Kultura

Dušan Ičević

Zlo domaće, i uvozno...

Apr 29, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Crnu Goru je zadesilo zlo koje se namnožilo mržnjom.

Zlo svakoliko jeste najprije i najviše u ljudima. Izvana može biti naneseno, kako se obično umišlja, mračnim silama, zlim duhovima, neprijateljskim pobudama...

Izvorno, zlo domaće osnova je za svaku nevolju i nesreću koja zadesi narod. Može se mudrovati, mudrijašiti da narod, kolektivno, nije zlonositelj, da nema narodnoga zla u nastanku i nastavku života. Zlo u djelanju, međutim, ne bi opstajalo da ga narod ne prihvati i obavlja.

Crnogorski narod u društveno-istorijskome razvoju, i ratovima i borbama za slobodu, bio je prinuđen da se služi svim sredstvima protiv zavojevača, porobitelja, tlačitelja...

U istraživanju suštine, izvora i vrsta zla usredredio sam se na zlo domaće, najprije u Poslanicama Petra Prvoga Petrovića Njegoša. Sabrao sam otad preko 170 izvedenica zla, riječi sa najviše oznaka u sada četvoroimenome jeziku, a vjerovatno i u svijetu.

Koliko zloća i mržnja u čovjeku začinjavaju i sačinjavaju karakter ličnosti posebno razmatram u knjizi Nacionalni karakter: u pogodbi.[1]

Petrove poslanice narastaju na narodnoj mudrosti, koje su sažete u poslovicama.

Zlo domaće je pogubno za voljnost i slobodu.

Zlo nanosi neslobodu. Ko zlo trpi, ili ga ne goni, pravi i sebi i svome društvu, i svome potomstvu, veliku štetu. Zlo nije kakva mutna sila nego –   zlodjelo!

Na djelu je golo zlo.

Zlobnost i mrzav ljudi nanosila je veliku nesreću i štetu mirnome i blagodatnome životu i razvoju crnogorskoga društva.

Petar Prvi se nije libio da imenuje zlo po nosiocima i po činima. Svejedno što hoće da očuva čast Crne Gore i Crnogoraca, a kastiga počinioce, ne može se odreći ni zajednička odgovornost za zlodjejanija.

Zlo traga zlo, zlo trči za zlom...

Zlo se razliva svuda.

Izgon zla je sveta dužnost svih koji se bore za dobrobit sebi, društvu, slobodnoj nezavisnoj demokratskoj građanskoj... evropskoj Crnoj Gori. Pravo je vrijeme, da ponovim, za Crnogorski pokret borbe koji vode svi voljni i spremni za slobodnu, građansku, demokratsku, višenacionalnu, viševjersku, višekulturnu, svjetovnu… evropsku Crnu Goru.

Da li je i čojstvo sila za izgon zla?

Može biti: Upravo je crnogorsko čojstvo dokaz da je u smutnim i tegobnim prilikama bilo pregnuće borbe dobra protiv zla. I danas je čovjekov uzor i vrlina, u namjeni za napredak, naravno u novim oblicima i načinima.

Pita se: Da li vremenom čojstvo opstaje, čili ili nestaje?

Onako, naizgled uzgredno, pitam:

–  Zar još ima čojstva?

– Ima ko ima, kazujem. I dodajem:

– Svako za sebe najbolje zna ima li ga!

U posebnoj knjizi raspravljam o svojstvima, vrijednostima i mogućnostima Č/čojstva.[2]

Zlo se uvozi, najviše silom, pa prevarom, pa kupovinom i kupljevinom. Počela je „zla raška struja“ (Ljetopis Popa Dukljanina). Sveobuhvatno, okupacijom Zete/Crne Gore koju je Stevan Nemanja pokorio „ognjem i mačem“.[3] Nastavljeno okupacijom srpske vojske u ishodu Prvoga svjetskoga rata 1918. Godine, kada je nelegalna i nelegitimna Podgorička skupština ukinula nezavisnu Crnu Goru, porekla crnogorsku naciju, podvela autokefalnu Crnogorsku crkvu pod novoosnovanu Crkvu Srbije. Pokušala je AB (kontra)revolucija da Crnu Goru pretvori u vojvodstvo, jednu od brojnih oblasti, u izbornu jedinicu. Sada, sa nakanom da nestane u „Srpskom svetu“...

