Akademik dr Radoslav Rotković
DRŽAVA POSTOJI ZBOG ONOGA ŠTO JE IZNUTRA ČINI NACIJOM
Crna Gora je dobila sve bitke u istoriji, od Tuđemila 1042. do Fundine 1876, ali kad je izgubila bitku za prosvjetu, nestala je sa istorijske pozornice. Umjesto kritike prosvjete, treba analizirati njene teškoće i pomoći joj da nađe svoj put. Potrebno je očistiti nauku i nastavu od političkih uticaja bilo sa koje strane, ali pod uslovom da se radi na osnovu činjenica, bez uskogrudosti, u jednoj opuštenoj, dokumentarnoj atmosferi, sa željom da se širi znanje a ne neznanje
(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Akademik dr Radoslav
Rotković je nažalost u međuvremenu preminuo)
Akademik dr Radoslav Rotković, književnik,
istoričar (upravo je sada izašla iz štampe njegova „Istorija crnogorske
književnosti od početaka pismenosti do 1852"), prevodilac (u Budvi se u
okviru „Grada teatra" sa uspjehom prikazuju Goldonijeve „Ribarske
svađe" po Rotkovićevom prijevodu sa jednoga italijanskoga dijalekta), već
više decenija daje veliki doprinos crnogorskoj nauci, prosvjeti, kulturi i
tradiciji. Posebno su zapažena njegova istorijska istraživanja. Veliki doprinos
crnogorskoj kulturi i tradiciji Radoslav Rotković je dao svojim istorijskim
istraživanjima. Objavio je brojne radove iz istorije Crne Gore: o pobuni
mornara 1918. godine u Boki Kotorskoj, o boju na Grahovcu (1858) i Vučjem dolu
(1876), o crnogorskom iseljeništvu, o oslobodilačkim ratovima i drugom. Svoja
proučavanja crnogorske istorije objavio je u knjigama: „Sazdanje Cetinja,
izvori i legende" (1964), „Odakle su došli preci Crnogoraca" (1992,
2000), „Kratka ilustrovana isto-rija crnogorskoga naroda" (1996), „Crna
Gora i Dušanovo carstvo" (1977), „Kraljevina Vo-jislavljevića",
zbornik izvora i legendi (1999), „Bitka na Vučjem dolu" (2000), „Velika
zavjera protiv Crne Gore" (2001) i „Ilustrovana istorija crnogorskog
naroda", I, II (2003), prerađeno izdanje „Kratke ilustrovane istorije
crnogorskoga naroda" (2005, 2006). Napisao je i poseban pregled
crnogorske istori-je za italijanske čitaoce: „Storia del Montenegro" (u
pripremi za štampu).
Nikšićki Filozofski fakultet ne priznaje Državu
Izjavili ste da smo obnovom suverenosti izgradili
Crnu Goru samo kao kuću, ali još uvijek ne i kao dom. Kakva je i kolika uloga
škole i obrazovanja u cjelini u procesu ostvarenja ovog strateškog cilja?
- Mi smo prvo dobili vlast nad granicama, ali u
tome trenutku ništa se unutra nije mijenjalo. Imali smo, dakle, granice svoje
države ali još uvijek ni-jesmo imali svoju državu. Čak nasje 1991. godine
Evropa molila da budemo samostalni. Postojali su svi izgledi da se raziđemo
mirno kao SSSR. Pa je i Skupština Crne Gore u oktobru te godina usvojila odluku
da: u slučaju raspada SFRJ, Crna Gora postane samostalna. Ali strah od nauke
bio je takav da se nije pominjala obnova državnosti. I tada je DPS, na čelu sa
Momirom Bulatovićem, bio za samostalnost. On je, čak, izgovorio istorijske
riječi koje se mogu naći u „Borbi" od 31. X 1991: „Ako je mjerilo svega
što se radi u Crnoj Gori apsolutna poslušnost prema Beogradu, onda Crnoj Gori
ne treba Vlada, ne treba Skupština, ne trebaju izbori, ne trebaju ni političke
stranke".
