Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (V)

Jun 20, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

Hladnoratovsko ozračje

U Popovljevoj definiciji vrijedan je uvid da nije dovoljno da netko sam sebe smatra disidentom, već je presudna nečija potvrda. U praksi to znači da nije dovoljno biti zvan, već i izabran. Značajan je i Popovljev pokušaj teorijskipovijesnog oročavanja disidentstva. Mada s propašću komunizma i okončanjem hladnog rata nije nestalo kritičke misli, termin „disident” se koristi praktično samo za pojedince zaostale na Kubi, u Kini. Popovljeva periodizacija sa dva međaša, Staljinovom smrću 1953. i rušenjem Zida 1989., ne može izdržati kritiku [Popov, 2000: 19]. To se sveti i Popovu: zahvaljujući preširokoj definiciji, među domaće disidente on ubraja Živojina Pavlovića kao kritičara staljinizma, zanemarujući da su Pavlovića likvidirali suborci 134 prije Staljinove smrti. Slično vrijedi i za Dragoljuba Jovanovića koji nije postao disidentom 1953. (ovaj je u stanovitom smislu bio disident i pod starim i pod novim režimom).

Pitanje je i da li se pripadnici raznih frakcija unutar lijevog pokreta (rascjep socijaldemokrata nakon Oktobarske revolucije, ili razne frakcije na ljevici prije i nakon 1917) mogu smatrati disidentima u odnosu na glavni tok. Popov misli da mogu. Njegov je primjer Vukovarski kongres KPJ (1920): ‘znatan broj socijalista je pružio otpor diktatu ’21 uslova’ ‘Kominterne [Popov, 2000: 21]. Popov ovdje projektira hladni rat unatrag, u skučene okvire jedne stranke u previranju, ostavljajući i svjetsku i povijesnu pozornicu izvan razmatranja. Presudni je kriterij antiboljševizam (jednako antikomunizam), koji Popov, zahvaljujući naknadnoj pameti, uvodi na mala vrata. Bez obzira na Popovljeve nepreciznosti, njegov prilog omogućuje izoštravanje definicije disidentstva, uvid u dublje slojeve. Radi se o antikomunizmu.

Komunizam kao vlast, ili kao prijetnja, meta je disidentstva u smislu kako se pojam rabi u hladnom ratu. U tu tradiciju spada i Popov. Periodizacija bi se morala korigirati vezujući početke disidentstva sa početkom hladnog rata. Disidenti u suvremenom značenju toga pojma proizvod su hladnoga rata. Uz vremensku je potrebna i prostorna korekcija: iako nudi načelnu definiciju disidentstva, Popov se ograničava na Srbiju, eksplicitno se uzdržavajući od komparativne analize isključujući i zemlje realnog socijalizma [Popov, 2000: 20]. Usporedna analiza je jedini medij koji omogućuje ne samo uvid u suštinu, već i u specifičnost jugoslavenskog disidentstva: da bi to zbilja bili, disidenti moraju igrati potencijalno važnu ulogu u svjetskoj politici, biti pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme. Biti i zvani i izabrani.

Primjer Živojina Pavlovića puno objašnjava. Popov navodi da je Pavlovićeva knjiga Bilans sovjetskog termidora (1940) bila zabranjena još u štampariji odlukom režima koji je tad uspostavljao diplomatske odnose sa SSSR-om [Popov, 2000: 20]. Znači, u vrijeme kad komunista nije bilo ni blizu vlasti. Da li je Živojin Pavlović disident prema opresivnom režimu, što bi se moralo smatrati suštinom disidentstva, ili je, kao trockist, disident prema staljinistima u pokretu kojem je pripadao? Režim je htio izbjeći iri- 135 tiranje sovjetske vlade Pavlovićevom knjigom. Da je ona izišla nakon Drugog svjetskog rata, a prije 1948., Pavlović bi možda bio upisan u svjetski kalendar disidentskih svetaca. Ovako za njega znadu samo malobrojni specijalisti. Ističem godinu 1948., raskid KPJ i SKPb, kao prijelomnu točku u povijesti disidentstva, bez obzira na to što je hladni rat prije toga već bio počeo.

