Istorija

Akademik dr Radoslav Rotković

DRŽAVA POSTOJI ZBOG ONOGA ŠTO JE IZNUTRA ČINI NACIJOM

(15 riječi)

Crna Gora je dobila sve bitke u istoriji, od Tuđemila 1042. do Fundine 1876, ali kad je izgubila bitku za prosvjetu, nestala je sa istorijske pozornice. Umjesto kritike prosvjete, treba analizirati njene teškoće i pomoći joj da nađe svoj put. Potrebno je očistiti nauku i nastavu od političkih uticaja bilo sa koje strane, ali pod uslovom da se radi na osnovu činjenica, bez uskogrudosti, u jednoj opuštenoj, dokumentarnoj atmosferi, sa željom da se širi znanje a ne neznanje

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Akademik dr Radoslav Rotković je nažalost u međuvremenu preminuo)

 

Akademik dr Radoslav Rotković, književnik, istoričar (upravo je sada izašla iz štam­pe njegova „Istorija crnogor­ske književnosti od početaka pismenosti do 1852"), prevodi­lac (u Budvi se u okviru „Grada teatra" sa uspjehom prikazuju Goldonijeve „Ribarske svađe" po Rotkovićevom prijevodu sa jednoga italijanskoga dijalek­ta), već više decenija daje veliki doprinos crnogorskoj nauci, prosvjeti, kulturi i tradiciji. Po­sebno su zapažena njegova istorijska istraživanja. Veliki do­prinos crnogorskoj kulturi i tra­diciji Radoslav Rotković je dao svojim istorijskim istraživanji­ma. Objavio je brojne radove iz istorije Crne Gore: o pobuni mornara 1918. godine u Boki Kotorskoj, o boju na Grahovcu (1858) i Vučjem dolu (1876), o crnogorskom iseljeništvu, o oslobodilačkim ratovima i dru­gom. Svoja proučavanja crno­gorske istorije objavio je u knji­gama: „Sazdanje Cetinja, izvori i legende" (1964), „Odakle su došli preci Crnogoraca" (1992, 2000), „Kratka ilustrovana isto-rija crnogorskoga naroda" (1996), „Crna Gora i Dušanovo carstvo" (1977), „Kraljevina Vo-jislavljevića", zbornik izvora i le­gendi (1999), „Bitka na Vučjem dolu" (2000), „Velika zavjera protiv Crne Gore" (2001) i „Ilustrovana istorija crnogorskog naroda", I, II (2003), prerađeno izdanje „Kratke ilustrovane istorije crnogorskoga naroda" (2005, 2006). Napisao je i pose­ban pregled crnogorske istori-je za italijanske čitaoce: „Storia del Montenegro" (u pripremi za štampu).

 

Nikšićki Filozofski fakultet ne priznaje Državu

 

Izjavili ste da smo obnovom suverenosti izgradili Crnu Goru samo kao kuću, ali još uvijek ne i kao dom. Kakva je i kolika uloga škole i obra­zovanja u cjelini u procesu ostvarenja ovog strateškog cilja?

 

- Mi smo prvo dobili vlast nad granicama, ali u tome trenutku ništa se unutra nije mije­njalo. Imali smo, dakle, granice svoje države ali još uvijek ni-jesmo imali svoju državu. Čak nasje 1991. godine Evropa molila da budemo samostalni. Postojali su svi izgledi da se ra­ziđemo mirno kao SSSR. Pa je i Skupština Crne Gore u oktobru te godina usvojila odluku da: u slučaju raspada SFRJ, Crna Gora postane samostalna. Ali strah od nauke bio je takav da se nije pominjala obnova dr­žavnosti. I tada je DPS, na čelu sa Momirom Bulatovićem, bio za samostalnost. On je, čak, iz­govorio istorijske riječi koje se mogu naći u „Borbi" od 31. X 1991: „Ako je mjerilo svega što se radi u Crnoj Gori apsolutna poslušnost prema Beogra­du, onda Crnoj Gori ne treba Vlada, ne treba Skupština, ne trebaju izbori, ne trebaju ni po­litičke stranke".