Ali, kada se zaputio u Hag da potpiše zajednički
dokumenat svih jugoslovenskih predšednika o razilasku, Milošević je njegov
avion uputio u Prag. No, Evropa je imala toliko strpljenja da sačeka da njegov
avion ipak doleti u Hag. A tamo je sastanak već bio u toku i Bulatović je
potpisao dokumenat o samostalnosti, ali se tome usprotivio Milošević i sve je
propalo. Da je Evropa tada pritisnula Miloševića, bio bi izbjegnut
bratoubilački rat. Dakle, Evropa je time postala sukrivac za sve žrtve u našim
krajevima, a na kraju je sudila Miloševiću, pomilujući sebe. I kada smo mi
tražili da organizujemo Referendum o obnovi svoje stare države, jer je već
istorijska nauka bila dozvoljena, Evropa nam je postavila uslov koji nije
isproban niđe drugo na svijetu, da će nam priznati pobjedu samo ako dobijemo
55,1% glasova „Da". I kad smo i u tome uspjeli, u maju prije šest godina,
tek smo onda mogli da pravimo kuću koju sada imamo. Ali kuća, kako već rekoh,
još uvijek nije dom. Još uvijek nemamo svoj jezik u sredstvima informisanja. I
ono što je uneseno u Ustav stalno se razvodnjava, pokušava izjednačiti srpski i
crnogorski jezik. Nikšićki Filozofski fakultet ne priznaje Državu. Pravopis i
Gramatika crnogorskog jezika leže u hodniku Instituta. Jedino su prihvaćena u
nastavi dva nova slova (Ż, Ś), ali ih nema niđe sem u autorskim tekstovima u
„Pobjedi" a „neđelja" se može pročitati samo u „Prosvjetnom
radu", iako je „Crnogorac" 1871. bez problema donosio na Cetinju
termine: siječanj, januar i sl.
Još uvijek u našim crkvama i manastirima gazduje
tuđa pravoslavna crkva, koja ne priznaje ovu Državu, i u njoj nije
registrovana. Nosi titulu Mitropolije, iako u Ustavu Srpske pravoslavne crkve
nema mitropolija. Dakle, to je krivično djelo lažnoga predstavljanja! Ali sve
to se toleriše, iako o tome problemu govori i Stejt department. Kad je
mitropolit Mihailo počeo da objašnjava američkome ambasadoru Muru našu crkvenu
i vjersku situaciju, Mur mu je rekao: „Znam ja sve to!" Ali mi stalno
živimo u nekome strahu od riješavanja toga pitanja, jer bi mahom velikosrpska
opozicija u Crnoj Gori iskoristila svaku korekciju državnog odnosa prema SPC u
svoje političke svrhe, budući da i ovako priča da su u Crnoj Gori oni ugroženi,
a u stvari ugroženi smo jedino mi koji činimo većinu i ne mrzimo nikoga; samo
tražimo da se svako moli u svojim bogomoljama.
Dakle, pred nama je
mukotrpan i dug rad, da na osnovu činjenica, postepeno kroz školstvo i druga
sredstva edukacije stvorimo tu kritičnu masu koja će od k u ć e napraviti d o
m. Jer granice smo imali i prije osamostaljenja, samo što su bile administrativne.
Skupštinu, Vladu, opštine i sl. imali smo i prije. Država ne postoji zbog
činovnika nego zbog onoga što je iznutra čini nacijom. Ili: Kuću čine zidovi, a
dom je onaj prostor u kojem se čuje naša riječ, naša pjesma...
Imamo Ćeranića a ne Tjeranića glavicu
Koliko je važno za crnogorski identitet izučavanje
crnogorskog jezika i njegova dosljedna primjena u državnim organima i društvu?
- Već sam pomenuo da je u Crnoj Gori, u XIX vijeku,
u kojoj je bilo „izvanjaca" i iz Srbije i iz Hrvatske, moglo da se primijeti
da se piše i januar i siječanj. U „Orliću" je sekretar bio tajnik, a
ađutant – pobočnik. Zašto naše društvo nije krenulo tim putem, da piše u
novinama, na TV: nedjelja i neđelja, jer novi Pravopis nije pošao putem
sužavanja nego putem širenja prava, pa samim tim nije ukinuo nijedno stečeno
pravo nego je samo otvorio mogućnost većini naroda, da onaj ko hoće, jer tako
govori, tako i piše, to
jest da smije da piše i: śekira, iźelica, đevojka, ćerati (kad već imamo
Ćeranića a ne Tjeranića glavicu), i našijeh, njihovijeh (kad imamo u Grblju
Prijerade, kod Ostroga Prijespu a ove dužine i kod Petra I i kod Njegoša i kod
Ljubiše...).
