Škrinja

Dušan Ičević

„Usrećitelji“

Mar 15, 2023 5 Komentara

(15 riječi)

Crna Gora je Zemlja čudesa koju usrećuju pomiritelji+ujedinitelji+častiljupci. 

Započelo je promjenom vlasti na izborima 20. avgusta 2020. godine. Opozicija je pobijedila sa jednim poslanikom više.

Crnogorska državotvornost je prekinuta, trenutno zaokrenuta u prosrpsku vlast, na putu u „Srpski svet“.

Prizvani su novozavjetni apostoli da spasavaju “sprženu zemlju”. Nastoji se tako da još više umili SPC, koja je iznjedrila i kadrovala nove vladaoce. Za mandatara je određena osoba koja je i biblioslov i mašinista. Do tada Anonimus, istovremeno je i profesor Mašinskoga fakulteta državnoga Univerziteta u Podgorici, i predavač na Bogosloviji u Cetinju. Pripreman, prepariran ispod Amfilohijevoga skuta/mantije odjednom postaje vladalac, koji spaja nekadašnje crnogorske vladike: i svetovno, Premijer, i – sveto, ako se – zapopi. U prvim najavama, Vjeru je stavio u vrh svojih poslova. Tako se spajaju:  vjeroljub/svetosavac/amfilohijevac i     šiber/algoritam/digitalac, 01. Zbilo se novo: ispunila se željena Deus ex machina. U prenesenom značenju, izreka se koristi da označi događaj koji rješava neku (bezizlaznu) situaciju na način koji se kosi sa principima logike i zdravoga razuma.

U višenacionalnoj, viševjerskoj i sekularnoj Crnoj Gori nova Vlada je unikat po nastanku: crkovna, više ministara je neposredno ili srodnički crkvenoga statusa, po sastavu srpska, pošto je osam Srba u njoj, jednonacionalna i jednovjerska, osim potpredsjednika Albanca Dritana Abazovića, koji je nazvan „Srpski četnik“. Jedino nije jednopolna.

Pravo sa ulice, postali su predsjednik Skupštine i Potpredsjednik Vlade, koji su u Skupštinu ulazili samo da uzmu poslaničku platu. 

Međutim, zavrtio se krug: poispadali su svi iz 41. Vlade, a potpredsjednik postao predsjednik 42. Vlade, koja je ubrzo izgubila podršku, sada u tzv. tehničkom mandatu. Proba se da sastavi 43. Vlada na osnovu neustavne promjene Ustava.

U ime demokratije, promjene makar na gore, sve je postalo moguće, najviše ono najgore.

 U modi su pomiritelji. Naravno, prvo mir, kako poručuju Demokrate. U predizbornoj kampanji nastupali su sa sloganom Mir je naša nacija. Svako je, po pravilu, željan i voljan mira. Ako se uznese u usklik za osvajanje vlasti, onda biva – kurentan. Još ako se pojam nacije umirovi, onda nema – konkurencije. Pitao bih mr Aleksu: Kako zamišlja naciju? U opštem pojmu, sa mnogovrsnim značenjima, ili kao simbol, ili kao konkretno-istorijsku zajednicu, ili kao svoje nacionalno opredjeljenje.

Na miru je zasnovano i po/mirenje. Najčešće se pozivaju na pomirenje Crnogorci i Srbi. Srbi biraju, kako im ustreba: autohtoni su u Crnoj Gori, odvajkada, ili doseljeni vremenom, ili su dijaspora, kojima je matica Srbija. Za trenutak zastaću na pomiriteljima:  Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić se poziva na (s)rodnost. Crnogorci i Srbi, dva brata od istog oca i majke, jedan se osjeća kao Srbin a drugi kao Crnogorac. Prestanimo da razdvajamo braću i okrenimo se zajedničkoj budućnosti i prosperitetu svih nas. Hoćemo da živimo u slozi i blagostanju sa našim sugrađanima, prijateljima i komšijama druge vjere i nacije. Budimo prvo ljudi.[1] Plemenito i razborito.