Ovdje se moram vratiti na Mirka Đorđevića i osporiti njegovu neutemeljenu distinkciju između disidenata dva kruga. Zbilja, u ‘disidentskoj skrivalici’ (Popov) ‘mitovi i legende još uvek zauzimaju mesto koje im ni po kojoj logici ne pripada’ [Đorđević, 1998 a: 22]. Ako se zadržimo na Đorđevićevom kriteriju disidentstva – vraćanju partijske knjižice i odlazak na drugu obalu – on bi mogao poslužiti kao polazište za prilog studiji konvertitstva. Time bismo prividno napustili temu jer je konvertitstvo bilo iznimno važno na početku hladnog rata, kad su preletači bili favorizirani materijal iz kojega su tesani disidenti. Đorđević u svoj ‘prvi krug’ disidenata, koji čine disidenti-bivši komunisti, smješta Kestlera i Silonea (dodajući im, posve nezasluženo, i zlosretnog Živojina Pavlovića) pa kaže: ‘Iskustvo disidenata prvog istorijskog kruga nije zanimljivo samo u istorijskom smislu – ono upućuje i na drugi disidentski krug.

U susretu sa tom temom otvara se pitanje drugog disidentskog kruga koji je započeo u našim prilikama sa M. Đilasom i Mihajlovim, a u ruskim prilikama s pobunom i disidentstvom […] A. Solženjicina […]’ [Đorđević, 1998 b: 15, 16]. Ukoliko u pristupu fenomenu disidentstva za relevantne povijesno-političke koordinate uzmemo hladni rat, onda svi krupni i sitni disidentski likovi spadaju u samo jedan ‘disidentski krug’ zacrtan ciljevima vanjske politike SAD i zapadnih saveznika kao mlađih partnera. Pikantna je činjenica da je između Siloneovog vraćanja ulaznice i knjige koja ga je ozvaničila kao disidenta proteklo čitavih dvadeset godina, Kestlerovog nekih dvanaest, dok Đilas nije morao tako dugo čekati. Ako za međaš uzmemo objavljivanje Nove klase (jesen 1957), ili datum prvog (kao i svih ostalih nepotrebnog i suludog) Đilasovog zatvaranja 19. 11. 1956., definitivnu potvrdu disidentskog statusa i početka dugotrajne disidentske karijere, od njegovog pada početkom 1954. bilo je proteklo tek dvije odnosno tri i pol go- 136 dine. Tehnički nije moglo brže.

U međuvremenu se hladni rat razbuktao. Radi mladih čitalaca nužno je podsjetiti na epohalnu hladnoratovsku knjigu The God that Failed (američko izdanje 1949., britansko 1950), sačinjenu od šest članaka razočaranih komunista (ili simpatizera) koji su Partiji ili ideji okrenuli leđa. Injacio (Ignazio) Silone i Artur Kestler (Arthur Koestler) su dvojica od njih, a ostali su britanski pjesnik Stivn (Stephen) Spender, američki novinar Lui Fišer (Louis Fischer), američki pisac Ričard Rajt (Richard Wright), britanski novinar, laburista i obavještajac Ričard Krosman (Richard Crossman) i francuski pisac Andre Žid (André Gide).

Mnogo zvanih, malo izabranih - Naši disidenti

 

‘Za razliku od Rusije, Češke, Poljske itd., malo je građana tadašnje Jugoslavije osećalo da im nedostaje išta drugo, sem nešto više novaca. Zato je disidentski pokret kod nas bio ograničen na uzak sloj ljudi koje je ponajviše tištala nemogućnost da se ravnopravno bave politikom, oblašću u kojoj je vladao skoro potpuni monopol. […] Ko misli da je teza potpuno nezasnovana neka pokuša da odgovori na pitanje zašto kod nas nije bilo iole ozbiljnijeg (po trajnosti izlaženja, po broju autora, po vezama sa publikom) samizdata?’ [Rak, 1998: 30]. Za ilustraciju izjava Ljubomira Tadića, jednog od osmero profesora: ‘Reći ću sada jednu bogohulnu stvar, koju sam već izrekao u užem krugu prijatelja, da je pravi, i to revolucionarni zadatak socijalističkih snaga, (ako one postoje) da u postojećem socijalizmu rehabilituju buržoasku demokratiju. Određenije: mišljenja sam da socijalizam nema nikakve perspektive u realnom socijalizmu bez buržoaske demokratije, tj. bez političke demokratije, tj. bez prava čoveka i građanina, slobode udruživanja itd. Sve ostalo su samo oblici, blaži ili jači oblici despotije, koje treba nazvati pravim imenom’ [Tadić, 1984: 75]. Mjesto radnje: Beograd, skup o liberalizmu i socijalizmu, kraj 1982. Tiraž zbornika: 1000.

                                                      (Nastavlja se)