Na taj način bi se viđelo da se može i jedno i
drugo i ljudi bi postepeno koristili svoje pravo da pišu kao što zbore! I ne bi
se izmišljalo da je crnogorski neki novi, izmišljeni jezik, neko strašilo.
Kažu: pa to je arhaizam. Vraćanje natrag. A kako se zove to što novi pravopis
nudi: Novo jotovanje. Pa kako novo može da bude staro?
Zašto imamo kuću koja još nije postala dom
Jedan ste od autora nedavno objavljene trotomne
„Istorije crnogorske književnosti". U čemu je njen kapitalni značaj?
- Prvo, to je u istoriji prva istorija crnogorske
književnosti, koja obuhvata: usmeno stvaralaštvo (autor prof. dr Novak
Kilibarda), istoriju crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1852
(autor akademik Rotković) i crnogorsku književnost od 1842. do 1918 (autor
prof. dr Milorad Nikčević). Ali, nažalost, umjesto da Država shvati da je to
najvažnija edicija koja se pojavila na Sajmu knjiga u Podgorici, nije o tome
bilo nikakve riječi sem u razgovoru sa mnom u Jutarnjem programu Javnog
servisa. „Pobjeda" je, doduše, napravila razgovor sa mnom o tome, ali ga
je plasirala u svečanome broju tako da ni u nadnaslovu, ni u naslovu, ni u
podnaslovu nije pominjana istorija književnosti, a naslov se odnosio na
nedovoljan broj upornih istraživača! Što je to nego sabotaža!
Ta je istorija, inače, mjesecima čekala u
Institutu za crnogorski jezik i književnost, jer se nijesu mogle naći pare za
njeno štampanje, i štampana je na veresiju a ja još nijesam dobio nikakav
honorar, iako sam na to utrošio 40 godina rada! Jer za mnoge te pisce trebalo
je ići u Veneciju (Krsto Ivanović), Holandiju (Stefan Zanović), i za to Država
nije odvojila ni dinar, ni marku, ni euro. Eto zašto imamo kuću koja još nije
postala dom. Državna administracija misli da je ona ta država a drugo sve je
nevažno, i može da uzme od drugoga: jezik, književnost, crkvu, i da se za to
drugo čak plaća milionima iz našega
Neprijatelj ima „Načertanije" i sve radi
planski, dugoročno
Na popisu iz 1948, na kojem se prvi put tražilo i
nacionalno izjašnjavanje, preko 91 odsto građana Crne Gore izjasnilo se da
pripada crnogorskoj naciji. U to vrijeme crnogorski nacionalni i svaki drugi
identitet je bio do te mjere prihvaćen da se zvanično govorilo o, na primjer,
ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941, a Istorijski institut se zvao
Institut za izučavanje istorije crnogorskog naroda. No, ubrzo je sve to
iščiljelo. Kasnije, i danas uglavnom se govori o ustanku naroda Crne Gore, a
institut je preimenovan u Istorijski institut, koji se bavio samo novijom
istorijom Crne Gore, od 1860. naovamo. Kako su se sve ove promjene odrazile na
crnogorsku kulturu, nauku i prosvjetu?
- Stvar je u tome što neprijatelj ima
„Načertanije" i sve radi planski, dugoročno. Jedva smo se izborili za
normalnu nastavu istorije u Nikšiću. U pitanju jezika i književnosti tamo nema
ništa što nije odobrio još Milošević. Kroz čitav poslijeratni period Srpska
pravoslavna crkva je bila mentor velikosrpskih političkih stranaka i
pojedinaca, čak i u bivšem Savezu komunista Jugoslavije. UDB-a je srpskim
radikalima u SKJ-u dodala još stotine uticajnih Rankovićevih poslušnika.
U vrijeme kada se radilo na likvidiranju
„Lovćen-filma", tu je akciju vodio pukovnik UDB-e Dražević iz
„Avala-filma", koji je našao zajednički jezik sa direktorom
„Jadran-filma", da sejugoslovensko finansiranje filma prema učinku
zamijeni republičkom podjelom, tako daje „Avala-filmu" ostalo da ubira
novac od takse na ulaznice u 700 bioskopa u Srbiji, dokje „Lovćen-filmu"
ostao prihod od 38 bioskopa. Iza svega toga stajao je isti onaj Ranković koji
je izmislio Sedmojulski ustanak u Srbiji, samo zato da bi se manje pričalo o
Trinaestojulskom ustanku kao prvom. U Crnoj Gori, na strani Rankovića, a protiv
filma, bila je Vlada sa Filipom Bajkovićem, a za film je bila Partija sa Blažom
Jovanovićem. Tako je Bajković uspio da se direktor „Lovćen-filma" osudi na
četiri mjeseca zatvora i zatvori prije pravosnažnosti presude (!), a kada je
viši sud ukinuo tu presudu, direktora Leka Obra-dovića čekao je ispred zatvora
u Spužu automobil Blaža Jova-novića, da ga dovede u hol hotela „Crna
Gora" kako bi se njih dvojica javno izljubili, okruženi špijunima.