Poslanica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković uzvraća: Crnogorci i Srbi su dva bliska ali zasebna istorijska naroda i dvije nacije.[2]

Nijesu u sukobu, ne ratuju Crnogorci i Srbi u Crnoj Gori. Crnogorci su za Crnu Goru zajedničku demokratsku evropsku državu svih koji u njoj žive. Politizovani i svetosavljem zadojeni Srbi, predvođeni Demokratskim frontom, hoće jednonacionalnu i jednovjersku Crnu Goru u kojoj oni vladaju, sa željom da se svi Srbi ujedine u savezu sa Rusijom....

Usrdni pomiritelj premijer Zdravko Krivokapić se klanja sjenima Ravnogorskoga pokreta, koji su, poznato je, bili u službi okupatora. Prisustvovao je vidovdanskoj liturgiji u Manastiru Podlastva, kojim gazduje Srpska pravoslavna crkva, i poklonio se pred spomen-obilježjem strijeljanim pripadnicima Ravnogorskog pokreta iz Grblja, Maina i Paštrovića. Na Tviteru je objavio da se „u porti tog manastira nalazi spomen-obilježje nevino pobijenih Grbljana, Bokelja, Maina, Pobora, Paštrovića, Krtoljana i Budvana“.

– Zarad nacionalnog pomirenja, važno je da njegujemo kulturu sjećanja na sve nevino stradale žrtve, kazuje.

Istoričar Adnan Prekić naglašava da pod tuđim zastavama, premijer odaje počast saradnicima okupatora i pripadnicima četničkoga pokreta, kao mjeru „pomirenja“. Otvoreni je pokušaj istorijskoga revizionizma... Otvoreno negiranje antifašističke tradicije Crne Gore i težnja da se na lažnom narativu o „bratoubilaštvu“ gradi neka nova Crna Gora.[3]                                                                                               U slijedu je Amfilohijevih „zasada“ o „bratoubilačkoj borbi“, „pomirena“ Crna Gora bila bi pripravna za – pomen!

Nove dvije izjave, „pozlatile mu se“, prinuđuju me da ponavljam.

Zalaže se: a) za Spomenik pomirenja, i b) priznaje samo Kanonsku crkvu.

Smatra da bi bilo najbolje da se na pravi način podjele svedu na najmanju moguću mjeru. da „Crna Gora krene putem Španije, koja je napravila jedan spomenik svim žrtvama i tako uspostavila simbol pomirenja koji će prihvatiti svi“.

Svako poređenje manjka: sužava, snižava ili ništi suštinu. Suština upravo jeste da se u Španiji vodio žestoki krvavi građanski rat, sa poznatim ishodom. Pobjedom frankizma/fašizma. U Jugoslaviji se vodila Narodno-oslobodilačka borba protiv fašizma i nacizma i domaćih izdajnika, kako se u narodu govorilo. Nikako se ne mogu izjednačiti žrtve boraca za slobodu i sluga okupatora.

