Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (XIII)

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

 

Umjesto zaključka ili: Tinova pjesma ženi ''u daljini''

 

Tinom i njegovom poezijom bavili su se i bave mnogi autori. No, i dan-danas važi zapažanje iz 1957-godine Mirka Banjevića – bez obzira kako se i koliko razlikovali u ocjeni i načinu vrijednovanja Tinovog djela – o nedovoljnom kritičkom sagledavanju njegove poezije. ''Ima jedna stvar koju treba napomenuti. O izboru Tina Ujevića ili o njegovim posljednjim zbirkama, ili uopšte o njegovoj poeziji, ne piše se kritički. Vraća se u neki zanos, patos – sve je dobro. Čak se ne objašnjava Ujevićev životni stav iz koga je nikla ova poezija krika i bunta. Čak neki mlađi fetišizuju taj stav i sve što je radio i pisao Tin Ujević. Što Tin vrši svojom snažnom poezijom na njih uticaj, to je dobro, ali se oni nekritički odnose prema jednom dijelu njegovih pjesama, koje još, i tek, treba da izdrže probu vremena. Oni Ujevića čak utiskuju u istoriska slova, kao jedinog poetskog nasljednika Njegoša (što je za još jednog živog književnika u neku ruku rečeno). Ovo je zaista nepotrebno, jer ni približno ne stoji tako. Nećemo umanjiti veličinu i uticaj poezije Tina Ujevića ako o njemu sa kritičkim pijetetom govorimo, ako ga ispravno objašnjavamo. Možda ćemo umanjiti uticaj njegovog boemskog deplasiranog držanja, koje je nešto i značilo kao pasivan protest protiv ondašnjeg vladajućeg društva, ali je u tome bilo i poze, i ta se izvještačenost odrazila u onoj slabijoj a obimnijoj strani njegove poezije. „Lelek sebra” i „Kolajna” nastali su u ono vrijeme kad je Tin Ujević imao jedan odlučniji, buntovniji, svjesniji stav, kad spoljašnjošću nije izražavao društveno nezadovoljstvo i sve unutarnje patnje, nego ih izlivao u buntove, u jadikovke, u leleke, ili je svoja plamsava sagorijevanja nizao u kolajne i liriku kakve se kod nas do sada rijetko čulo.''[1]

S Tinovom poezijom se upoznajemo u relativno ranom periodu školovanja. Na maturskom ispitu 1977.g. kod profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti Luke Popovića u Gimnaziji ’’Slobodan Škerović’’ u Titogradu branio sam pisani rad na temu  ’’Tin Ujević – Lelek sebra'' koji je poslužio kao osnova ove rasprave, razumije se samo u elementarnoj dimenziji, zbog prije svega vremenskog protoka od datuma kada je rad rađen i završen. Nekoliko godine kasnije sam za list ''Omladinski pokret'' imao intervju sa poznatim filozofom i estetičarem prof. dr. sc. Vujadinom Jokićem, koji je u međuvremenu bio moj profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Prvo moje pitanje je bilo vezano upravo za Tina Ujevića i za njegovu vječnu ikonu – Ženu.

’’Bavite se poezijom Tina Ujevića. Šta je žena, i ko je ona, u Tinovoj poeziji. Žena, ona, koju pjesnik ne posjeduje, a koja je ne samo iznad njega, nego i iznad svih ostalih: božanska žena, žena kraljica, dakle, ko je ona?

- Čini mi se da Tinovu 'pesmu ženi', dakle, ne 'o ženi', možemo razumeti iz Tinovog poimanja i življenja poetskog. Poetsko je toliko ljudsko koliko je bliže ideji idealnoga. Ideja i stvarnost su ovde u položaju u kojem ih je još Platon shvatao. Prvo, ideja je prva i jedina prava stvarnost. Bit stvari je u ideji i ona se određuje prema njoj. Stvar vidimo i poimamo koliko vidimo i poimamo ideje te stvari. 'Pesmu ženi' Tin je govorio iz ideje žene, ideje žene Majke, Bogomajke… Još u najranijem detinjstvu stvorena je slika kao paslika ženskog pola. Nesumnjivo je da se ova velika ljubav i obožavanje ženskog pola iz najranijeg detinjstva, iz te, da uslovno kažem, urođene ideje žene, posredovana preko majke prenela na svaku ženu, na čari i lepotu svake žene, na tajnu njenu.

No Tin je bio onaj 'stvarni', muškarac, čovek. Dakle, dvojan kao svi mi, razapet između onog idealnog i onog realnog.

