Crna Gora je u najdubljoj krizi. Od najviših državnih institucija do svakodnevice. Primjeri koji to potvrđuju i očigledno izražavaju  unose zebnju. A kada se uporedi naša krizna lager lista sa sličnim aktuelnim procesima u svijetu i ranijim dešavanjima širom Planete, još smo bliži osjećanju da smo (pre)blizu kratera vulkana, na samoj njegovoj ivici. Dajmo sa liste, odnosno uzmimo sa švedskog stola naše nespokojne i tužne zbilje samo početak i kraj: od ''nemogućnosti'' vlasti da privede kraju ''izborni proces'' u Šavniku do gotovo ''običnih'' dojava o postavljenim bombama u školama. Uz nepodnošljivu lakoću mržnje, osvetoljubivosti, vrijeđanja, pizme..., na društvenim mrežama i medijima, u saopštenjima i izjavama za javnost, na jednoj, te nastavku organizovanog kriminala i visoke korpucije, na drugoj strani, uz ekstra dodatak militarizacije i za sada ipak ''samo'' verbalnog nasilja u okviru paravjerskih i paramilitarnih dešavanja, Crna Gora svakim danom sve više postaje ono što ne mali broj planera zla i grabežljivaca i vani i unutra i želi: u identiteskom i izvornom, autohtonom smislu bezimeni prostor koji je bogom dan za mešetarenja najrazličitih vrsta – sjetimo se samo onih primjera lažnih diplomata i lažnih prinčeva koji su dopirali i do najviših državnih adresa, zatim stranih agenata i različitih obavještajnih službi, krajnje militantih, dakle stvarnih ekstremista!,  i svih drugih afera i aferica.

Što se to dešava sa našom zemljom?! Kako to da je na putu ka EU od predvodničke, pobjedničke došla do začeljske, gubitničke pozicije na Zapadnom Balkanu?! Od jedne krajnje otvorene i ipak uspješne zemlje na putu ka EU, dakle, za primjer onima koji sanjaju o Evropi, do one, sva je prilika kojoj bjelodano svjedočimo upravo ovih dana kada izgleda da idemo ka finalu konstituisanja nove Vlade i kakvog-takvog prijema u Open Balkan, koju će međunarodno zajednica i napredan svijet od sada izbjegavati i izolovati da ne bi slučajno prenijela kao takva svoj negativni uticaj na koga od susjeda!?

I sada dolazimo do ''sprege'', do ''veze'', do onog što je u staroj prije svega DPS-ovskoj vlasti omogućilo nastanak i ''funkcionisanje'' ove nove, ovakve, bolje reći nikakve vlasti konstituisane nakon pobjede na izborima 30. avgusta 2020.g. Naime, duži niz godina, a naravno rodivši se na plodnom tlu koje je pripremano već decenijama i čiji je korijen začet još prije jednog i više vjekova, Crna Gora se pretvara i na žalost dobrano se pretvorila u labavu (kon)federaciju slobodno se može reći ''plemena'' oličenih u dijametralno suprotne etničko-nacionalne i vjerske skupine. Toliko dijametralno suprotne da ne može biti riječi o mogućem bilo kakvom dogovoru i konsenzusu između njih. Ove skupine iliti različiti nacionalno-vjerski korpusi koje predvode politički faktori (poneđe udruženi ili čak i snishodljivo podanički pozicionirani spram militantnih vjerskih i etničkih velikodržavnih ambicija i imperijalno-asimilatorskih programa), skoro da su se i formalno-organizaciono uobličile u različite i potpuno odvojene unutrašnje državne i društvene identitetske i svjetonazorne zajednice koje tako međusobno sukobljene – a neke od njih i svjesno-nesvjesno i dopunjujući se u zlom naumu iako na prvi pogled izgledaju kao suprotstavljene!? (velikosrpska koncepcija i neke manjinske zajednice) – razjedaju državno tkivo suverene i međunarodno priznate Crne Gore.

U sistemu zasnovanom na upravo prethodno ocrtanim zajednicama, politička moć je paralizovana kada nema konsenzusa. A u Crnoj Gori konsenzusa nema po mnogim pitanjima – od ključnih pa sve i do onih najsitnijih. Institucije pogađa ista boljka koja razara i cijelo društvo. Malo pomalo državne institucije počinju ili su već uveliko žrtve i talac partitokratije koja ne oličava i reprezentuje u suštini i što je najgore – još veće zlo u još većem ukupnom zlu!? – (samo) same stranke kao izraze gole, čiste, faktičke političke moći, već je, prije svega, ''samo'' politički ''izlog'' dubokih identitetskih, vjerskih, svjetonazornih, geopolitičkih i civilizacijskih pripadništava, osjećanja i vrijednosti. Institucije su pred raspadom, jer je i društvo i politička zajednica u raspadu. Zašto su institucije došle do ''prosjačkog štapa''? Zato što je država ili ono što je ostalo od nje postala zapravo provizorni antagonistički i duboko podijeljeni ''skup'', precizno reći raz-jednica, određenih identitetskih, etničko-nacionalnih i vjerskih subjektiviteta. Dakle, čak ni skupom se sada ne možemo nazvati, ili, da damo sebi malo nade za budućnost, još uvijek ne možemo, jer svaki pravi skup priznaje domaćina, organizatora ili medijatora, makar u ulozi koordinatora, predsjedavajućeg, prvog među jednakima, što će ipak izgleda na kraju ''balade'' morati preuzeti i odraditi  međunarodni faktor. Samo da što prije dođe, dok je još vrijeme da se nešto u miru može učiniti, jer on (pre)često zakasni na ove prostore i prosto zaboravi na nas, ima krive procjene ili tipuje na pogrešnog favorita, tj. katastrofalno procijeni koja je najmanja šteta od svih onih šteta koje su, čini se, trajno oštetile i civilizacijski unazadile i uistinu blokirale put u budućnost i prospritet ukupnog regiona.   Otrježnjenje dođe kad je već podosta kasno i obično najviše košta ovdašnje građane bez obzira na nacionalnost i vjeru.