Kad bi Radio Titograd najavio govor druga
Kardelja, uvijek je nestajala struja! U to se uvjerio Mišo Brailo, upravo kad
je došao na mjesto direktora Televizije, pa je pozvao na kafu mene, kao
glavnog urednika i osnivača TV. Tada je spiker najavio govor E. Karde-lja u
Raši i ja sam rekao da će nestati struja i da se zato požuri sa tom kafom. On
nije u to vjerovao, ali struja se ugasila! Eto đe smo mi živjeli poslije Drugoga svjetskoga rata. Više se smjelo
crnogorstvovati poslije Prvoga nego poslije Drugoga svjetskoga rata!
Bez znanja jezika nema širih vidika
Crna Gora je mediteranska zemlja koja baštini i
zapadnu, latinsku i istočnu, vizantijsku kulturu, kao izdanke jedinstvene
starogrčke, helenske misli i filozofije, ali i islamsku civilizaciju. Koliko
smo svjesni ove ogromne naučne, obrazovne i kulturne prednosti?
- Svjesni jesmo, ali nedovoljno, i to iz dva
razloga. Prvi je u tome što sada već malo ko zna latinski, a još manje grčki. A
mletački ne zna niko! A mi nijesmo bili pod Italijom nego dvije i po godine, a
Kotor je pod Venecijom bio 377 godina! I danas se dešava da naši naučnici
prijevode neki tekst kotorskoga notara i bilježe njegove greške, koje nijesu
notareve nego njegove, jer to nije tekst na italijanskome jeziku nego na
mletačkome dijalektu. A da se taj mletački dijalekat, na kome se u nas pisalo
stoljećima, nije izučavao niđe u SFRJ, ustanovili smo 1984. godine kada je
trebalo prevoditi tu mletačku građu za zbornik „Sazdanje Cetinja". A bez
znanja jezika nema širih vidika. Kako će neki naš pravoslavni lingvista da se
zapita: kako to da mi Sloveni, sem Bugara, imamo latinsku deklinaciju a
Italijani, Francuzi i Španci je nemaju? U nas je: srce, srca, srcu a u
latinskome: cor, cordis, cordi... Imamo i vino „Pro corde", ali nemamo
latinista.
Drugi je razlog političke prirode. Religije su
zavađene, bez ikakvoga naučnoga obrazloženja, jer pravoslavne horde su išle na
katolike i muslimane sa tri raširena prsta koja su – simbol Rima! Zato se
katolici i krste raširenom rukom a pravoslavni sa tri prsta. I niko od
pravoslavnih vjerskih poglavara nije rekao vojsci: nemojte širiti te prste, jer
su se tako zaklinjali i Musolini i Pavelić i Hitler, za što nije kriv Vatikan,
jer šibica nije kriva ako neko njome zapali kuću!
A ako neko misli da ima pravo da od Muslimana traži
da se odreknu muhamedanskoga nasljeđa, zar ne misli da bi i oni mogli da
pitaju nas: odakle nam pravoslavno i katoličko nasljeđe? Zar Rim i Vizantija
nijesu bili okupatori na ovim prostorima prije Turaka? Zar nam oni nijesu
nametnuli te religije? Ali sve je to bilo davno i utkalo se u etničko biće i
ne može se sada iščupati bez krvi. Zašto, onda, da to čupamo, kad možemo da
uživamo u toj raznolikosti, koja je obogatila i naše nošnje, i naše običaje,
i našu muziku?
U nas su pisali udžbenike oni koji su prepisivali
srpske udžbenike
Jedan ste od prvih crnogorskih istoričara, ako ne
i prvi, koji je sistematski i sistemski prišao proučavanju najdaljih i
najdubljih crnogorskih istorijskih
korijena. Do kakvih saznanja ste stigli?