Stvarnost je bila gorka, te je pesniku iz temeljnog motiva moralo ostati ovo opredjeljenje: 'Ako sam htio razgovarati sa ženom, nije to bilo zbog života, da joj na primer gladim glatka ramena, nego zbog umjetnosti.''[2]

Tinovo ''poimanje i življenje poetskog'' je zapravo idejno, idealno ''poimanje i življenje poetskog''. Kako smo već istakli, Tin kao i Seren Kjerkegor, tek u službi neke ideje i u službi nekog ideala! jasno i do kraja razotkriva i pokazuje sopstvenu ličnost, ličnost estete, erotika i umjetnika. U srži, u temelju, u osnovi ovog estetskog, erotičnog, umjetničkog, svakako je neprestana, nepresušna, vječna stvaralačka igra estetskog, umjetničkog užitka. Užitka koji natkriljuje i nadmašuje, prevladava i objedinjuje u konačnici sve i svakoga, vraćajući na kraju sve iznova na sami početak, početak kruga, početak igre, a zapravo bez početka i bez kraja budući da (ta) igra igra bez prestanka i samo je igra dok traje i biva čovjek čovjekom, tj. samo je čovjek čovjek dok se igra i igrom nadmašuje i transcendira sebe vraćajući se time i tako vječno na svoju neponovljivu i autentičnu igranu prirodu, prirodu igre, dakle, igre estetskog, umjetničkog doživljaja i sebe i svijeta, estetskog i umjetničkog užitka.

’’Nije imao razloga da strijepi za budućnost. Tina je upravo čekao njen poljubac. Kao rijetko kojeg našeg pjesnika. On se za života izborio za status besmrtnika... Sve o čemu je pjevao i kako je pjevao Tin je izvukao iz vlastite tame duha, a za tamu rekosmo da je podsticajna ako njome rukuje dar i umijeće. Još kad se tome doda da je Tinova poezija neprestano u zagrljaju sna, da tu pupoljči i rascvjetava se, onda imamo dokaz više da njegova poezija posjeduje moć živosti kakva se rijetko sreta na balkanskim prostorima...[3]

Tin je pjesnik velikog iskustva. Ono se sticalo sudarom svoga ja i svijeta. Jedan se fenomen ne može zamisliti bez drugoga. Oni se prepliću kao ruke ljubavi. Poeta je uvijek u onome o čemu pjeva. Veoma je prostran registar tema i snoviđenja. Pjesma je uspjela kada predmet pjeva bude subjekt pjeva. Tin je uspješno obavljao to pretvaranje. Kroz slojevitost doživljaja. Kroz osjećajan ton i čulnu dubinu... Tinova pobuna nije ništa drugo nego samoobračun. Kad ga ne bi bilo, poezija bi gubila u značenju. Mitski Prometej nadvisuje druge. Tin nadvisuje sebe, uzdižući pjesnički duh do vrhunca kreacije moći, otevši vatru bogu uobrazilje.’’[4]



[1] Mirko Banjević: ‘’TIN UJEVIĆ: ‘ODABRANE PJESME’ (Prosveta, Beograd 1956), u knjizi Pavle GORANOVIĆ : ’’TIN UJEVIĆ I CRNA GORA’’, Izdavači: ’’Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske’’ i ’’Hrvatsko građansko društvo Crne Gore’’, 2008.g., Zagreb

 

[2] Vujadin Jokić: ‘’Pronaći čovjeka’’, ''Omladinski pokret'', Titograd, br. 12, 1982.g.

[3] O značajnom mjestu koje u pjesnikovom stvaranju imaju i snovi, piše Vujadin Jokić u tekstu ''GENEZA STVARALAŠTVA TINA UJEVIĆA –  Stvaralački aspekt sna kod Tina Ujevića’’

[4] Žarko Đurović: ‘’Nad carstvom tmine’’ (‘’Poezija i vrijeme: Tragom Tinove staze’’), ‘’Pobjeda’’, ''Kulturni dodatak'', 02. 09. 2000.g.



1 Komentara

Fanito Postavljeno 10-12-2022 04:49:09

Ideja može biti, ili ona to jeste, bijeg od stvarnosti. Pogotovo od stvarnosti koja ubija i razara, u konkretnom slučaju, dušu velikog Tina Ujevića. Dobro pjesništvo je, obično, posljedica poslovične ranjivosti pjesnikove tanane duše, posebno osjetljive na udare stvarnosti i neveselu sudbinu. I on se predaje svijetu ideja, ponekad svjesno zamajavajući sebe sama. Tako se taj njegov očajnički, umjetnički krik nadmoćno nadvija nad svim onim što ga je izazvalo, dajući smisao životu. Iritantno zaokružena priča o poeziji Tina Vujovića iz pera svestranog akademika dr Gorana Sekulovića. .

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.