Crna Gora je došla dokle je došla udruženim i iskrenim!, voljnim i nevoljnim!, svjesnim i nesvjesnim!, naporima domaćih političkih aktera, i to svih u dužem periodu, kao i u istom tom vremenu isto takvog, dakle, neadekvatnog i vrlo opasnog po stabnilnost i goli opstanak zemlje, angažmana i djelovanja međunarodnogo faktora. Pokazalo se naravno da nije dostatan i efikasan NATO bez Evropske Unije, a i jedni i drugi su trpjeli udarce prije svega od međunarodne zajednice. Da spomenemo samo Trampa, Bregzit, Krim..., što je sve sa sadejstvom sa domaćim ''rezultatima'' i učincima, visokom korupcijom, za svaku iole ozbiljnu državu nečuveno blagog i neadekvatnog odnosa prema dugogodišnjem i kontinuiranom agresivnom, krajnjem negatorskom, destruktivnom i militantnom ponašanju vrha Srpske crkve prema crnogorskoj državi,  napadu na Skupštinu 2015.g., na pokušaj državnog udara 2016.g., itd.,  katastrofalnim rezultatima na razvoju i jačanju, održanju i unapređenju kulturnog, civilizacijskog i demokratskog državnog identiteta, i nacionalnog (svih nacija u zemlji!) i građanskog, dovelo do totalnog podrivanja i obezličenja države i zemlje.

Da Šavnik nije opasan i jasan simbol upravo tog totalnog urušavanja i željenog nestanka Crne Gore za mnoge, on bi kao aktuelan primjer bio apsolutno samo smiješna i karikaturalna pojava. No, sa mapom koja se zlokobno već pojavljuje i na kojoj je teritorija od Pljevalja preko Žabljaka i Šavnika, Nikšića, Herceg-Novog, Kotora, do Tivta i Budve, tj. sa opštinama u kojima već ima vlast klerofašistička i anticrnogorska koalicija (osim za sad u Šavniku!) predvođena velikosrpskim strankama i koja kao takva odvaja jedan bitni dio Crne Gore a omogućava Srbiji i Republici Srpskoj izlaz na more, Šavnik postaje znakovit primjer do čega sve može doći dugotrajnim razarajućim scenarijem po kojem zemlja prestaje biti spolja suverena država a unutra moćna integrisana, jedinstvena i prosperitetna nacija sa izvornim, autentičnim jedinstvom svih razlika u sebi, već postaje zbir običnih, labavih područja kojima dominiraju različite etno-vjersko-nacionalne skupine koje su jedinstvu i integritetu, napretku i budućnosti zemlje odavno rekle zbogom.

Primjer Budve je pak pokazao koliko je opasno prepuštati u dužem vremenu određenu teritoriju i opštinu nekontrolisanim i nedemokratskim vlastima, i davanju moćnim političarima cijele regione na samovoljno i apsolutno upravljanje, koji tako postaju feudi. Primjer Budve i Svetozara Marovića, dakle, odnosno DPS-a, je najupečatljiviji, jer Budva je sada taj posljednji kamen u klerofašističkom i anticrnogorskom mozaiku jedne priče koja je zasad samo na ''mapama'' ucrtana, a koja je od samog početka vodila i vodi ovoj zbilji i stvarnosti koju živomo. Sve ostalo je istorija. Zapravo, Budva i Marović su najbolje dokazali kolika i kakva je ''funkcionalna'' veza između pravne države i geopolitičke i ukupne društvene i demokratske stabilnosti, teritorijalnog jedinstva i identitetske (zašto ne reći i idejne i ideološko-političko-civilizacijske!?), jednom riječju elementarne održivosti jedne države. Kada u dužem periodu nema pravno i demokratski uređenog sistema vlasti, uz to kada se institucije pune sa partijskim kadrovima sumnjivog patriotskog i kredibilnog znanja i sposobnosti, ne rijetko otvorenog manjka lojalnosti i ljubavi spram suverene države Crne Gore, stvara se idealan teren za mešetarenje svih onih kojima Crna Gora nikako nije na prvom mjestu, bez obzira na sva njihova, vidimo to u ogromnim količinama kod aktuelne vlasti, pozivanja na Boga i u njihovom slučaju prije svega na Srpsku pravoslavnu crkvu, na koju su u međuvremenu, zdušnom pripremom ranije ponajviše DPS-ovske, ali i SDP-ovske a isto takvom primjenom sadašnje klerofašističke vlasti, prenijeli pogolemi dio nacionalnog identiteta i imena Crne Gore, time joj uskraćujući umnogome argumentovano i legitimno pravo na postojanje što je i krajnji i osnovni cilj svih negatora i uzurpatora naše zemlje. Jer, pozivanja na Boga je zaludu kada ne voliš brata svoga i sestru svoju. Ili, kako reče Njegoš: ''Brat je mio ma koje vjere bio!'' Nedavno je papa Franjo ponovio ono što u Bibliji stoji: ''Kaže li tko: 'Ja volim Boga', a mrzi svojega brata, lažac je; jer ako ne voli brata kojega vidi, kako može voljeti Boga kojega nikad nije vidio? A Bog nam je zapovjedio da moramo voljeti ne samo njega već i svoju braću i sestre.’’