Goran Sekulović
Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (XIII)
TIN UJEVIĆ – ’’LELEK
SEBRA’’
‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''
‘’Mi smo išli putem. Put je bio
dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’
‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’
’Slika moje duše nema
kronike’’
‘’Je li usna zbori ili
nebo svira?’’
(Tin Ujević)
’’Umjetnost je za
stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti
on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće
nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)
Umjesto zaključka
ili: Tinova pjesma ženi ''u daljini''
Tinom i njegovom
poezijom bavili su se i bave mnogi autori. No, i dan-danas važi zapažanje iz
1957-godine Mirka Banjevića – bez obzira kako se i koliko
razlikovali u ocjeni i načinu vrijednovanja Tinovog djela – o nedovoljnom
kritičkom sagledavanju njegove poezije. ''Ima jedna stvar koju treba
napomenuti. O izboru Tina Ujevića ili o njegovim posljednjim zbirkama, ili
uopšte o njegovoj poeziji, ne piše se kritički. Vraća se u neki zanos, patos –
sve je dobro. Čak se ne objašnjava Ujevićev životni stav iz koga je nikla ova
poezija krika i bunta. Čak neki mlađi fetišizuju taj stav i sve što je radio i
pisao Tin Ujević. Što Tin vrši svojom snažnom poezijom na njih uticaj, to je
dobro, ali se oni nekritički odnose prema jednom dijelu njegovih pjesama, koje
još, i tek, treba da izdrže probu vremena. Oni Ujevića čak utiskuju u istoriska
slova, kao jedinog poetskog nasljednika Njegoša (što je za još jednog živog
književnika u neku ruku rečeno). Ovo je zaista nepotrebno, jer ni približno ne
stoji tako. Nećemo umanjiti veličinu i uticaj poezije Tina Ujevića ako o njemu
sa kritičkim pijetetom govorimo, ako ga ispravno objašnjavamo. Možda ćemo
umanjiti uticaj njegovog boemskog deplasiranog držanja, koje je nešto i značilo
kao pasivan protest protiv ondašnjeg vladajućeg društva, ali je u tome bilo i
poze, i ta se izvještačenost odrazila u onoj slabijoj a obimnijoj strani
njegove poezije. „Lelek sebra” i „Kolajna” nastali su u ono vrijeme kad je Tin
Ujević imao jedan odlučniji, buntovniji, svjesniji stav, kad spoljašnjošću nije
izražavao društveno nezadovoljstvo i sve unutarnje patnje, nego ih izlivao u
buntove, u jadikovke, u leleke, ili je svoja plamsava sagorijevanja nizao u
kolajne i liriku kakve se kod nas do sada rijetko čulo.''[1]
S Tinovom poezijom
se upoznajemo u relativno ranom periodu školovanja. Na maturskom ispitu 1977.g.
kod profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti Luke Popovića u Gimnaziji ’’Slobodan
Škerović’’ u Titogradu branio sam pisani
rad na temu ’’Tin Ujević – Lelek sebra'' koji je poslužio kao
osnova ove rasprave, razumije se samo u elementarnoj dimenziji, zbog prije
svega vremenskog protoka od datuma kada je rad rađen i završen. Nekoliko godine
kasnije sam za list ''Omladinski pokret'' imao intervju sa poznatim filozofom i
estetičarem prof. dr. sc. Vujadinom Jokićem, koji je u međuvremenu bio moj
profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Prvo moje pitanje je bilo vezano
upravo za Tina Ujevića i za njegovu vječnu ikonu – Ženu.
’’Bavite
se poezijom Tina Ujevića. Šta je žena, i ko je ona, u Tinovoj poeziji. Žena,
ona, koju pjesnik ne posjeduje, a koja je ne samo iznad njega, nego i iznad
svih ostalih: božanska žena, žena kraljica, dakle, ko je ona?
- Čini mi se da Tinovu 'pesmu ženi', dakle, ne
'o ženi', možemo razumeti iz Tinovog poimanja i življenja poetskog. Poetsko je
toliko ljudsko koliko je bliže ideji idealnoga. Ideja i stvarnost su ovde u
položaju u kojem ih je još Platon shvatao. Prvo, ideja je prva i jedina prava
stvarnost. Bit stvari je u ideji i ona se određuje prema njoj. Stvar vidimo i
poimamo koliko vidimo i poimamo ideje te stvari. 'Pesmu ženi' Tin je govorio iz
ideje žene, ideje žene Majke, Bogomajke… Još u najranijem detinjstvu stvorena
je slika kao paslika ženskog pola. Nesumnjivo je da se ova velika ljubav i
obožavanje ženskog pola iz najranijeg detinjstva, iz te, da uslovno kažem,
urođene ideje žene, posredovana preko majke prenela na svaku ženu, na čari i
lepotu svake žene, na tajnu njenu.
No Tin je bio onaj 'stvarni', muškarac, čovek.
Dakle, dvojan kao svi mi, razapet između onog idealnog i onog realnog.
