TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

Tin je na pravi način sagledao i dao sintezu odnosa i veze između pojedinca, individue, i kolektiva, zajednice. Koliko god je strasno i žarko težio za duhovnim ‘’pobratimstvom'' čovječanstva, isto toliko, ako ne i više, pjevao je o veličini, snazi, idealu i samosvijesti, ''svojeglavosti'' istaknutih individua, svakog zapravo takvog pojedinca kao ''šiljka s vrha''. Naime, Tin je iskazao veliku vrijednost kolektivnog, opštečovječanskog i čak i svemirskog ''bratimljenja'' svih ljudi, spremnost i na dobrovoljnu i slobodno izabranu krajnju žrtvu gubljenja imena i ličnog identiteta, ali i tada, u ''nepostojanju'', ne gubi se i ne može izgubiti vlastita buntovna i prometejska samosvijest: ‘’Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,/ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;/o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;/ja bezimeno ustrajem u braći.’’ (Iz pjesme ‘’Pobratimstvo lica u svemiru’’ – zbirka “Ojađeno zvono” objavljena 1933.g.) U stihovima iz Tinove pjesme ‘’Visoki jablani’’ (zbirka ‘’Auto na korzu’’, 1932.g.), izraženi su značaj, vrijednost i veličina istaknutog pojedinca:‘’Mi stupamo bijelim dolom u tišini,/oni, sami, gordi, dršću u visini,/muče žednu zjenu ili revnu opnu;/što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu./Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde/samo vile lete, ili bure jezde;/a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!’’

               Nema suprotnosti između ovih stihova, između kolektiva i pojedinca, jer za Tina ideal kolektiva nije bezimenost i amorfna masa, već zajednica ličnosti i moralnih, snažnih pojedinaca. Vrhunska vrijednost čovjeka je, dakle, ipak, biti ličnost, pojedinac, jer se tako na najbolji i najdostojanstveniji, najljudskiji, najetičniji način pridonosi opštem, zajedničkom, čovječanskom identitetu ne samo cijelog ljudskog roda već i beskonačnog svemirskog prostranstva.

Pjesmu ‘’Visoki jablani’’ iz 1922.g. svakako je potrebno i neophodno čuti cijelu, jer je kao malo koja Tinova pjesma u toj mjeri paradigmatska i simbolična za čitavo njegovo pjesništvo, za njegova stalna, vječna!, preklapanja i ratovanja između svjetlosnih i tamnih obzorja, dubina i visina svjetskog bića. I bez obzira na njegovu beznadnu i bezd(a)nu muku muka mučnine i mrčine – što kod Tina neminovno i nužno asocira na mrca kao konačni proizvod ''fabrike smrti'' kada je u pitanju svaki čovjek i svaki život, tj. svaka živa materija i svako žiće, na onog ''heroja na drumovima'' (Branko Banjević) koji već, kako reče sam Tin, ''počiva kruto s mukom livade povrh trome glave'' – u ovoj pjesmi Tin osobenom spokojnom/krvavom/radosnom/tragičnom filozofskom vedrinom, samo njemu svojstvenom i na taj način iskazljivom, ipak pruža i vjeru u krajnju pobjedu dobra nad zlom.

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku…

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
uzdušni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometejida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje.
Kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

