Stogodišnje opijelo
U crnu, najcrnju noć aprilsku,
Dvadeset petog u jutru oko dva,
Svake godine uz jeziv plač i vrisku
Selo Rokoče se budi iz sna.
Čuje se žandara bezdušnih glas
Što prolama se kroz pusto selo,
A vjetrom nošen stari hrast
Služi već stogodišnje opijelo.
Gazili su pupoljke,
Gazili cvijeće,
Utulili su ognjište,
Utulili proljeće.
Tog su jutra kad i mjesec spava
I pupoljci i cvjetovi davljeni,
A visibaba je kao najstarija glava,
Vezana gledala kako su i spaljeni.
I žezlo strave krv je lilo,
I ptice kukavice su pojale,
I nebo je zvijezdama suzilo,
I gore su se požarom bojile.
Gazili su pupoljke,
Gazili cvijeće,
Utulili su ognjište,
Utulili proljeće.
Prokleta pjesma žandara se orila,
Sotone, za ruke, u vražje kolo,
Dok je mladost uz vrisku gorjela,
Smijeh iz pakla širio se dolom.
Zorom kad su vatre umukle,
Cvjetovi nikoše iz pepela, lijesa,
A nebo im pruži plave ruke
Da uskrsnu dimom u nebesa.
Gazili su pupoljke,
I cvijeće u visu,
Uždili su ognjište,
Pobijedili nijesu!
(U slavu Zvicerima)
0 Komentara