Goran Sekulović
Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (XII)
TIN UJEVIĆ – ’’LELEK
SEBRA’’
‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''
‘’Mi smo išli putem. Put je bio
dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’
‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’
’Slika moje duše nema
kronike’’
‘’Je li usna zbori ili
nebo svira?’’
(Tin Ujević)
’’Umjetnost je za
stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti
on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće
nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)
U pjesmi „Zavjetrina“ pjesnik je razočaran onim što
je našao na povratku u zemlju, u Zagreb, nakon izbivanja u inostranstvu. Dok
nečujno gazi svojim mučilištem, u pitanje se grč savjesti sklada:
„jeli to onaj Zagreb koji ima
da blaži vatru groznice u meni…
Oblak na oblak sjeta povrh sjete,
Sa praznom dušom ja ću tu da slažem,
Bokor uz bokor, sonet na sonete
I teret suza na licu da važem.“
Pjesnik je još razočareniji u pjesmi „Perivoj“.
To je takođe jedna od mnogih njegovih pjesama koja je sva satkana od teške
patnje. Pjesnik kaže:
„… Umrijećemo, vjere ni ljepote mi nećemo znati
nad kolijevku našu kobna anatemo
pade crna kletva da se vječno pati“.
Tin poručuje da koliko god mi htjeli voljeti, „dušmanske
će ruke ugrabiti sreću“. „Čemu da se tuži, da se vajka, i plače?“, pita
se Tin. „Suvišne su riječi“, jer,
„gospod što nas stvori,
majka kad nas zače,
da nam za uzdarje
nesreće i smetnje“.
Dakle, pjesnik je izgubio svaku nadu u bolje
sjutra, on je satrven i smožden.
„Ne znamo, ne znamo ni žene, ni zlata
doživotna tama u tamnici vijeka;
Mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka“.
Pjesnikovu krajnju rezignaciju najbolje ilustruju
ovi stihovi:
„Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
Mi smo krivi samo za svoje prošenje;
Krvlju ispaštamo pravu i čistoću,
A životom crva ljubav i poštenje“.
VII GLAVA
U jednoj autobiografskoj bilješci Ujević je rekao
da sebe smatra komunistom. No, ova njegova izjava takođe je prkos, u ovom
slučaju prkos njegove boemije, njegove pjesničke izolacije u društvu. Ujević
izlazi iz Prvog svjetskog rata kao poraženi idealista koji je proživio i teške
lične tragedije i iskustvo teških razočarenja. U misaonom svijetu, on je
idealista koji razdvaja duhovni svijet od materijalnog i koji je duboko u sebi
sačuvao kult religioznih mislilaca u mistici hrišćanskog srednjeg veka. Njegove
pobune u danima kad Oktobarska revolucija djeluje ustalački na ugnjeteni svet
slamaju se u njegovom duhovnom svijetu. Kad je „Hora kucnula“ Ujević se nije
javio gromom. Ostao je bosih nogu na prašnom drumu, usamljen, u mislima i
snovima koji su se zadržali na vizijama jave kao pakla kome nema ni mjere ni
kraja.
Ujević nije bio pjesnik radosti. Beskrajne
molitve pune zahvalnosti apstraktnoj ženi koja mu je donijela rajsku vjeru i
pomirila ga sa Hristom, znače samo privremenu utjehu. U njemu možda živi čežnja
za religioznim mitom, ali sumnja je nadjačava i guši; očaj kao izraz izgubljene
veze sa prirodom i ljudima baca ga u apsolutnu samoću iz koje on uzalud vapi za
pomoć. Razlaže se potresna oda patnji: vasiona liči na ogromni mračni bezdan,
tamnicu, prebivališta i grijeha i krivice. Imaginarno žensko biće je još jedina
mogućnost nade. I pjesnik se njoj okreće naslućujući svjetlost koju donosi,
pouzdanje i snagu koju uliva. Nije po srijedi pitanje sentimentalne sreće već
filozofskog spokojstva. Kad se i taj djelić horizonta pokrije mrakom, beznađe
se rasprostire po čitavom duhovnom univerzumu.
Već smo
rekli da je Tinov osnovni problem u tome da (se) nađe utočište za nespokojni
duh. U kovitlacu duševnih muka koje ga razdiru pjesnik je ipak svjestan da su
sve njegove mračne konstrukcije samo jedna obmana. Razočarenje sve više raste i
to ne kao posljedica ličnog nezadovoljstva; ne – Tin se pita obraćajući se
svojoj zamišljenoj ljubavi: „Gdje si, što si, ko si“. Njegova dragana je plod
mašte, duha, oživljena erotskim pobudama i od njih sva ustreptala, ali po svom
smislu više pripada oblasti filozofije nego lirske romantike. Ni jednog
trenutka je ne zapažamo kao konkretno biće; njenom primamljivom i širokom simboličnošću
markirano je stvarno ne božanstvo, nego ništavilo, večna noć usamljenosti i ponor
neprestane patnje. Njegova „blagoslovljena“ nalazi se na ivici nebića. Sa
slabljenjem ljubavnog i duhovnog zanosa, očajanje buja, smrt postaje jedina
izvjesnost.
U duhovnim predjelima punim leleka vlada prava
opustošenost. Ujević se povlači u snove, dok ga nemilosrdno pritiskuju
’’praznina svijeta, i ništavnost stvari’’. Mržnja prema životu, preziranje
realnosti, fizička odvratnost i strah od okolnog svijeta, dobijaju ogromne
razmjere:
„A poput crne, nemilosne ploče
očni se kapci sklapaju i kriju.“
U svijetu
priviđenja, sjenki, jecanja, nestvarnosti i ljudske tragike, ljepota se još
jedina ili bar najduže čuva od propadanja.
4 Komentara
uEdGdlWy Postavljeno 18-08-2023 07:47:36
What a Hooah username you have cheap cialis online They include factors related to cancer services for example, organization, training, and skills of healthcare professionals; application of evidence based guidelines; and investment in diagnostic and treatment facilities as well as clinical factors, such as tumor stage and biology
Odgovori ⇾koIzcHh Postavljeno 15-07-2023 18:51:40
non prescription cialis online pharmacy Maximo OPxLKSijJfN 5 20 2022
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 04-05-2023 11:23:28
beyer levitra Lilith wiped her tears and forced does cannabis smoking raise or lower blood pressure a smile Kahn
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 07-12-2022 06:06:45
Da, istina je gospodine Sekuloviću, svi veliki pjesnici su isto tako filozofi. Filozofi nervom. I ne može biti drugačije. Tin Ujević, blago pjesničko! O njemu, nikad dovoljno!
Odgovori ⇾