Vjernik je Srpske pravoslavne crkve koja je „kanonski priznata“. Ne može se upoređivati kanonska i nekanonska crkva… Velikodušno daje pravo građanima da biraju crkvu. Sjajan je, veli, na brzaka usvojeni Zakon, koji crnogorske svetinje praktično daje tuđoj crkvi.[4]           Pravo je Zdravka Krivokapića da privatno misli i kazuje što hoće. Kao predsjednik Vlade svoje privatno mišljenje ne može da – ozvaniči. Srpska pravoslavna crkva, čiji je vjernik, Crkva je druge države, koja je nastala nakon ukidanja nezavisne Crne Gore i pripajanjem autokefalne Crnogorske crkve novoosnovane Srpske crkve Srbije. Pošto se hvali da zna kanonsko pavo i dogmatiku, mora da prizna da prvobitno Srpska pravoslavna crkva nije – kanonizovana, a ona osnovana odlukom regenta Aleksandra Karađorđevića kanon je platila Vaseljenskoj patrijaršiji. Zna Bogoljub i da su pravoslavne srkve pomjesne, znači nacionalne, u državi u kojoj su osnovane i djeluju. Izvan matične nacije i države one su –  nepomjesne, ali sa ustavnim i zakonskim i slobodama i pravima. Osvjedočeni Rukoljub je i Krstoljub, koji zvanične sastanke i dogovore započinje kada se – prekrsti.                                                                                         Skupština Crne Gore usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i najoštrije osudila genocide, i one koji ga negiraju. Izazvala je oprečne komentare. U Srbiji je proglašena za neprijateljsko djelo, jer su navodno osudili srpski narod za genocid. Naravno, nije tačno, ali se koristi za zbiranje i zbijanje „srpskoga sveta“ i vlasti u Srbiji, Republici Srpskoj i svuda gdje Srbi žive. Predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić ističe da  je Rezolucija obavila „ono što nikada niko nije učinio da se sasjeku korijeni sukoba, osudila i pokušaj pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom ili hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge zločine“. Izričito: Odgovornost može biti isključivo individualna, ni jedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački. Zločinci imaju ime i prezime, nemaju nikakvu nacionalnost, vjeru, ni Bog ni Allah nisu sa njima, nemaju ni sebe, čovjeka u sebi“. Ogolio je zlo, zločin sveo na imenovane zločince pojedince koji zlo čine po svojoj ćudi. Vrhunac: „Zločinci su ljušture ispunjene samo zlom“.[5]                                                                     Pitam: Kako su ljušture izvršile masovno zločinstvo? Da li su zločinci samo onako, krvoločno, bez ikakvoga razloga, povoda, pobude, potrebe, namjere ubijali nevine žene, djecu, ljude? Jesu li ubice znane samo po imenu ili imaju još svojstava? Imaju li žrtve kakvo znamenje, značenje, vrijednost sem imena i prezimena? I zločinci i žrtve su i nacionalno i vjerski opredijeljeni. Može li se prenebreći da su ljušture bile ispunjene i nacionalnom i vjerskom mržnjom, po ličnom osjećanju, pobuđeni da zlo čine. I podržani. I blagosiljani... Odista, narod kao kolektiv ne može biti genocidan ili osuđen za genocid. Narod, međutim, čine i pojedinci koji su preparirani, pripremljeni, navođeni, usmjereni, biva i plaćeni, da vrše zločine u ime svoga naroda, nacije, vjere, svoga Boga.  Pojedinci, grupe, kolektivi u najavi, u namjeri, po svojoj volji, i po naredbi bivaju izvršioci. Iako Rezolucija izričito tvrdi da narod nije genocidan, ako se shvatilo kao zavjera protiv srpskoga naroda, onda se podsvjesno prihvatilo.

Dritan Abazović je kazao kako je u Srebrenici održao „univerzalan govor“, te da ga je „poljubila majka Srebrenice kada je sišao sa bine“. „Zašto se digla hajka? Zato što su izbori u BiH. Problem je što kosmopolitski duh premijera treba ubiti i van Crne Gore“, rekao je on.[6] Zanesen sobom, i zagubljen u sebi, pokušava da sve što govori i radi proglasi za jedino moguće.