- Neđe davno našao sam jedan poklič Martina Lutera:
„Ad fontes!" Ka izvorima. A već u radu na prvom romanu „Lađa tone", o
pobuni mornara u Boki 1918, morao sam
da istražujem građu, kako bih, prvo, kao istoričar upoznao taj pokret i njegove
vođe a onda tek da počnem da pišem roman. I sve što sam učio i naučio bilo je
mimo škole, protiv škole, za državu a protiv vlasti, jer je svako kopanje po
prošlosti tretirano kao separatizam.
Ja sam bio odličan đak, ali sam tek na Skadarskome
jezeru 1954. otkrio da je tamo bio Žabljak Crnojevića. Pokazao mi ga je Marko
Đonović. To nam je bila i prva vožnja biciklom. I onda sam vidio: đe gođ se zagrebe,
ili se nađe nešto novo ili je to što se nađe drukčije od onoga što piše u
udžbenicima. Imali smo jednoga vrijednoga a neznavenoga pisca udžbenika (V.
R.). Slučajno smo se sreli na Obodu. Ja sišao u onu jamu da snimim ploču koja
govori o prvoj štampariji Crnojevića. On me pita što radim dolje. Ja mu pokažem
ploču o štampariji. A on se začudi: „Zar je tu bila?" Dakle, pisao je
udžbenike a nije vidio tu ploču. I onda se ja śetih da mu treba pokazati još nešto. „Vi pišete da
Mihailo Vojislavljević nije bio krunisan pa je zato Prvovenčani prvi srpski
kralj. Inače bi prvi srpski kralj bio Mihailo Vojislavljević." „Da",
veli on. A ja izvadim fotografiju freske u Stonu koja prikazuje kralja Mihaila
sa karolinškom kraljevskom krunom. „A što mu je ovo na glavi?" On je prvi
put vidio tu sliku(!) pa se branio da se ne zna tačno koga ta kruna
predstavlja. A to je freska u kraljevoj zadužbini! On drži u rukama tu
zadužbinu. Dakle? Zna li se ili ne zna koga predstavlja ta freska? Zna, ali to
nije zgodno, jer ako smo mi imali kralja 140 godina prije Srbije, a Prvovenčani
je 1217. postao prvi srpski kralj, a krunu mu je donio izaslanik pape Honorija
III, onda Mihailo Vojislavljević nije bio srpski kralj! A to ruši kompletnu
radikalnu zgradu i kompletnu srpsku istoriografiju, sa pipcima u Crnoj Gori.
U nas su, dakle, pisali udžbenike oni koji su
prepisivali srpske udžbenike. U kojima se nije moglo naći ni ono što je pisao
Savin učenik i biograf Do-mentijan: da je Sava od pape tražio krunu za svoga
brata Prvovenčanoga i da je „Dioklitija bila veliko kraljevstvo otprva",
dakle – prije Nemanjića.
Prijeđimo sada na Balšiće. Krajem XIX vijeka, srpski
emotivni istoričar Čeda Mijatović prihvatio je Hopfovu pretpostavku da su
Balšići došli sa juga Francuske, iz Provanse, odakle se jedan ogranak dinastije
Boks preselio u Napulj kao dinastija Del Balzo, odakle je, navodno dinastija
Balšića. A mi smo, u stvari, iz te francuske Provanse dobili naziv za jednu
rumenkastu rudu koja je po tome kraju nazvana – boksit. Dakle, tamo nije
postojala dinastija Bals, nego Boks. A u odnosu na heraldiku napuljskih del
Balzo, heraldika Balšića ima vučju glavu i nema niđe vitlejemske
zvijezde!
Osim toga, u staroslovenskome jeziku balbša je
vidar. Pa ako travarstvo nije smetalo Šćepanu Malome da ga smatraju sveruskim
carem, zašto bi to smetalo Balšićima da postanu kneževi?
Enciklopedija prije svega informiše
Šta mislite o Zakonu o CANU i kako gledate na
proces predviđenog ujedinjenja CANU i DANU?