I za Tina se može reći ono što je jedan od najpoznatijih hrvatskih i jugoslovenskih filozofa i estetičara prof. dr. sc. Danko Grlić napisao za krajnje osobenu individualnu bit Serena Kjerkegora, naime da je „do u samu srž svoje srži vječni zaljubljenik i upravo u toj svojoj neprolaznosti i zbog nje, sudbinski određen kao patnik.“ I dalje: ’’Ni ljubav prema Bogu za Kierkegaarda nije toliko apsolutna da bi ikada mogla postati konačni samocilj. I ta apsolutna ljubav je sredstvo jedne još vrijednije ljubavi: ljubavi za vječnim ponavljanjem, za vječnom igrom, za estetskim užitkom. Upravo zato istinska religioznost ne može biti nikad za Kierkegaarda  mirnoća dostignutosti, svrhovitost cilja, apsolutnog mira. I taj, najviši stadij, vraća nas ponovno u same temelje ljudske egzistencije: i on je igra. A kad izgubi taj karakter neposrednosti i spontanosti što nosi u sebi igra, to prestaje biti ljudska stvar i ostaje prazno blebetanje naučenih formula, puka navika kao što je – isto tako – poljubac među supružnicima često samo navika kao kad poslije objeda ubrusom obrišemo usta. Spokoj, obrazac, shema su nezamislivi kao načini bilo kojeg ljudskog života. Religiozan život je također vječno nova i vječno uznemirena igra. Time je krug zatvoren. Religiozan čovjek postao je ponovno estetičan jer samo tako može biti doista i religiozan. Don Juan je i Sokrat i Krist. Dnevnik zavodnika i Dnevnike pisao je jedan te isti čovjek.’’[1] Sve svoje pjesme Tin je napisao i kao Don Juan i kao Sokrat i kao Krist.  I kao što je slučaj kod Kjerkegora, tako i kod Tina ’’strepnja nikad potpuno ne nestaje. Ona mora ostati vječni čovjekov pratilac, glas vječnog u njemu. Čak ni najistinskija vjera ne uništava strepnju, ona se kao vječno mlada javlja u najmanju ruku u smrtnom času. ... Kierkegaard je, upravo ukazujući na to da je naš vlastiti život protivurječnost, neotklonjiv konkretan paradoks, postojana nepostojanost i vječna strepnja, ujedno negirao općost i objektivitet filozofije biti (Wesenphilosophie) i svakog racionalizma koji ne shvaća domet i dubinu unutarnjih ljudskih emocionalnih strepnji i strasti, bitno estetski određenih.’’[2]

I govor o Tinovoj poeziji je pravo mjesto da se iskaže ne samo njena misaona, estetska, umjetnička, filozofska, sličnost i identičnost sa misaonim i poetskim, filozofskim i umjetničko-estetskim svijetom Serena Kjerkegora, već i da se povodom Tinovih estetskih koordinata po kojima se kretala i kreće njegova poezija i misao, ukaže na sličnost i identičnost shvatanja estetskog i umjetničkog kod Kjerkegora, Marksa i Tina!  Evo kako je to vidio poznati crnogorski i jugoslovenski filozof i estetičar prof. dr. sc. Vujadin Jokić koji se bavio i Marksovim, i Kjerkegorovim i Tinovim djelom: ''Marks...govori da je umjetničko djelovanje, umjetničko stvaranje, ustvari djelanje u m j e t n i k o v e  p r i r o d e, to jeste da umjetnik jeste umjetnik po svojoj umjetničkoj prirodi. Drugim riječima, možemo slobodno ovo proširiti, da tek umjetnička priroda može da stvori umjetničko djelo, umjetničko, estetsko. Moramo ovdje odmah istaći dvije temeljne komponente Marksovog shvatanja umjetnosti, koje su i ovdje došle do izražaja i na kojima i ovdje Marks insistira. Stav da je umjetničko stvaralaštvo, stvaranje, istinsko stvaranje, istinsko ljudsko proizvođenje i stav da se ono događa iz prirodnog ljudskog razloga u kome leži 'umjetnička priroda' iz koje se jedino može dobiti ono umjetničko-umjetničko djelo, djelo, proizvod po onom umjetničkom, estetskom. Štaviše, moglo bi se reći da, po Marksu, ovo estetsko, ovo umjetničko, je najviše ljudski primjereno, najviše posjeduje princip ljudske unutrašnje motivacije i bitnosti. To je ono 'uskrsnuće ljudske prirode'. Umjetnost kroz to umjetničko u stvari iskazuje stvaralačku igru sa mogućnostima ljudskim. Tako stvoreno djelo i po tome zakonu stvoreno djelo je egzemplar neponovljivosti te i u tome vječito transcendirajuća ljudska tvorevina. Ovako shvaćena tvorevina nije ono što se najčešće misli: knjiga, slika, skulptura, kompozicija i sl., već ona iskazuje princip, prirodu, ljudskog u estetskom i estetskog u ljudskom izvan svih spoljašnjih interesa. I ovdje se ono prirodno-istorijsko i ono vrijednosno suodređuju i suglašavaju. Tu se najbolje iskazuje i omogućuje onaj poznati Marksov zahtjev da već jednom treba otpočeti živjeti na umjetnički način. Ovim se Marksov pojam umjetnosti i funkcije umjetnosti i radikalno razlikuje od drugih, posebno građanskih, shvatanja. Ono estetsko kod Marksa nije nikad estetsko u formalnom vidu i smislu. Ono je duboko i istorijsko-prirodno. Estetsko je realitet prirodno-istorijskog ljudskog življenja.''[3]