Zapravo, priviđa se, ili se umišlja, ili se traži opravdanje za postupke, propagandu, proteste: Neprijatelji su svuda oko nas. Zašto nas svi mrze? Najbolji smo, najbolji![7] „Ugroženi Srbi „svuda i svagda“[8] postaje mantra za opstajanje i ujedinjenje. Svi u borbu protiv spoljnjega neprijatelja. Tako se činilo u ratovima devedesetih godina 20. vijeka. Ponavlja se u novije vrijeme protiv Crne Gore koja „otima srpske svetinje”, ili ponašanja apostolske Vlade kada ne godi vladajućemu režimu u Srbiji. Konstantno je zbog proglašenja nezavisnoga Kosova. Unutrašnji neprijatelji su primireni u opštem nacionalnom interesu. Opozicija biva samo verbalna prijetnja.                                       Pravoga krivca poznati srpski spisatelj Svetislav Basara nalazi u – Srbima. Prvi osnovni razlog je „što se strasno mrzimo između sebe i što se – kad god nam se ukaže prilika – međusobno tamanimo, a da bismo to zabašurili pred samima sobom, udarnički se foliramo da vatreno volimo Srbe koji sticajem višljih sila žive u okolnim zemljama“.                                                                                                 Na ushićenost CG Srba zbog uspešnog desanta na ustoličenje, da li su se možda zapitali „... da li je realno da toliko vole nas, kad se toliko mrze između sebe“, odgovara: „znajte da nisu, jer se i CG Srbi udarnički mrze između sebe“.                                                              

Drugi je razlog: „... mi – koji se žestoko mrzimo međusobno – mrzimo druge, praktično sve koji nisu Rusi i državljani zemalja koje nisu priznale Kosovo, pa nam oni uzvraćaju mržnjom“. Navodi misao velikoga ruskoga religioznoga mislioca Vladimira Solovjova: „Srbima pravoslavlje služi da mrze okolne narode“.[9]                              Pokazalo se kakvi su pomiritelji na Cetinju kada su obavili ustoličenje mitropolita pod zaštitom policije, koja je primijenila nasilje nad građanima. Srbi su uprkos svemu, i srpskoj vlasti u Crnoj Gori i dalje poniženi.[10]                                                                                                       Svako društvo je složeno, slojevito, protivrječno. Čovjek je biće razlika, u sebi. Svojstva raznorodna i skladna u potpunoj ličnosti. I neprekidno u izazovi i izboru.

Ljudi ne mogu jedni bez drugoga/drugih. Oni koji sebe daju svima, nude tako svoju sudbu…

Nad čovjekom su sile moći: države, nacije, vjere, politike...

Ako hoće da se uspije valja njegovati Umjetnost pregovaranja u kome nema gubitnika, nego svako  dobija koliko je moguće. Otuda:

Razgovarati

Strpljivo

Smireno

Smišljeno

Smisleno

S mjerom

Da svi dobijaju

Tolerancija je moralno (?) normalno (!) ponašanje pojedinca, ali i društveni odnos

Voljna saradnička odgovorna zahtjevna djelatnost.

 

II

 

U predizbornoj kampanji za izbor Predsjednika Crne Gore koji će se obaviti 19. marta 2023. nastupaju pomiritelji svojim ponudama.  Nastala je prava trka, frka, zbrka u predlaganju kandidata.

Ugrabili su “frontovci”/DF sa Andrijom Mandićem. Na bilbordu je započeo svoju kampanju: nudi ruku pomirenja. Hoće pomirenje svih. Oprašta sebi sve nevaljalo što je zborio i činio. Prepodobio se u pitomo jagnje koje miri sve i svakoga. Četnički  vojvoda je samim svojim nazivom protiv svega slobodarskoga u tradiciji i istoriji Duklje/Zete/Crne Gore. Potire Trinaestojulski ustanak, Narodno-oslobodilačku borbu i antifašizam, a slavi sluge okupatora. Pomirenja nema sa rukama okrvavljenim četničkim zločinstvima, i okaljanim pokušajem državnoga udara, svejedno što proces još nije završen.