Ali, kada se zaputio u Hag da potpiše zajednički dokumenat svih jugoslovenskih predšednika o razilasku, Milošević je njegov avion uputio u Prag. No, Evropa je imala toliko strpljenja da sačeka da nje­gov avion ipak doleti u Hag. A tamo je sastanak već bio u toku i Bulatović je potpisao dokumenat o samostalnosti, ali se tome usprotivio Milošević i sve je propalo. Da je Evro­pa tada pritisnula Miloševića, bio bi izbjegnut bratoubilački rat. Dakle, Evropa je time po­stala sukrivac za sve žrtve u našim krajevima, a na kraju je sudila Miloševiću, pomilujući sebe. I kada smo mi tražili da organizujemo Referendum o obnovi svoje stare države, jer je već istorijska nauka bila dozvoljena, Evropa nam je po­stavila uslov koji nije isproban niđe drugo na svijetu, da će nam priznati pobjedu samo ako dobijemo 55,1% glasova „Da". I kad smo i u tome uspjeli, u maju prije šest godina, tek smo onda mogli da pravimo kuću koju sada imamo. Ali kuća, kako već rekoh, još uvijek nije dom. Još uvijek nemamo svoj jezik u sredstvima informisanja. I ono što je uneseno u Ustav stalno se razvodnjava, pokušava izjednačiti srpski i cr­nogorski jezik. Nikšićki Filozof­ski fakultet ne priznaje Državu. Pravopis i Gramatika crno­gorskog jezika leže u hodniku Instituta. Jedino su prihvaćena u nastavi dva nova slova (Ż, Ś), ali ih nema niđe sem u autor­skim tekstovima u „Pobjedi" a „neđelja" se može pročitati samo u „Prosvjetnom radu", iako je „Crnogorac" 1871. bez problema donosio na Cetinju termine: siječanj, januar i sl.

Još uvijek u našim crkva­ma i manastirima gazduje tuđa pravoslavna crkva, koja ne priznaje ovu Državu, i u njoj nije registrovana. Nosi titulu Mitropolije, iako u Ustavu Srp­ske pravoslavne crkve nema mitropolija. Dakle, to je krivič­no djelo lažnoga predstavlja­nja! Ali sve to se toleriše, iako tome problemu govori i Stejt department. Kad je mitropolit Mihailo počeo da objašnjava američkome ambasadoru Muru našu crkvenu i vjersku situaciju, Mur mu je rekao: „Znam ja sve to!" Ali mi stalno živimo u nekome strahu od riješavanja toga pitanja, jer bi mahom velikosrpska opozicija u Crnoj Gori iskoristila svaku korekciju državnog odnosa prema SPC u svoje političke svrhe, budući da i ovako priča da su u Crnoj Gori oni ugrože­ni, a u stvari ugroženi smo je­dino mi koji činimo većinu i ne mrzimo nikoga; samo tražimo da se svako moli u svojim bo­gomoljama.

Dakle, pred nama je mukotrpan i dug rad, da na osnovu činjenica, postepeno kroz školstvo i druga sredstva edukacije stvorimo tu kritičnu masu koja će od k u ć e na­praviti d o m. Jer granice smo imali i prije osamostaljenja, samo što su bile administrativ­ne. Skupštinu, Vladu, opštine i sl. imali smo i prije. Država ne postoji zbog činovnika nego zbog onoga što je iznutra čini nacijom. Ili: Kuću čine zidovi, a dom je onaj prostor u kojem se čuje naša riječ, naša pjesma...

 

Imamo Ćeranića a ne Tjeranića glavicu

Koliko je važno za crno­gorski identitet izučavanje crnogorskog jezika i njegova dosljedna primjena u držav­nim organima i društvu?

 

- Već sam pomenuo da je u Crnoj Gori, u XIX vijeku, u ko­joj je bilo „izvanjaca" i iz Srbije i iz Hrvatske, moglo da se primi­jeti da se piše i januar i siječanj. U „Orliću" je sekretar bio tajnik, a ađutant – pobočnik. Zašto naše društvo nije krenulo tim putem, da piše u novinama, na TV: nedjelja i neđelja, jer novi Pravopis nije pošao putem sužavanja nego putem šire­nja prava, pa samim tim nije ukinuo nijedno stečeno pravo nego je samo otvorio moguć­nost većini naroda, da onaj ko hoće, jer tako govori, tako i piše, to jest da smije da piše i: śekira, iźelica, đevojka, ćerati (kad već imamo Ćeranića a ne Tjeranića glavicu), i našijeh, njihovijeh (kad imamo u Grblju Prijerade, kod Ostroga Prijespu a ove dužine i kod Petra I i kod Njegoša i kod Ljubiše...).