I sve u slavu Srpstva, svim sredstvima. Sa pozivima na volju naroda!?

Da li/može narod biti krivac, ili – zlodjejatelj?  Je li narod sam po sebi samo dobar?

Ovještala je priča da narod kolektivno nije kriv. Pojedinci čine zla. A pojedinci čine i narod. Je li vin ili nevin narod čiji vlastodršci i pripadnici čine masovna zločinstva? U ratovima se najviše ispoljava ogoljela zloća ljudi, grupa, vojske, paravojske, civila... Zločini se konkretno i pojedinačno utvrđuju i kažnjavaju. Može li biti prekrivke za zlodjela u narodnome okrilju?

Narod ne može biti doslovni neposredni izvršilac zlodjela. Ako narodi biraju ili podržavaju vlast koja čini zločine, svejedno s kojim motivima i ciljevima, ili odobrava počinioce, onda su i oni sa-učesnici...

Zlo u ljudima je mirovalo pod komunističkim/socijalističkim  režimom, pošto ga je on, kako se kaže, nasilno prigušivao. Kolektivne traume iz Drugoga svjetskoga rata su bile prekrivene napregnutom planskom razvojnom politikom i obećanjima o rajskom naselju na ovome svijetu, kroz bratstvo i jedinstvo, jednakost ljudi i prava svih, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Naglim slomom socijalizma rastvorile su se sve unutrašnje napetosti i netrpeljivosti, koje su kroz apsolutizaciju nacije i nacionalne države, djelovanjem nacionalnih partija nadojene nacionalizmom zapodjele „krvavi pir“ i „ratno kolo“ mržnje i odmazde.

Srbi „poreklom iz Crne Gore“, kako sebe miluju, najnetrpeljiviji su prema Crnogorcima u Srbiji. Potvrđuju popisi stanovništva u kojima je Crnogoraca sve manje. Sebi pridaju pravo da su oni dokaz da u Crnoj Gori žive samo Srbi, i svuda kuda se d(j)enu.

Oni jesu, diče se, pravi Srbi, iz Srpske Sparte, naj – Srbi, aristokrate srpskoga naroda. Uzdižu se i iznad Srbijanaca, Srba u Srbiji. Još ako Vero Montenegrini izjavljuju da pravih Srba i nema, pošto su doseljenici odsvukuda, da je Šumadija bila pusta dok nijesu pridošli Crnogorci i Hercegovci, ili su Turci imali pravo na prvu bračnu noć...

Potporu za svoj otklon svakoga zla nalazim u pustoši koju su zlodjela činjena u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

U Crnoj Gori se domaće zlo uveliko posrbilo i zavladalo. Svemu vrijednome u crnogorskoj istoriji se priziva i potvrđuje srpstvom. Ne preza se ni od skrnavljenja crnogorskih svetaca i vladara.[4]                                               Uvozi se parama, propagandom, porukama, djelatnostima… za ruženje i rušenje crnogorskoga slobodnoga demokratskoga građanskoga svjetovnoga multinacionalnoga multivjerskoga multikulturnoga ravnopravnoga društva svih koji u njemu žive i žele nezavisnu Crnu Goru u Evropskoj Uniji.

Odavno je izreka Petra Prvoga Petrovića Njegoša: Bog je visoko, Rusija daleko, sa namjerom da Crnogorci ne čekaju pomoć niotkuda, nego se, kako su navikli, bore za svoju slobodu i nezavisnost. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj je Boga u kojega se kunu srozala u ovozemaljsku politikantsku i prozelitsku djelatnost poricanja i poništenja svega crnogorskoga. Slogan Nas i Rusa… miliona, broj prema potrebi, sad se iz daleka preselio na skupove podrške ruskome pomoru Ukrajine. Sa pokličom: “Rusi u Ukrajini, Srbi u Crnoj Gori”.

