- Novak Kilibarda bio je profesor, pisac, književni istoričar i političar. Kao profesor, ostaće upamćen po neponovljivim predavanjima. Rado je prihvatio da predaje i na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) i to u devetoj deceniji života. Držao je do profesorskoga ugleda, a zapošljeni na FCJK trudili su se da mu obezbijede tretman koji je zasluživao i ukažu čast koja mu je pripadala - istakao jeAdnan Čirgić, dekan FCJK.

Po riječima profesora Aleksandra Radomana, književni istoričar, folklorista, pisac i esejista Novak Kilibarda pripadao je krugu stvaralaca širokih interesovanja i bogatoga repertoara tema kojima je posvetio pažnju. Kao malo koja ličnost, makar iz crnogorskoga miljea, ostvario se i kao homo poeticus i kao homo politicus. Iako neodvojive od njegova habitusa, te dvije izražene komponente njegove ličnosti nijesu bile smetnja da ostavi znatnoga traga kako u crnogorskoj književnosti i nauci o književnosti, tako i u savremenoj crnogorskoj istoriji.

Prof. dr Sanjin Kodrić,predśednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, istakao je da je prof. dr Novak Kilibarda ostavio impozantno naučno i književno djelo, ali da treba istaći i Kilibardin društveno-politički angažman te „ličnu i društvenu katarzu spasivši od nepovratnog posrnuća i sebe, ali i omogućujući isti spas i crnogorskom narodu i crnogorskom društvu kao cjelini“.

- Kao književni istoričar ostvario se Novak Kilibarda kao malo koji Crnogorac prije njega. Jedan je od rijetkih za kojega se može reći da se u potpunosti odužio svojoj struci i dao joj sve što je mogao dati. Dugo je bio i zadugo će ostati sinonim za nauku o crnogorskoj usmenoj književnosti. Bez namjere da nabrajam njegove autorske knjige i studije te antologije usmene književnosti, mogu istaći da sve što je iz nauke o usmenoj književnosti nakon odbrane doktorata napisao – napisao je u vezi s crnogorskom usmenom književnošću. Kruna je toga rada njegova monografija Istorija crnogorske usmene književnosti (ICJK, Podgorica, 2012), objavljena kao prva knjiga u projektu Istorija crnogorske književnosti koji je inicirao Vojislav P. Nikčević. Iz ogromnoga korpusa južnoslovenske usmene književnosti, nerijetko i danas u romantičarskome maniru Vuka Karadžića nazivane srpskom, Novak Kilibarda je izdvajao značajne crnogorske pjesme i pjesnike-pjevače, među kojima je čelno mjesto davao Starcu Miliji, čiji je zabilježeni repertoar proširio za još jednu pjesmu (Ženidba Milića barjaktara). Kao proučavalac usmene književnosti bavio se i Njegoševim Ogledalom srpskim, za koje je napisao prve komentare 1974. godine. Drugo izdanje komentara toga Njegoševa djela objavio je u ICJK 2011. godine, nakon što ga je iz ideoloških razloga odbila CANU koja ga je bila i naručila, povodom čega je Novak Kilibarda vodio polemiku s ondašnjim predśednikom CANU - istakao je Čirgić.

Dodao je da je do svoje političke djelatnosti Novak Kilibarda najmanje držao, iako je baš u politici ostavio biljeg koji neće moći zanemariti nijedan osvrt na crnogorska društvena kretanja našega doba. Nije pokušao sakriti svoje greške s početka 90-ih godina kad se pred velikosrpskim nasrtajima u krvi raspadala Jugoslavija.

- Zbog tih je grešaka javno tražio oprost i od Dubrovnika i od Bosne, zbog tih je grešaka svjesno tražio da bude prvi diplomatski predstavnik Crne Gore u Sarajevu, te su mu greške bile motivacija da ode u Srebrenicu uprkos procjenama da bi mogao biti izložen neprijatnostima zbog njegova nekadašnjega političkog djelovanja. Za razliku od većine političara svoga vremena, Novak Kilibarda smatrao je da je dužan da greške prizna i da se zbog njih javno pokaje. Oprostili su mu i njegovi Crnogorci i Bošnjaci i Hrvati, ili makar većina Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata, prihvatili su prijateljstvo i zvanična Crna Gora i Bosna i Hrvatska, ali mu nijedan velikosrbin nije oprostio. Nijesu mu oprostili ključnu ulogu koju je imao u drugoj polovini 90-ih godina, kad je kao predstavnik velikosrpske ideologije u Crnoj Gori, napravio radikalni političko-ideološki zaokret i od tada do smrti, 23. maja 2023. bio jedan od predvodnika pokreta za nezavisnu Crnu Goru - istakao je Čirgić.

Aleksandar Radoman ukazao je na to što se Kilibarda očituje kao tumač s finim ośećajem za imanentne probleme književnoga teksta, kao i za mjesto teksta u kontekstu istorijskih, kulturnih ili političkih prilika, te da je zadužio crnogorsku nauku i kulturu osobito kapitalnom monografijom o crnogorskoj usmenoj književnosti Istorija crnogorske književnosti, Knjiga I.

- Tom je knjigom zaokružio izuzetno bogat i raznovrstan korpus kojem je posvetio cijeli svoj poluvjekovni naučni rad. Riječ je o knjizi koja s jedne strane čini autorovo životno djelo u oblasti u kojoj se naučno u potpunosti ostvario, no, s druge strane, i djelu koje sublimira ukupna saznanja o crnogorskoj usmenoj književnosti generacija istraživača koji su u potonjih vijek i po dali vidnoga doprinosa njenu proučavanju. Nema sumnje da je Novak Kilibarda, što po svome profesionalnome angažmanu što po urođenome daru, bio najpogodnija ličnost da crnogorskoj usmenoj književnosti podari adekvatan književnoistorijski opis - kazao je Radoman.

- Novak Kilibarda, očito, bio je čovjek kompleksne životne sudbine. Kao profesor i intelektualac, iza sebe je ostavio impozantno naučno, književnohistorijsko, a onda i književno djelo, uključujući i publicistički rad. Ma kako ono bilo i istinski jeste važno u naučnom i književnom smislu, golema vrijednost Kilibardina naučnog i književnog djela odlazi u posve drugi plan spram veličine njegove političke, odnosno šire društvene pojave i njegova društvenog djela, i to upravo onog koje je uslijedilo nakon njegova obračuna s politikom koja ‘vonja na ljudsku krv’, a posebno nakon njegova obračuna s bivšim sobom. Pa ipak, čini mi se da između Kilibardina naučnog i književnog te političkog i društvenog djela kojeg se danas sjećamo s posebnim pijetetom postoji naročita veza, kojom barem sebi pokušavam objasniti njegovu očito složenu ličnu i društvenu sudbinu - ocijenio je prof. dr Sanjin Kodrić, predśednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“.