Na taj način bi se viđelo da se može i jedno i drugo i ljudi bi postepeno koristili svoje pravo da pišu kao što zbore! I ne bi se izmišljalo da je crnogorski neki novi, izmišljeni jezik, neko strašilo. Kažu: pa to je arhaizam. Vraćanje natrag. A kako se zove to što novi pravopis nudi: Novo jotovanje. Pa kako novo može da bude staro?

 

Zašto imamo kuću koja još nije postala dom

 

Jedan ste od autora nedavno objavljene trotomne „Istorije crnogorske književnosti". U čemu je njen kapitalni značaj?

 

- Prvo, to je u istoriji prva istorija crnogorske književ­nosti, koja obuhvata: usme­no stvaralaštvo (autor prof. dr Novak Kilibarda), istoriju crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1852 (autor akademik Rotković) i crnogorsku književnost od 1842. do 1918 (autor prof. dr Milorad Nikčević). Ali, naža­lost, umjesto da Država shvati da je to najvažnija edicija koja se pojavila na Sajmu knjiga u Podgorici, nije o tome bilo ni­kakve riječi sem u razgovoru sa mnom u Jutarnjem programu Javnog servisa. „Pobjeda" je, doduše, napravila razgovor sa mnom o tome, ali ga je plasira­la u svečanome broju tako da ni u nadnaslovu, ni u naslovu, ni u podnaslovu nije pominjana istorija književnosti, a na­slov se odnosio na nedovoljan broj upornih istraživača! Što je to nego sabotaža!

Ta je istorija, inače, mjese­cima čekala u Institutu za cr­nogorski jezik i književnost, jer se nijesu mogle naći pare za njeno štampanje, i štampana je na veresiju a ja još nijesam dobio nikakav honorar, iako sam na to utrošio 40 godina rada! Jer za mnoge te pisce trebalo je ići u Veneciju (Krsto Ivanović), Holandiju (Stefan Zanović), i za to Država nije odvojila ni dinar, ni marku, ni euro. Eto zašto imamo kuću koja još nije postala dom. Dr­žavna administracija misli da je ona ta država a drugo sve je nevažno, i može da uzme od drugoga: jezik, književnost, crkvu, i da se za to drugo čak plaća milionima iz našega

 

Neprijatelj ima „Načertanije" i sve radi planski, dugoročno

 

Na popisu iz 1948, na kojem se prvi put tražilo i nacional­no izjašnjavanje, preko 91 odsto građana Crne Gore izjasnilo se da pripada crno­gorskoj naciji. U to vrijeme crnogorski nacionalni i svaki drugi identitet je bio do te mjere prihvaćen da se zvanično govorilo o, na primjer, ustanku crnogorskog naroda 13. jula 1941, a Istorijski institut se zvao Institut za izučavanje istorije crno­gorskog naroda. No, ubrzo je sve to iščiljelo. Kasnije, i danas uglavnom se govori o ustanku naroda Crne Gore, a institut je preimenovan u Istorijski institut, koji se bavio samo novijom istorijom Crne Gore, od 1860. naovamo. Kako su se sve ove promjene odrazile na crnogorsku kul­turu, nauku i prosvjetu?

 

- Stvar je u tome što ne­prijatelj ima „Načertanije" i sve radi planski, dugoročno. Jedva smo se izborili za normalnu nastavu istorije u Nikšiću. U pitanju jezika i književnosti tamo nema ništa što nije odo­brio još Milošević. Kroz čitav poslijeratni period Srpska pra­voslavna crkva je bila mentor velikosrpskih političkih strana­ka i pojedinaca, čak i u bivšem Savezu komunista Jugoslavije. UDB-a je srpskim radikalima u SKJ-u dodala još stotine uticajnih Rankovićevih poslušnika.