Pjevalo se nekad: Plovi patka, plovi guska, ova zemlja biše ruska”. Zasad je dovoljno da bude – srpska, pa…                            

„Prijateljska pomoć“ iz Rusije pristizala je na razne načine, pa i posjetama ruskih naučnika. Ruska akademica Jelena Guskova, koja revnosno pohađa balkanske Južne Slovene, naročito Srbe, u koje ubraja i Crnogorce, u besjedi na Svečanoj akademiji povodom obilježavanja Velike Podgoričke skupštine srpskoga naroda Crne Gore 1918. godine i Dana Ujedinjenja Crne Gore i Srbije, u Kripti Hrama Hristovoga Vaskrsenja u Podgorici, u besjedi: „…pravi spas za sve jeste u jedinstvu slovenskih naroda predvođenih liderom”, koju „ulogu može da odigra Rusija zajedno sa velikim srpskim narodom“.[5] Osnovano je i Udruženje kozaka. Zbog poštovanja prema Tihome Donu Mihaila Šolohova neću dirati domaće „kozake“, kojima je zadato da iznutra rovare i ruše nezavisnu Crnu Goru.                                                                                    

Nije uspio državni udar 2016. godine za koji su vodeći “frontovci” osuđeni na robiju. Uprkos tome, oni su slobodno vojštili u političkoj zbrci koja se zbivala u Crnoj Gori. „Frontovci“ su poprije pripravni za izvršavanje naloga koji im sada neposredno prenose ruski obavještajci.

Udar iz daljine najavljuje predsjednik Rusije Vladimir Vladimirović Putin, koji je zaratio protiv nezavisne Ukrajine. U životu je uspio da ispuni želje samovoljnoga vladara Rusije Samozvanca. Sada nastavlja obnovu carske Rusije. Velika Rusija nema granica. Zavjetovano je u Himni Sovjetskoga saveza (1944. i 1977. godine): Сплотила навеки Великая Русь./Ujedinila je zauvek velika Rusija “. Hazjajin hoće preobilnu Matušku. Po ugledu, i Aleksandar Vučić hoće veliku Srbiju, svejedno što vrda kako će se zvati.                              

Vođe velikih sila u namjeri da pokažu svoju moć postaju svjetski siledžije. Putinu možda nije dovoljno da bude jedan u nizu Gospodara Rusije. Hoće li, ako ugrabi priliku, mnogo više: Da stekne Svjetsku slavu? Može, samo ako izazove Treći svjetski rat. Onda će biti slavljen, podizaće mu se spomenici, pisati knjige, snimati filmovi… Biće, naravno, proklinjan kao najveći zločinac. Zapamćen zasvagda. Nije ga briga: S one strane nema – ništa, pa neće znati… Poznavaoci ruske istorije predviđaju da će obršiti kao svi raniji vladari Rusije: porazom i prokletstvom.      

Ime mu ga daje: Vlad u (prez)imenu, dvostruko, navodi: prvo da vlada, potom na planetarnoga Vlada nazvanoga Tepeš Nabijač i satana Drakula, Krvopija, što On čini nevinome ukrajinskome narodu. Drugi dio imena mir, zamijenio je  za rat. Opsjednut zlim dusima Dostojevskoga, umišlja da bude vrhovnik bogonosca: „Ruski narod je „bogonosac“. Svaki narod je dotle narod dok ima svoga Boga. U Zlim dusima uzvisuje ruski narod. „Ako veliki narod ne vjeruje da je istina jedino u njemu (samo tako: u njemu i isključivo u njemu), ako ne vjeruje da je on jedino kadar i pozvan da svojom istinom sve uskrsne i spasi, on se odmah pretvara u etnografsko gradivo, a ne u veliki narod... Jedini narod ’bogonosac’ – to je ruski narod’’.

Sopernik Volodimir Zelen(sk)i ga jadi… zbog neposluha. Crna Gora je proglašena za “neprijateljsku zemlju”. Neizvjesno je što slijedi…                                                          

Skladni su Rusija i Srbija u ponašanju i prohtjevima. Rusija je ponovila primjer Srbije iz raspada Jugoslavije, napadima na Ukrajinu 2014. i 2022. Ugledajući se na Putina, i njegov odnos prema Ukrajini, Vučić smatra da Crna Gora ne postoji, da to nije nikakav poseban „narod“, mada isti „narod“ prisvaja.[6] 

Kako Putin otcjepljuje od Ukrajine, i pripaja Rusiji, tako i AV hoće Crnu Goru.

Hoće li: Zla nevolja orla naćerala…