Preletač od aktiviste Saveza reformskih snaga Ante Markovića, 1990, preko Narodne stranke 1990-1997, Srpske narodne stranke 1997-2009, do Nove srpske demokratije od 2009, u satavu Demokratskoga fronta. Neuspjeli predsjednik Crne Gore u izborima 2008. godine. Od kuma do “krvnog neprijatelja” Mila Đukanovića. Jedan je od onivača i prvi urednik vjerskog i kulturnog radija Svetigora i bio glavni i ogovorni urednik obnovljenoga nedjeljnoga lista Glas Crnogoraca, velikosrpskih glasila.                                                                                         Tabloidi u Srbiji već proglašavaju pobjednika: Andriju Mandića, i gubitnike. Predsjednik Republike Srbije ponavlja da će Srbija biti garant za  Srbe u regionu.[11] “Srpski svet” se tako i zvanično potvrđuje. Potporu nalazi i u vojvodinoj spremnosti za rat u zaštiti Srba u Crnoj Gori.[12]

Andrija po imenu apostola nazvanoga Prvozvani nije pozvan da bude u apostolskoj vladi, ali je sada prvi kandidat za Predsjednika. Miljenik je SPC, svakako.

Android Andro (Mandić) prepariran je u majstorskoj radionici kiborga Aleksandra Vučića/AV.[13]

Kiborg je kibernetički  organizam koji se sastoji od umjetnih i prirodnih djelova, organizam koji ima poboljšane sposobnosti zahvaljujući tehnologiji. I ideologiji, dodajem.

Fikcijski kiborzi su spoj organskih i sintetičkih dijelova, sa razlikom između čovjeka i stroja: u smislu morala, slobodne volje i empatije. Često imaju fizičke i/ili psihičke sposobnosti daleko razvijenije od ljudskih.

Kiborgi su članovi Vučićeve Srpske napredne stranke/SNS.

Poredite Andriju Mandića sa kiborgom.

Andro(id) se prema potrebi pre(obraz)i. Po kalendaru Preobraženje je jednom godišnje. Andro, kako pokazuje životopis, od Preletača i Bojovnika postaje Prepodobni Pomiritelj..

U video najavi:

„Možemo poslati poruku ohrabrenja, nade, kako bi Crna Gora krenula naprijed. Siguran sam da se ova poruka neće pogrešno razumjeti kao da smo slabi i nejaki već da smo tradicionalni ljudi, koji vode računa o Crnoj Gori koji žele da pronađu formulu koju nudimo na predsjedničkim izborima”.                                                                      Zvanično: Gradimo budućnost, čuvamo tradiciju

Metalurško-tehnološki dipling pravi račun, zna se kakav, nudi formulu koju nije obznanio.

Novu predizbornu kampanju započeo je Aleksa Bečić sloganom Časti mi. Dobio sam na mobilni Aleksinu poruku Demokrate CG: Čast, integritet i  poštenje, „vrijednosti koje živim i koje ću braniti kao predsjednik Crne Gore. Časti mi!“ Primjećujem da integritet sa osnovnim značenjima sadrži i poštenje. 

Zašto Aleksa Bečić nije nastupio sa Čojstva mi? Premnogo je. Lakše častiti slatkišima, slatkim riječima one koji mu vjeruju. Ne traži da mu se, kao vojvoda, oproste svi grijesi. Ili ih nema, ili ih zabašuruje. A ne može se zaboraviti, prenebreći, prešutjeti kako je sa ulice u parlament, ne da ispunjava volju birača, nego samo da prima – poslaničku platu. Časno, zar ne?!

Slatkorječivi predsjednik Skupštine Crne Gore slavi preminuloga Rista Zloustoga. Žalobno: „... opraštam se od tebe Vladiko, vjerujući da se nikad nećemo rastati. Sa nadom: da će biti posljednji vladika koji je morao braniti crkvu od dijela svog naroda. Sa željom: Čuvaj nam i blagosiljaj nam Crnu Goru, našu majku i našu otadžbinu. Čuvaj je baš onako kako si se znao suprotstaviti kad su je pokušavali omalovažiti.[14]

Samo skorojević u politici može da veliča crkvenoga poglavara koji se u sekularnoj državi politikanski bavio dnevnom politikom. Još više: u svojoj državi u državi vodi propagandne litije protiv zvanične vlasti i traži smjenu Vlade.