U vrijeme kada se radilo na li­kvidiranju „Lovćen-filma", tu je akciju vodio pukovnik UDB-e Dražević iz „Avala-filma", koji je našao zajednički jezik sa direktorom „Jadran-filma", da sejugoslovensko finansiranje filma prema učinku zamijeni republičkom podjelom, tako daje „Avala-filmu" ostalo da ubira novac od takse na ula­znice u 700 bioskopa u Srbiji, dokje „Lovćen-filmu" ostao prihod od 38 bioskopa. Iza svega toga stajao je isti onaj Ranković koji je izmislio Sedmojulski ustanak u Srbiji, samo zato da bi se manje pričalo o Trinaestojulskom ustanku kao prvom. U Crnoj Gori, na strani Rankovića, a protiv filma, bila je Vlada sa Filipom Bajkovićem, a za film je bila Partija sa Blažom Jovanovićem. Tako je Bajković uspio da se direktor „Lovćen-filma" osudi na četiri mjeseca zatvora i zatvori prije pravosnažnosti presude (!), a kada je viši sud ukinuo tu presudu, direktora Leka Obra-dovića čekao je ispred zatvora u Spužu automobil Blaža Jova-novića, da ga dovede u hol ho­tela „Crna Gora" kako bi se njih dvojica javno izljubili, okruženi špijunima.

Kad bi Radio Titograd na­javio govor druga Kardelja, uvijek je nestajala struja! U to se uvjerio Mišo Brailo, upravo kad je došao na mjesto direk­tora Televizije, pa je pozvao na kafu mene, kao glavnog urednika i osnivača TV. Tada je spiker najavio govor E. Karde-lja u Raši i ja sam rekao da će nestati struja i da se zato po­žuri sa tom kafom. On nije u to vjerovao, ali struja se ugasila! Eto đe smo mi živjeli po­slije Drugoga svjetskoga rata. Više se smjelo crnogorstvovati poslije Prvoga nego poslije Drugoga svjetskoga rata!

 

Bez znanja jezika nema širih vidika

 

Crna Gora je mediteranska zemlja koja baštini i zapad­nu, latinsku i istočnu, vizantijsku kulturu, kao izdanke jedinstvene starogrčke, helenske misli i filozofije, ali i islamsku civilizaciju. Koliko smo svjesni ove ogromne naučne, obrazovne i kulturne prednosti?

 

- Svjesni jesmo, ali nedo­voljno, i to iz dva razloga. Prvi je u tome što sada već malo ko zna latinski, a još manje grčki. A mletački ne zna niko! A mi nijesmo bili pod Italijom nego dvije i po godine, a Ko­tor je pod Venecijom bio 377 godina! I danas se dešava da naši naučnici prijevode neki tekst kotorskoga notara i bilje­že njegove greške, koje nijesu notareve nego njegove, jer to nije tekst na italijanskome jeziku nego na mletačkome dijalektu. A da se taj mletački dijalekat, na kome se u nas pi­salo stoljećima, nije izučavao niđe u SFRJ, ustanovili smo 1984. godine kada je trebalo prevoditi tu mletačku građu za zbornik „Sazdanje Cetinja". A bez znanja jezika nema širih vidika. Kako će neki naš pra­voslavni lingvista da se zapita: kako to da mi Sloveni, sem Bu­gara, imamo latinsku deklinaciju a Italijani, Francuzi i Španci je nemaju? U nas je: srce, srca, srcu a u latinskome: cor, cordis, cordi... Imamo i vino „Pro corde", ali nemamo latinista.

Drugi je razlog političke prirode. Religije su zavađe­ne, bez ikakvoga naučnoga obrazloženja, jer pravoslavne horde su išle na katolike i mu­slimane sa tri raširena prsta koja su – simbol Rima! Zato se katolici i krste raširenom ru­kom a pravoslavni sa tri prsta. I niko od pravoslavnih vjerskih poglavara nije rekao vojsci: nemojte širiti te prste, jer su se tako zaklinjali i Musolini i Pavelić i Hitler, za što nije kriv Vatikan, jer šibica nije kriva ako neko njome zapali kuću!

A ako neko misli da ima pravo da od Muslimana traži da se odreknu muhamedan­skoga nasljeđa, zar ne misli da bi i oni mogli da pitaju nas: odakle nam pravoslavno i ka­toličko nasljeđe? Zar Rim i Vizantija nijesu bili okupatori na ovim prostorima prije Turaka? Zar nam oni nijesu nametnuli te religije? Ali sve je to bilo dav­no i utkalo se u etničko biće i ne može se sada iščupati bez krvi. Zašto, onda, da to čupa­mo, kad možemo da uživamo u toj raznolikosti, koja je obo­gatila i naše nošnje, i naše obi­čaje, i našu muziku?

