Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (XII)

Dec 05, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

 

U pjesmi „Zavjetrina“ pjesnik je razočaran onim što je našao na povratku u zemlju, u Zagreb, nakon izbivanja u inostranstvu. Dok nečujno gazi svojim mučilištem, u pitanje se grč savjesti sklada:

„jeli to onaj Zagreb koji ima

da blaži vatru groznice u meni…

Oblak na oblak sjeta povrh sjete,

Sa praznom dušom ja ću tu da slažem,

Bokor uz bokor, sonet na sonete

I teret suza na licu da važem.“

Pjesnik je još razočareniji u pjesmi „Perivoj“. To je takođe jedna od mnogih njegovih pjesama koja je sva satkana od teške patnje. Pjesnik kaže:

„… Umrijećemo, vjere ni ljepote mi nećemo znati

nad kolijevku našu kobna anatemo

pade crna kletva da se vječno pati“.

Tin poručuje da koliko god mi htjeli voljeti, „dušmanske će ruke ugrabiti sreću“. „Čemu da se tuži, da se vajka, i plače?“, pita se Tin. „Suvišne su riječi“, jer,

„gospod što nas stvori,

majka kad nas zače,

da nam za uzdarje

nesreće i smetnje“.

Dakle, pjesnik je izgubio svaku nadu u bolje sjutra, on je satrven i smožden.

„Ne znamo, ne znamo ni žene, ni zlata

doživotna tama u tamnici vijeka;

Mladu, sva je sreća u hrpi dukata,

a nas zla trpeza, hladan krevet čeka“.

 

Pjesnikovu krajnju rezignaciju najbolje ilustruju ovi stihovi:

„Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;

Mi smo krivi samo za svoje prošenje;

Krvlju ispaštamo pravu i čistoću,

A životom crva ljubav i poštenje“.

 

VII GLAVA

 

U jednoj autobiografskoj bilješci Ujević je rekao da sebe smatra komunistom. No, ova njegova izjava takođe je prkos, u ovom slučaju prkos njegove boemije, njegove pjesničke izolacije u društvu. Ujević izlazi iz Prvog svjetskog rata kao poraženi idealista koji je proživio i teške lične tragedije i iskustvo teških razočarenja. U misaonom svijetu, on je idealista koji razdvaja duhovni svijet od materijalnog i koji je duboko u sebi sačuvao kult religioznih mislilaca u mistici hrišćanskog srednjeg veka. Njegove pobune u danima kad Oktobarska revolucija djeluje ustalački na ugnjeteni svet slamaju se u njegovom duhovnom svijetu. Kad je „Hora kucnula“ Ujević se nije javio gromom. Ostao je bosih nogu na prašnom drumu, usamljen, u mislima i snovima koji su se zadržali na vizijama jave kao pakla kome nema ni mjere ni kraja.

Ujević nije bio pjesnik radosti. Beskrajne molitve pune zahvalnosti apstraktnoj ženi koja mu je donijela rajsku vjeru i pomirila ga sa Hristom, znače samo privremenu utjehu. U njemu možda živi čežnja za religioznim mitom, ali sumnja je nadjačava i guši; očaj kao izraz izgubljene veze sa prirodom i ljudima baca ga u apsolutnu samoću iz koje on uzalud vapi za pomoć. Razlaže se potresna oda patnji: vasiona liči na ogromni mračni bezdan, tamnicu, prebivališta i grijeha i krivice. Imaginarno žensko biće je još jedina mogućnost nade. I pjesnik se njoj okreće naslućujući svjetlost koju donosi, pouzdanje i snagu koju uliva. Nije po srijedi pitanje sentimentalne sreće već filozofskog spokojstva. Kad se i taj djelić horizonta pokrije mrakom, beznađe se rasprostire po čitavom duhovnom univerzumu.

 Već smo rekli da je Tinov osnovni problem u tome da (se) nađe utočište za nespokojni duh. U kovitlacu duševnih muka koje ga razdiru pjesnik je ipak svjestan da su sve njegove mračne konstrukcije samo jedna obmana. Razočarenje sve više raste i to ne kao posljedica ličnog nezadovoljstva; ne – Tin se pita obraćajući se svojoj zamišljenoj ljubavi: „Gdje si, što si, ko si“. Njegova dragana je plod mašte, duha, oživljena erotskim pobudama i od njih sva ustreptala, ali po svom smislu više pripada oblasti filozofije nego lirske romantike. Ni jednog trenutka je ne zapažamo kao konkretno biće; njenom primamljivom i širokom simboličnošću markirano je stvarno ne božanstvo, nego ništavilo, večna noć usamljenosti i ponor neprestane patnje. Njegova „blagoslovljena“ nalazi se na ivici nebića. Sa slabljenjem ljubavnog i duhovnog zanosa, očajanje buja, smrt postaje jedina izvjesnost.

U duhovnim predjelima punim leleka vlada prava opustošenost. Ujević se povlači u snove, dok ga nemilosrdno pritiskuju ’’praznina svijeta, i ništavnost stvari’’. Mržnja prema životu, preziranje realnosti, fizička odvratnost i strah od okolnog svijeta, dobijaju ogromne razmjere:

„A poput crne, nemilosne ploče

očni se kapci sklapaju i kriju.“

U svijetu priviđenja, sjenki, jecanja, nestvarnosti i ljudske tragike, ljepota se još jedina ili bar najduže čuva od propadanja.