- Mi smo jednom već uspjeli da ostvarimo ovo što
sada izgleda nemoguće, to jest da okupimo naučni kadar koji se bavi Crnom
Gorom. Naučno društvo Crne Gore još 1954. godine osnovalo je Leksikografsko
odjeljenje, sa zadatkom da radi na crnogorskoj enciklopediji, ali je Ranković
već 1956. ukinuo to Društvo, pa je republičko rukovodstvo, preko Predśedništva Skupštine, pokrenulo to pitanje ponovo
1969. godine. No, trebalo je sačekati da se formira Društvo za nauku i
umjetnost Crne Gore, bez pominjanja obnove onoga ukinutoga Naučnoga društva,
pa da to Društvo preraste u Akademiju. Onda je Država tri godine uzastopce
davala početna sredstva za početak rada na Enciklopediji, ali za te tri godine
nije u te svrhe utrošen nijedan dinar! Onda je isto republičko rukovodstvo
(Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković) donijelo odluku da se
osnuje Leksikografski zavod, poput onoga iz 1954. godine, ali bez pominjanja obnove
rada onoga Zavoda, da se neko ne bi ljutio, i da taj LZCG, kao specijalizovana
ustanova, radi samo na leksikografskim izdanjima. Direktor Zavoda bio je
akademik Sreten Perović, glavni urednik Enciklopedije prof. Ratko Đurović.
Imenovana je Redakcija Enciklopedije od 19 članova, Savjet od 18 članova, sa
predśednikom
prof. dr Branislavom Šoškićem, i Naučno vijeće od 17 članova sa predśednikom
prof. dr Brankom Radojičićem. Sve je ovo obavljeno 1983. godine i Redakcija je
počela rad. Uviđelo se da poznate razlike među članovima Redakcije i Savjeta
nijesu smetnja za rad, jer Enciklopedija prije svega informiše. A ne možemo se
prepirati oko toga: kad je neko rođen, što
je objavio i sl. Nema više od 5% jedinica oko kojih bi se mogle voditi
diskusije, ali i tu, kad se dođe na konkretno, otpadaju dileme. Recimo, da li
je 1918. još trajao mandat Skupštine Crne Gore izabrane 1914? Jeste. Da li je
onda bilo zakonito da se vrše novi izbori? Nije. Da li je bilo zakonito da se
vladaru zabrani povratak u zemlju? Nije. Da li su izbori mogli da se
organizuju suprotno postojećem izbornom zakonu i Ustavu? Nije. Da li je naziv
Velika Skupština Srpskoga Naroda postojao u ustavima Crne Gore i Srbije? Nije.
A to je suština. No, kada se viđelo da smo napravili alfabetar ECG sa 12.000 jedinica, težak 8,5 kg, i dostavili ga SIZ-u
za nauku, viđelo se da smo mi spremni da uradimo ECG! Zato je prestalo finansiranje
LZCG, jer para ima samo za nerad! A uskoro zatijem je i ukinut! Dakle, moguće
je okupiti naučni potencijal Crne Gore, ali pod uslovom da se uklone ili zaobiđu
oni koji se tome protive!
Potrebno je ponovo osnovati Leksikografski zavod
Imate veliko iskustvo u leksikografiji i
enciklopedistici. Kako bi, po Vama, trebalo organizovati rad na crnogorskoj
enciklopediji?
- Iz ovoga što je gore rečeno, potrebno je ponovo
osnovati Leksikografski zavod koji bi se time bavio. Inače, mislim da će i
druge zemlje odustati od štampanih enkciklopedija, koje su skupe a
zastarijevaju još u toku štampe. Zašto se ne ide odmah na internet, tako da se
svaka jedinica može korigovati i ažurirati! Neko umire, neko pobjeđuje, dobija
nagrade... To se lako ubacuje na internet. A imamo već obrađenih na stotine i
hiljade jedinica, bilo u dvije akademije bilo u Istorijskome leksikonu. Sve to
treba da se da toj redakciji i čim ona odobri jedan tekst, stavlja ga na
internet, na uvid javnosti. Tako se na tekst odmah može reagovati. I ako se da
neka korisna dopuna, ona se ubaci. Mnogi stari naučnici, zbog bolova u leđima,
ne smiju da dižu ništa teže od 2 kg. A to znači da ne smiju da se služe
štampanim enciklopedijama!
Siromašna Crna Gora ne može da finansira sabotažu
Šta, po Vama, treba još uraditi u obrazovnom sistemu,
nauci i kulturi, da bi se crnogorski identitet očuvao i dalje skladno razvijao?