 

U nas su pisali udžbenike oni koji su prepisivali srpske udžbenike

 

Jedan ste od prvih crnogor­skih istoričara, ako ne i prvi, koji je sistematski i sistemski prišao proučavanju najdaljih i najdubljih crnogorskih istorijskih

korijena. Do kakvih saznanja ste stigli?

 

- Neđe davno našao sam jedan poklič Martina Lutera: „Ad fontes!" Ka izvorima. A već u radu na prvom romanu „Lađa tone", o pobuni morna­ra u  Boki 1918, morao sam da istražujem građu, kako bih, prvo, kao istoričar upoznao taj pokret i njegove vođe a onda tek da počnem da pišem ro­man. I sve što sam učio i nau­čio bilo je mimo škole, protiv škole, za državu a protiv vlasti, jer je svako kopanje po prošlo­sti tretirano kao separatizam.

Ja sam bio odličan đak, ali sam tek na Skadarskome jeze­ru 1954. otkrio da je tamo bio Žabljak Crnojevića. Pokazao mi ga je Marko Đonović. To nam je bila i prva vožnja biciklom. I onda sam vidio: đe gođ se za­grebe, ili se nađe nešto novo ili je to što se nađe drukčije od onoga što piše u udžbenicima. Imali smo jednoga vrijednoga a neznavenoga pisca udžbeni­ka (V. R.). Slučajno smo se sreli na Obodu. Ja sišao u onu jamu da snimim ploču koja govori o prvoj štampariji Crnojevića. On me pita što radim dolje. Ja mu pokažem ploču o štampariji. A on se začudi: „Zar je tu bila?" Dakle, pisao je udžbenike a nije vidio tu ploču. I onda se ja śetih da mu treba pokazati još nešto. „Vi pišete da Mihailo Vojislavljević nije bio krunisan pa je zato Prvovenčani prvi srpski kralj. Inače bi prvi srpski kralj bio Mihailo Vojislavljević." „Da", veli on. A ja izvadim fotografiju freske u Stonu koja prikazuje kralja Mihaila sa karolinškom kraljevskom krunom. „A što mu je ovo na glavi?" On je prvi put vidio tu sliku(!) pa se branio da se ne zna tačno koga ta kru­na predstavlja. A to je freska u kraljevoj zadužbini! On drži u rukama tu zadužbinu. Dakle? Zna li se ili ne zna koga pred­stavlja ta freska? Zna, ali to nije zgodno, jer ako smo mi imali kralja 140 godina prije Srbije, a Prvovenčani je 1217. postao prvi srpski kralj, a krunu mu je donio izaslanik pape Honorija III, onda Mihailo Vojislavljević nije bio srpski kralj! A to ruši kompletnu radikalnu zgradu i kompletnu srpsku istoriografiju, sa pipcima u Crnoj Gori.

U nas su, dakle, pisali udž­benike oni koji su prepisivali srpske udžbenike. U kojima se nije moglo naći ni ono što je pi­sao Savin učenik i biograf Do-mentijan: da je Sava od pape tražio krunu za svoga brata Prvovenčanoga i da je „Dioklitija bila veliko kraljevstvo otprva", dakle – prije Nemanjića.

Prijeđimo sada na Balšiće. Krajem XIX vijeka, srpski emo­tivni istoričar Čeda Mijatović prihvatio je Hopfovu pretpo­stavku da su Balšići došli sa juga Francuske, iz Provanse, odakle se jedan ogranak di­nastije Boks preselio u Napulj kao dinastija Del Balzo, odakle je, navodno dinastija Balšića. A mi smo, u stvari, iz te francuske Provanse dobili naziv za jednu rumenkastu rudu koja je po tome kraju nazvana – boksit. Dakle, tamo nije postojala di­nastija Bals, nego Boks. A u odnosu na he­raldiku napuljskih del Balzo, heraldika Balšića ima vučju glavu i nema niđe vitlejemske zvijezde!

Osim toga, u staroslovenskome jeziku balbša je vidar. Pa ako travarstvo nije smetalo Šćepanu Malome da ga sma­traju sveruskim carem, zašto bi to smetalo Balšićima da posta­nu kneževi?

 

Enciklopedija prije svega informiše

 

Šta mislite o Zakonu o CANU i kako gledate na proces pred­viđenog ujedinjenja CANU i DANU?

