstva : hod u mjestu -
od Đilasa do Đilasa’’, Centar za liberterske studije, Beograd, 2013.g. (Članak je
izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom
časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“,
Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2:
114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju proširila i
prilagodila domaćem čitatelju).
0 Komentara