Stvarnost je bila gorka, te je pesniku iz
temeljnog motiva moralo ostati ovo opredjeljenje: 'Ako sam htio razgovarati sa
ženom, nije to bilo zbog života, da joj na primer gladim glatka ramena, nego zbog
umjetnosti.''[2]
Tinovo ''poimanje i življenje poetskog'' je
zapravo idejno, idealno ''poimanje i življenje poetskog''. Kako smo već
istakli, Tin kao i Seren Kjerkegor, tek u službi neke ideje i u službi
nekog ideala! jasno i do kraja razotkriva i pokazuje sopstvenu ličnost, ličnost
estete, erotika i umjetnika. U srži, u temelju, u osnovi ovog estetskog,
erotičnog, umjetničkog, svakako je neprestana, nepresušna, vječna stvaralačka
igra estetskog, umjetničkog užitka. Užitka koji natkriljuje i nadmašuje,
prevladava i objedinjuje u konačnici sve i svakoga, vraćajući na kraju sve
iznova na sami početak, početak kruga, početak igre, a zapravo bez početka i
bez kraja budući da (ta) igra igra bez prestanka i samo je igra dok traje i
biva čovjek čovjekom, tj. samo je čovjek čovjek dok se igra i igrom nadmašuje i
transcendira sebe vraćajući se time i tako vječno na svoju neponovljivu i
autentičnu igranu prirodu, prirodu igre, dakle, igre estetskog, umjetničkog
doživljaja i sebe i svijeta, estetskog i umjetničkog užitka.
’’Nije imao
razloga da strijepi za budućnost. Tina je upravo čekao njen poljubac. Kao
rijetko kojeg našeg pjesnika. On se za života izborio za status besmrtnika...
Sve o čemu je pjevao i kako je pjevao Tin je izvukao iz vlastite tame duha, a
za tamu rekosmo da je podsticajna ako njome rukuje dar i umijeće. Još kad se
tome doda da je Tinova poezija neprestano u zagrljaju sna, da tu pupoljči i
rascvjetava se, onda imamo dokaz više da njegova poezija posjeduje moć živosti
kakva se rijetko sreta na balkanskim prostorima...[3]
Tin je pjesnik
velikog iskustva. Ono se sticalo sudarom svoga ja i svijeta. Jedan se fenomen
ne može zamisliti bez drugoga. Oni se prepliću kao ruke ljubavi. Poeta je
uvijek u onome o čemu pjeva. Veoma je prostran registar tema i snoviđenja.
Pjesma je uspjela kada predmet pjeva bude subjekt pjeva. Tin je uspješno
obavljao to pretvaranje. Kroz slojevitost doživljaja. Kroz osjećajan ton i
čulnu dubinu... Tinova pobuna nije ništa drugo nego samoobračun. Kad ga ne bi
bilo, poezija bi gubila u značenju. Mitski Prometej nadvisuje druge. Tin
nadvisuje sebe, uzdižući pjesnički duh do vrhunca kreacije moći, otevši vatru
bogu uobrazilje.’’[4]
[1] Mirko Banjević: ‘’TIN UJEVIĆ: ‘ODABRANE PJESME’ (Prosveta, Beograd 1956), u knjizi Pavle GORANOVIĆ : ’’TIN UJEVIĆ I CRNA GORA’’, Izdavači:
’’Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske’’ i ’’Hrvatsko građansko društvo
Crne Gore’’, 2008.g., Zagreb
[2] Vujadin Jokić: ‘’Pronaći čovjeka’’, ''Omladinski pokret'',
Titograd, br. 12, 1982.g.
[3] O značajnom mjestu koje u pjesnikovom stvaranju imaju i snovi, piše Vujadin Jokić u tekstu ''GENEZA STVARALAŠTVA TINA UJEVIĆA –
Stvaralački aspekt sna kod Tina Ujevića’’
[4] Žarko Đurović: ‘’Nad carstvom tmine’’ (‘’Poezija i vrijeme: Tragom Tinove staze’’), ‘’Pobjeda’’, ''Kulturni dodatak'', 02. 09. 2000.g.
1 Komentara
Fanito Postavljeno 10-12-2022 04:49:09
Ideja može biti, ili ona to jeste, bijeg od stvarnosti. Pogotovo od stvarnosti koja ubija i razara, u konkretnom slučaju, dušu velikog Tina Ujevića. Dobro pjesništvo je, obično, posljedica poslovične ranjivosti pjesnikove tanane duše, posebno osjetljive na udare stvarnosti i neveselu sudbinu. I on se predaje svijetu ideja, ponekad svjesno zamajavajući sebe sama. Tako se taj njegov očajnički, umjetnički krik nadmoćno nadvija nad svim onim što ga je izazvalo, dajući smisao životu. Iritantno zaokružena priča o poeziji Tina Vujovića iz pera svestranog akademika dr Gorana Sekulovića. .
Odgovori ⇾