 

- Mi smo jednom već uspjeli da ostvarimo ovo što sada izgleda nemoguće, to jest da okupimo naučni kadar koji se bavi Crnom Gorom. Naučno društvo Crne Gore još 1954. godine osnovalo je Lek­sikografsko odjeljenje, sa za­datkom da radi na crnogorskoj enciklopediji, ali je Ranković već 1956. ukinuo to Društvo, pa je republičko rukovodstvo, preko Predśedništva Skupšti­ne, pokrenulo to pitanje pono­vo 1969. godine. No, trebalo je sačekati da se formira Društvo za nauku i umjetnost Crne Gore, bez pominjanja obnove onoga ukinutoga Naučno­ga društva, pa da to Društvo preraste u Akademiju. Onda je Država tri godine uzastop­ce davala početna sredstva za početak rada na Enciklopedi­ji, ali za te tri godine nije u te svrhe utrošen nijedan dinar! Onda je isto republičko ru­kovodstvo (Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković) donijelo odluku da se osnuje Leksikografski zavod, poput onoga iz 1954. godine, ali bez pominjanja obnove rada onoga Zavoda, da se neko ne bi ljutio, i da taj LZCG, kao specijalizovana ustanova, radi samo na leksikografskim izdanjima. Direktor Zavoda bio je akademik Sreten Perović, glavni urednik Enciklopedije prof. Ratko Đurović. Imenova­na je Redakcija Enciklopedije od 19 članova, Savjet od 18 članova, sa predśednikom prof. dr Branislavom Šoškićem, i Naučno vijeće od 17 člano­va sa predśednikom prof. dr Brankom Radojičićem. Sve je ovo obavljeno 1983. godi­ne i Redakcija je počela rad. Uviđelo se da poznate razlike među članovima Redakcije i Savjeta nijesu smetnja za rad, jer Enciklopedija prije svega informiše. A ne možemo se prepirati oko toga: kad je neko rođen, što je objavio i sl. Nema više od 5% jedinica oko kojih bi se mogle voditi diskusije, ali i tu, kad se dođe na konkretno, otpadaju dileme. Recimo, da li je 1918. još trajao mandat Skupštine Crne Gore izabrane 1914? Jeste. Da li je onda bilo zakonito da se vrše novi izbo­ri? Nije. Da li je bilo zakonito da se vladaru zabrani povratak u zemlju? Nije. Da li su izbori mo­gli da se organizuju suprotno postojećem izbornom zakonu i Ustavu? Nije. Da li je naziv Velika Skupština Srpskoga Naroda postojao u ustavima Crne Gore i Srbije? Nije. A to je suština. No, kada se viđelo da smo napravili alfabetar ECG sa 12.000 jedinica, težak 8,5 kg, i dostavili ga SIZ-u za nauku, viđelo se da smo mi spremni da uradimo ECG! Zato je pre­stalo finansiranje LZCG, jer para ima samo za nerad! A uskoro zatijem je i ukinut! Da­kle, moguće je okupiti naučni potencijal Crne Gore, ali pod uslovom da se uklone ili zaobiđu oni koji se tome protive!

 

Potrebno je ponovo osnovati Leksikografski zavod

 

Imate veliko iskustvo u lek­sikografiji i enciklopedistici. Kako bi, po Vama, trebalo organizovati rad na crnogor­skoj enciklopediji?

 

- Iz ovoga što je gore reče­no, potrebno je ponovo osno­vati Leksikografski zavod koji bi se time bavio. Inače, mislim da će i druge zemlje odustati od štampanih enkciklopedija, koje su skupe a zastarijevaju još u toku štampe. Zašto se ne ide odmah na internet, tako da se svaka jedinica može korigovati i ažurirati! Neko umire, neko pobjeđuje, dobija na­grade... To se lako ubacuje na internet. A imamo već obrađe­nih na stotine i hiljade jedinica, bilo u dvije akademije bilo u Istorijskome leksikonu. Sve to treba da se da toj redakciji i čim ona odobri jedan tekst, stavlja ga na internet, na uvid javnosti. Tako se na tekst odmah može reagovati. I ako se da neka korisna dopuna, ona se ubaci. Mnogi stari naučnici, zbog bolova u leđima, ne smi­ju da dižu ništa teže od 2 kg. A to znači da ne smiju da se služe štampanim enciklopedijama!

 

Siromašna Crna Gora ne može da finansira sabotažu

 

Šta, po Vama, treba još uraditi u obrazovnom siste­mu, nauci i kulturi, da bi se crnogorski identitet očuvao i dalje skladno razvijao?

