Ako zaista želite da naudite sebi nakon odlaska s ovog svijeta, i time zaslužite vječne muke i patnju u devetom krugu pakla, onda nastavite da radite na urušenju sopstvene države u svom ovozemljskom, prolaznom i kratkotrajnom životu. Ovo ne kažem kao vjernik klasičnog tipa, onaj koji redovno obilazi crkve i ljubi ruke popovima, već kao neko ko smatra da je pravi vjernik onaj koji nastoji da na što ljudskiji način provodi život koji nam je dat. Nastojeći da ga vodi sa što manje grešaka i nepoštenih postupaka. Ko to postigne, odnosno ko to prihvati kao model življenja, ne treba da brine o sopstvenoj sudbini nakon što završi ovozemaljski život. Naravno, ovo se odnosi na sve one koji vjeruju u besmrtnost čovjekove duše.

A što mi danas imamo u Crnoj Gori? Uporno, neprestano urušavanje svoje domovine od strane onih koji je vode i značajnog dijela građana koji tu izdajničku politiku vlasti podržavaju. I misle svi oni da će za oprost njihovog neoprostivog grijeha biti dovoljno da se udruže sa svetosavskim popovima slijedeći njihovo militantno ponašanje i vjerujući u neprikosnovenost njihovog duboko nehumanog svjetonazora. Dakle,  mnogi od njih kao navodni vjernici, budući da su bili revnosni podržavaoci litija, očekuju da će im samo blagi dodir svetosavskog popa, propagatora i egzekutora ideologije krvi i tla, biti dovoljan da sa sebe speru svu moralnu prljavštinu izdajnika svoje domovine. Da će im samo ovlaš dotaknuta istorijski okrvavljena svetosavska mantija, biti dovoljna zaštita za nedjela koja svojoj državi čine. Nesvjesni da tek na taj način sigurno i nesporno popločavaju put u svoju neminovnu, svevremensku propast. Jer „ljudska djela“, kako napisa Ovidije, „nikad ne ostaju bogovima skrivena.“ I da ponovim, ovo važi za sve one koji vjeruju „u vječni život na nebesima“, a takvih je, makar po podršci imperijalističkoj crkvi druge države, u Crnoj Gori popriličan broj. Zato im najiskrenije preporučujem da o svom činjenju dobro razmisle!   

Završiću ovaj tekst o izdaji domovine kao neoprostivog grijeha po Božjem, uslovno i po čovjekovom doživljaju, sa nekoliko misli velikih ljudi izrečenih na tu temu:

Jedan od najvećih pisaca u istoriji čovječanstva Lav Nikolajevič Tolstoj je smatrao da „izdaja nacionalnih interesa, odnosno domovine, posebno u  za nju teškim trenucima, predstavlja najveći grijeh“, što više nego ubjedljivo i izuzetno sugestivno saopštava u svom čuvenom romanu „Rat i mir.“

Černiševski je napisao: „Za izdaju domovine potrebna je krajnja niskost duše!“

Hegel je tvrdio da „Prava hrabrost prosvijećenih naroda leži u njihovoj spremnosti na samožrtvu u ime domovine.“

A mi, đe smo mi danas u svemu tome?