- Treba, prvo, objediniti naučne potencijale i
jasno staviti svima do znanja da siromašna Crna Gora ne može da finansira
sabotažu. Treba oduzeti apanažu onima koji ili ne rade ili i drugima smetaju da
rade. Dalje, treba očistiti nauku i nastavu od političkih uti-caja bilo sa
koje strane, ali pod uslovom da se radi na osnovu činjenica, bez uskogrudosti,
u jednoj opuštenoj, dokumentarnoj atmosferi, sa željom da se širi znanje a ne
neznanje. U tome smislu morala bi da aktivno djeluje prosvjetna inspekcija. A
ovako kako je sada, da pare dobija Akademija koja ne radi a ne ona koja radi,
to je jedini takav slučaj u cijelome svijetu.
Boksovi
PROSVJETA JE BITNA DA SE LJUDI VRATE SEBI
Crna Gora je dobila sve bitke u istoriji, od
Tuđemila 1042. do Fundine 1876, ali kad je izgubila bitku za prosvjetu, nestala
je sa istorijske pozornice. Mi smo ratovali a drugi su nam pravili nastavne
planove i učili našu đecu da mi nijesmo mi nego neki drugi narod, i to upravo
onaj koji preko nas hoće da izađe na more. Ali mora nema ni Austrija, ni
Švajcarska, ni Mađarska, ni Češka. Istina, Austrija i Mađarska su se borile za
Jadran, ali su od toga odustale. A Srbija je i prije Tome Nikolića imala predśednika
koji nije priznavao crnogorski narod, pa je kritikovao Srpsko nacionalno vijeće
u Crnoj Gori da svojim postojanjem dokazuje da su Srbi u Crnoj Gori manjina, a
po njemu su svi Crnogorci – Srbi. Nema, dakle, na vidiku pozitivne promjene na
ševeru. I sve to ozbiljno opterećuje našu prosvjetu, koja je bitan mehanizam da
se ljudi vrate sebi; da narod shvati svoju prošlost i svoj interes. Zato,
umjesto kritike prosvjete, treba analizirati njene teškoće i pomoći joj da
nađe svoj put.
TITO SPASIO RADUNA MIĆKOVIĆA!
Radun
Mićković je na tribini DANU na Pravnom fakultetu u Podgorici 8. IV 2011.
izjavio da je, kao pomoćnik ministra prosvjete (Božine Ivanovića), bio u
komisiji koja je (1976) „odlučivala" o nazivu Akademije nauka. Prijedlog
je bio da se zove: Akademija nauka Crne Gore. Radun je smatrao da je prirodno da
se zove: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, jer i druge akademije imaju
nacionalni atribut u naslovu: Srpska, Makedonska, Poljska. No, ta njegova teza
naišla je na veliku odbojnost, kao da bi to značilo da bi to bila samo
akademija Crnogoraca a ne drugih naroda u Crnoj Gori. Ra-dun je uzalud podšećao
da drugih naroda ima još više u Srbiji, pa je tamo ipak Srpska akademija
nauka, u državnome a ne u etničkome smislu. Predloženo je da se oformi posebna
komisija koja će ispitati Radunovu političku odgovornost za ovakav prijedlog.
No, srećom, tada su se otvorila vrata, ušao je dr Branko Pavićević i kazao da
je „CK ipak odlučio da se zove Crnogorska". I time je skinuta sa dnevnog
reda Radunova politička odgovornost! Tek iz prošloga broja „Prosvjetnoga
rada" Radun je saznao ko ga je spasio. Dr Pavićević je tada pričao sa
Titom o nazivu naše Akademije, pa je Tito odlučno bio za naziv Crnogorska
akademija, i to je Pavićević prenio političkome rukovodstvu koje se tada
osmjelilo da posluša Tita! Dakle, Tito je, i ne znajući to, spasio Raduna! Ovo
iznosim kao kuriozitet i dokaz u kakvoj smo kukavičkoj državi živjeli poslije
Drugog svjetskog rata. Bilješka će se naći i u mojoj knjizi govora - O pravu
Crne Gore na prošlost i budućnost.
BIO-BIBLIOGRAFIJA
Akademik Radoslav Rotković rođen je 1928. u Mojdežu
kod Herceg-Novoga. Poslije petog razreda gimnazije otišao je u partizane. Bio
je radiotelegrafista bataljona u I bokeškoj udarnoj brigadi. Gimnaziju je
završio u Kotoru 1948. g., kao đak VIII b koje je bilo najuspješnije odjeljenje
srednjih škola u Jugoslaviji, sa prośečnom ocjenom 4,4. Slavistiku je diplomirao na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953. g., usput završivši i
jednogodišnji studij „Jadran-filma" za glumu i režiju kao kandidat režije.