 

- Treba, prvo, objediniti naučne potencijale i jasno staviti svima do znanja da si­romašna Crna Gora ne može da finansira sabotažu. Treba oduzeti apanažu onima koji ili ne rade ili i drugima smetaju da rade. Dalje, treba očistiti na­uku i nastavu od političkih uti-caja bilo sa koje strane, ali pod uslovom da se radi na osnovu činjenica, bez uskogrudosti, u jednoj opuštenoj, dokumen­tarnoj atmosferi, sa željom da se širi znanje a ne neznanje. U tome smislu morala bi da aktivno djeluje prosvjetna in­spekcija. A ovako kako je sada, da pare dobija Akademija koja ne radi a ne ona koja radi, to je jedini takav slučaj u cijelome svijetu.

 

Boksovi

 

 

PROSVJETA JE BITNA DA SE LJUDI VRATE SEBI

 

Crna Gora je dobila sve bitke u istoriji, od Tuđemila 1042. do Fundine 1876, ali kad je izgubila bitku za prosvjetu, nesta­la je sa istorijske pozornice. Mi smo ratovali a drugi su nam pravili nastavne planove i učili našu đecu da mi nijesmo mi nego neki drugi narod, i to upravo onaj koji preko nas hoće da izađe na more. Ali mora nema ni Austrija, ni Švajcarska, ni Mađarska, ni Češka. Istina, Austrija i Mađarska su se borile za Jadran, ali su od toga odustale. A Srbija je i prije Tome Nikolića imala predśednika koji nije priznavao crnogorski narod, pa je kritikovao Srpsko nacionalno vijeće u Crnoj Gori da svo­jim postojanjem dokazuje da su Srbi u Crnoj Gori manjina, a po njemu su svi Crnogorci – Srbi. Nema, dakle, na vidiku po­zitivne promjene na ševeru. I sve to ozbiljno opterećuje našu prosvjetu, koja je bitan mehanizam da se ljudi vrate sebi; da narod shvati svoju prošlost i svoj interes. Zato, umjesto kriti­ke prosvjete, treba analizirati njene teškoće i pomoći joj da nađe svoj put.

 

 

 

TITO SPASIO RADUNA MIĆKOVIĆA!

 

Radun Mićković je na tribini DANU na Pravnom fakultetu u Podgorici 8. IV 2011. izjavio da je, kao pomoćnik ministra prosvjete (Božine Ivanovića), bio u komisiji koja je (1976) „od­lučivala" o nazivu Akademije nauka. Prijedlog je bio da se zove: Akademija nauka Crne Gore. Radun je smatrao da je prirodno da se zove: Crnogorska akademija nauka i umjet­nosti, jer i druge akademije imaju nacionalni atribut u naslo­vu: Srpska, Makedonska, Poljska. No, ta njegova teza naišla je na veliku odbojnost, kao da bi to značilo da bi to bila samo akademija Crnogoraca a ne drugih naroda u Crnoj Gori. Ra-dun je uzalud podšećao da drugih naroda ima još više u Sr­biji, pa je tamo ipak Srpska akademija nauka, u državnome a ne u etničkome smislu. Predloženo je da se oformi posebna komisija koja će ispitati Radunovu političku odgovornost za ovakav prijedlog. No, srećom, tada su se otvorila vrata, ušao je dr Branko Pavićević i kazao da je „CK ipak odlučio da se zove Crnogorska". I time je skinuta sa dnevnog reda Radunova politička odgovornost! Tek iz prošloga broja „Prosvjetno­ga rada" Radun je saznao ko ga je spasio. Dr Pavićević je tada pričao sa Titom o nazivu naše Akademije, pa je Tito odlučno bio za naziv Crnogorska akademija, i to je Pavićević prenio političkome rukovodstvu koje se tada osmjelilo da posluša Tita! Dakle, Tito je, i ne znajući to, spasio Raduna! Ovo iznosim kao kuriozitet i dokaz u kakvoj smo kukavičkoj državi živjeli poslije Drugog svjetskog rata. Bilješka će se naći i u mojoj knjizi govora - O pravu Crne Gore na prošlost i budućnost.