Pitam gn Bečića: Koji je, koliki je dio naroda od kojega brani crkvu. Ako je dio srpskoga naroda, onda nije znano. Ako mu u “svoj narod” ubraja i Crnogorce, onda ih svojevoljno svrstava u Srbe, pošto “čestiti vladika” ne priznaje crnogorski narod/naciju, nego ih krsti najgorim imenima. Da čuva Crnu Goru koja je od nekoga omalovažavana, onda bi najprije mogao da optuži svoga miloga vladiku koji je Crnu Goru nazvao fildžan državom.

Zadivljujuće je da vjeruje da upokojenik S one strane blagosilja…”[15] Moguće je ako su Srbi Nebeski narod, kako sebi pripisuju!

Može mu se vjerovati i za vinovnike genocida u Srebrenici.

 

          III

 

Kandidati za predsjednika vladajuće većine: vojvoda Andrija Mandić, časni Aleksa Bečić i Goran Danilović, klikuju Ujedinjenje. Danilović je već predsjednik Ujedinjene Crne Gore. Pitam: Koje, kakve, čije vrste je Ujedinjenje? Svoje izvorno svako, prvo Srba u Crnoj Gori, i zajedno, ponovno ujedinjenje sa Srbijom, obavljeno odlukom Podgoričke skupštine, sada ponovo, i u slavu kralja Aleksandra Karađorđevića Ujedinitelja, koji je ukinuo nezavisnu Crnu Goru i sve crnogorsko. Uzor  je kralja Ujedinitelja: “Moja je sveta dužnost, da svim sredstvima čuvam Državno i Narodno Jedinstvo”. Uveo je Šestojanuarsku diktaturu 1929. godine. Proglašen je za najveću ličnost u istoriji Srba.                                                  

Cilj je vraćanje u zajedničku državu sa Srbijom, ulazak u Srpski svet, posrbljivanje svim sredstvima…

Priziva li se, po oznaci Crne ruke, Ujedinjenje ili smrt!?              Danilović je najavio da bi povukao priznanje Kosova od strane Crne Gore i ukinuo sankcije Rusiji. “Priznanje Kosova je urađeno sramno, uz gaženje našeg trajanja i istorijske časti. To ne bih uradio zbog bratskog odnosa prema Srbiji, nego zbog nas, zbog Crne Gore jer je Kosovo i naše rodno mjesto”., napisao je Danilović na Facebooku.[16] Predizborna obećanja su najčešće proizvoljna. Tako i netačne tvrdnje. Rodno mjesto je Crna Gora, sem ako “naše” ne znači – srpsko. Pitam: Što će reći, uraditi kada Srbija prizna nezavisno Kosovo?            

Apostoli pale Vlade Milojko Spajić i Jakov Milatović srozali su se u banalnost dnevne politike da nastave omiljeni populizam.                             U izbornu trku uletio je Milojko Spajić, kojemu zbog lažavina nije prihvaćena kandidatura.  Zamijenio ga je Jakov Milatović sa sloganom Uspjećemo. Hoće li da nastavi, obećanja ludom radovanja, kako su počeli sa popunom blagoutrobija velikim platama i penzijama, bez dokaza ekonomskih mogućnosti. “Više sam za Crnu Goru učinio za godinu dana nego Milo Đukanović za trideset godina”. Poriču ga porasli su životni troškovi povećanjem cijena , i najveća inflacija u regionu, nova zaduženja sa visokim kamatama, koji potiru novčani dodatak. Prevare se nastavljaju.                                                      Zalaže se za dvojno državljanstvo, koje će dati priliku za priliv glasača ujedinitelja sa Srbijom.                                                                          Sve će da – pomiri. Sebe već proglašava za Predsjednika. U Podgorici takvu osobu nazivaju P/puvalo, da ne navodim još dve prikladna nadimka.

 

U Podgorici, 12. 3. 2023.

---