Diplomirao je i na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu 1974. g.
Doktorsku disertaciju o bokeškoj crkvenoj drami odbranio je u Zagrebu 1979. g.
Radoslav Ratković je svoj radni vijek započeo
početkom novembra 1953. u „Pobjedi". Od sredine 1954. preuzeo je kulturnu
rubriku u dnevnom listu „Pobjeda", i od 1954. do sredine 1958. godine
ostaće na toj funkciji. Od ljeta 1958. do kraja 1964. godine bio je umjetnički
direktor „Lovćen-filma" a od početka 1965. do jeseni 1979. glavni urednik
Televizije Titograd, urednik naučnog i igranog programa.
Krajem 1979. dobija mjesto naučnog radnika u
Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, u očekivanju formiranja instituta za
jezik i književnost. Radio je na kritičkom izdanju St. M. Ljubiše. Pošto do
formiranja instituta nije došlo, prešao je (1981) na mjesto glavnog urednika i
rukovodioca Odjeljenja za društvene nauke Leksikografskog zavoda Crne Gore.
Ovaj Zavod je imao zadatak da radi na Enciklopediji Crne Gore. I kad je izrađen
Alfabetar sa 12.000 jedinica, prestalo je finansiranje Zavoda, pa je Rotković
bio prinuđen da ode u prijevremenu penziju(1988).
Interesovanja akademika Rotkovića su veoma široka.
Uporedo sa književnim radom, on se bavio istorijom crnogorske književnosti i
svoja istraživanja je objavio u studijama: „Crnogorsko književno
nasljeđe" (1976), „Tragajući za Ljubišom" (1982), „Pregled crnogorske
književnosti od najstarijih vremena do 1918" (1979), „Oblici i dometi
bokokotorskih prikazanja" (2000) i drugim. Kao poznavalac više jezika,
prevodio je djela starih bokeljskih pisaca - Ljudevita Paskovića, Ivana B.
Bolice, Đorđa Bizantija, Stefana Zanovića i dr., sa latinskog, francuskog i
italijanskog jezika. Priredio je izbore iz djela I. A. Nenadića, Vuka Vrčevića,
Čeda Vukovića, Janka Đonovića, Krsta Ivanovića, Stefana Zanovića i Stefana
Mitrova Ljubiše, o čijem je životu i radu otkrio mnogo novih činjenica koje su
Ljubišino djelo osvijetlile iz jednog sasvim novog ugla.
Rotković je sarađivao u više enciklopedijskih
izdanja, a bio je i član Jugoslovenskog nacionalnog komiteta za Enciklopediju
evropske kulture ranog srednjeg vijeka. Potpisnik je brojnih enciklopedijskih
jedinica u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, koju je objavio
Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu. Jedan je od autora i
enciklopedijskih jedinica za Enciklopediju Crne Gore, kod Dukljanske akademije
nauka i umjetnosti.
Član je Društva nezavisnih književnika Crne Gore,
Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske i predśednik Odjeljenja društvenih nauka Dukljanske akademije
nauka i umjetnosti. Za svoja naučna i stručna dostignuća dobitnik je više
priznanja: Ordena rada sa zlatnim vijencem (1984. g.), Decembarske nagrade
oslobođenja Titograda (1966. g.), nagrade za ekološku TV reportažu na Festivalu
u Portorožu (1974. g.), Nagrade UKCG za najbolju knjigu u 1954. godini (roman
„Lađa tone"; drama „Četvrti ugao" (1954), 1976. godine - za knjigu
„Crnogorsko književno nasljeđe", 13-novembarske nagrade Cetinja 1984. za
„Sazdanje Cetinja"; Oktobarske nagrade Herceg Novoga 1998, i Povelje
„Vijenac Petrovića", priznanje Dukljanske akademije nauka i umjetnosti za
poseban doprinos u istraživanju i prezentaciji crnogorske istorije i kulture
(2002).
1 Komentara
ensusty Postavljeno 11-03-2023 13:06:45
generic name for cialis methylcobalamin citalopram plm unam The pro- football Hall of Famer wandered unsupervised into a cleaning room and drank from a bottle of industrial- strength detergent
Odgovori ⇾