 

BIO-BIBLIOGRAFIJA

 

Akademik Radoslav Rotković rođen je 1928. u Mojdežu kod Herceg-Novoga. Poslije pe­tog razreda gimnazije otišao je u partizane. Bio je radiotelegrafista bataljona u I bokeškoj udarnoj brigadi. Gimnaziju je završio u Kotoru 1948. g., kao đak VIII b koje je bilo najuspješnije odjeljenje srednjih škola u Jugoslaviji, sa prośečnom ocjenom 4,4. Slavistiku je diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953. g., usput završivši i jednogodišnji studij „Jadran-filma" za glumu i režiju kao kandidat režije. Diplomirao je i na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu 1974. g. Doktorsku disertaciju o bokeškoj crkvenoj drami odbranio je u Zagrebu 1979. g.

Radoslav Ratković je svoj radni vijek započeo početkom novembra 1953. u „Pobjedi". Od sredine 1954. preuzeo je kulturnu rubriku u dnevnom listu „Pobjeda", i od 1954. do sredine 1958. godine ostaće na toj funkciji. Od ljeta 1958. do kraja 1964. godine bio je umjetnički direktor „Lovćen-filma" a od početka 1965. do jeseni 1979. glavni urednik Televizije Titograd, urednik naučnog i igranog programa.

Krajem 1979. dobija mjesto naučnog radnika u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetno­sti, u očekivanju formiranja instituta za jezik i književnost. Radio je na kritičkom izdanju St. M. Ljubiše. Pošto do formiranja instituta nije došlo, prešao je (1981) na mjesto glavnog urednika i rukovodioca Odjeljenja za društvene nauke Leksikografskog zavoda Crne Gore. Ovaj Zavod je imao zadatak da radi na Enciklopediji Crne Gore. I kad je izrađen Alfabetar sa 12.000 jedinica, prestalo je finansiranje Zavoda, pa je Rotković bio prinuđen da ode u prijevremenu penziju(1988).

Interesovanja akademika Rotkovića su veoma široka. Uporedo sa književnim radom, on se bavio istorijom crnogorske književnosti i svoja istraživanja je objavio u studijama: „Crno­gorsko književno nasljeđe" (1976), „Tragajući za Ljubišom" (1982), „Pregled crnogorske knji­ževnosti od najstarijih vremena do 1918" (1979), „Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja" (2000) i drugim. Kao poznavalac više jezika, prevodio je djela starih bokeljskih pisaca - Ljude­vita Paskovića, Ivana B. Bolice, Đorđa Bizantija, Stefana Zanovića i dr., sa latinskog, francuskog i italijanskog jezika. Priredio je izbore iz djela I. A. Nenadića, Vuka Vrčevića, Čeda Vukovića, Janka Đonovića, Krsta Ivanovića, Stefana Zanovića i Stefana Mitrova Ljubiše, o čijem je životu i radu otkrio mnogo novih činjenica koje su Ljubišino djelo osvijetlile iz jednog sasvim novog ugla.

Rotković je sarađivao u više enciklopedijskih izdanja, a bio je i član Jugoslovenskog na­cionalnog komiteta za Enciklopediju evropske kulture ranog srednjeg vijeka. Potpisnik je brojnih enciklopedijskih jedinica u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, koju je objavio Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu. Jedan je od autora i enciklopedijskih jedinica za Enciklopediju Crne Gore, kod Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Član je Društva nezavisnih književnika Crne Gore, Crnogorskog PEN centra, Matice crno­gorske i predśednik Odjeljenja društvenih nauka Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Za svoja naučna i stručna dostignuća dobitnik je više priznanja: Ordena rada sa zlatnim vijen­cem (1984. g.), Decembarske nagrade oslobođenja Titograda (1966. g.), nagrade za ekološku TV reportažu na Festivalu u Portorožu (1974. g.), Nagrade UKCG za najbolju knjigu u 1954. godini (roman „Lađa tone"; drama „Četvrti ugao" (1954), 1976. godine - za knjigu „Crnogorsko književno nasljeđe", 13-novembarske nagrade Cetinja 1984. za „Sazdanje Cetinja"; Oktobar­ske nagrade Herceg Novoga 1998, i Povelje „Vijenac Petrovića", priznanje Dukljanske akade­mije nauka i umjetnosti za poseban doprinos u istraživanju i prezentaciji crnogorske istorije i kulture (2002).



1 Komentara

ensusty Postavljeno 11-03-2023 13:06:45

generic name for cialis methylcobalamin citalopram plm unam The pro- football Hall of Famer wandered unsupervised into a cleaning room and drank from a bottle of industrial- strength detergent

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.