Škrinja

Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića

Kritika velikosrpstva od jednog Cincar-Crnogorca (I)

(15 riječi)

Borislav Pekić i ‘’Velika Srbija’’

U tomu IV ''Zlatnog runa'' Borislav Pekić daje pogled na Njegošev ''Gorski vijenac'' od strane Kir Simeona Lupusa Njegovana, gazde i ''čelingasa'' čuvene cincarsko-srpske trgovačke porodice Njegovan, koji suštinski u potpunosti korenspondira sa viđenjem dr Sekula Drljevića načina na koji srpski nacion i srpski duh (jedino i mogu da) posmatraju Njegoša i ''Gorski vijenac''. Drljević daje svoj sud u sklopu teorijsko-istorijsko-filozofskog pogleda i ontološkog izričaja na Njegoševo djelo, dok Pekić to čini u okviru i na način filozofije literature i metafizičkih odredbi, osobenosti i kvaliteta svoje književnosti. I iz Drljevićevog i iz Pekićevog interpretiranja proizilazi da nesumnjivo itekako postoji razlika između crnogorskog klasično-epsko-herojsko-čojskog i srpskog (srbijanskog kao matičnog srpskog i svesrpskog!) trgovačko-računsko-utilitarno-konjukturno-komercijalnog pogleda na svijet. Riječ je svakako, dakle, o dva sasvim različita naroda-naciona sa različitim istorijama, dinastijama, vladarskim pogledima i praksama, pogledima na svijet i filozofijama. I tu nema ničeg spornog i problematičnog, prosto se radi o dva karakterno različita naroda koji zato i reaguju različito na istorijske izazove.

Dr Sekule Drljević piše: „Nakon antičkih grčkih pjesnika i filozofa najveći pjesnik i filozof na Jugoiztoku, crnogorski vladika i pjesnik Petar II Petrović Njegoš, u svom najvećem djelu ‘Gorski Vijenac’, kaže za Crnu Goru, da je gnijezdo junačke slobode. Pojam junačke slobode nema nijedan drugi narod Jugoiztoka osim Crnogoraca. Stoji prema pojmu građanske slobode zapadnih demokracija u odnosu, u kome stoji istina prema laži. Junačka sloboda je pravo naoružanoga junaka, da u odbranu svoje časti upotriebi oružje protiv svakoga, pa i protiv državnih organa u toku njihova službenoga rada.

Građanska sloboda je iluzija razoružanih ljudi da su slobodni. Pojam junačke slobode uzidan je u temelje crnogorskog pogleda na sviet, koji nema ničega zajedničkog s pogledom na sviet bilo koga drugoga naroda na Jugoiztoku. Borba se vodi za obraz junački, tj. za čast naroda i čast pojedinca, kojih nema bez slobode. Cijelo obrazložene koje se daje u Gorskom vijencu o ubistvu otpadnika od crnogorske države nije zasnovano na religijskom fanatizmu. To dokazuju i riječi vladike Danila: ‘Udri za krst, za obraz junački’, i njegov poziv, da se ‘oltar pravi na kamen krvavi’. Krst se spominje samo zato, što je izdaja krsta odvela putem zločina veleizdaje, a borba se vodi za obraz junački, t. j. za čast naroda i čast pojedinca, kojih nema bez slobode. To se vidi i iz govora igumana Stefana, koji za čast kaže, da je slava i svetinja narodna. U ostalom, na kamenu krvavome ne pravi se kršćanski oltar, nego samo oltar narodne slobode. Po crnogorskom pogledu na sviet istu cienu s čašću ima samo junačtvo. Čast je izuzeta od primjene bilo koga mjerila zemaljskih vriednosti i prenesena u carstvo religije a junačtvo je uzdignuto u nedogledne visine nad sve ostale ljudske vrline. Junačtvo je piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. ‘Ono je vječna zublja vječne pomrčine, koja niti dogori niti svjetlost gubi’ (Gorski Vijenac). Ljudska je dužnost boriti se protiv zla, a samo je junačtvo jače od svakoga zla. Zbog toga su bez junačtva sve ljudske vrline pomrčina, a junačtvo je zublja, koja vječno plamti, koja nikada svjetlost ne gubi. Na sjajniji priestol junačtvo nije nikada podignuto niti mu je ikada od ove pjesme ljepša izpjevana.

Crnogorski pojam junaštva nije isto, što i pojam hrabrosti. Čojstvo t. j. vjemost zadanoj rieči i velikodušnost prema slabijima, nuždno je sadržano u definiciji pojma junačtva, dok nije isti slučaj kod hrabrosti. Svaki junak je hrabar, ali svaki hrabar čovjek nije junak. Hrabar je i lopov, koji provali u tuđu kuću, da je pokrade, ali nije junak.

… To nije pojam naše građanske slobode, izrađen na načelima znamenite Deklaracije o pravima čovjeka i građanina: bratstvo, jednakost, sloboda. Bratstvo je sentimentalan pojam bez ikakvog pravnog ili političkog značaja. Ostaju jednakost i sloboda. To su dva kontradiktorna pojma. Naša građanska sloboda jeste kompromisni odnos između slobode i jednakosti. Crnogorska sloboda nije pristala na pravljenje toga kompromisa sa jednakošću. Crnogorci traže da sloboda bude intaktna. U vječnoj borbi sa Turcima oni su se svakodnevno uvjeravali da jednakosti među ljudima nema, da ima fizički i duševno jačih i slabijih. Zato se crnogorska sloboda i zove „junačka sloboda”. Ona je zahtijevala da fizički i duševno slabiji svojim snishodljivim držanjem odaju priznanje prema jačemu. Crnogorska sloboda nije nalazila ograničenja u jednakosti već u crnogorskoj religiji, u hrišćanstvu. Ali to je jedno malo drukčije hrišćanstvo. Ta religija ne sadrži nijedan od deset smrtnih grijehova, pa čak ni jedan od četiri grijeha vapijuća na nebo, kako ih crkva naziva. Crnogorska religija poznaje četiri grijeha vapijuća na nebo, ali sasvim druga. Njih kaluđer Dimitrije, arhimandrit Manastira moračkog, nabraja u propovijedi, koju u „Smrt Smail age Čengića” drži osvetničkoj četi na rijeci Morači, pet kilometara daleko od same crkve:

Il’ vas tkogod uvr’jedio brata; / il’ nejaku dragi protivniku/ život dignuv ogr’ješio dušu; /Ili putniku zatvorio vrata; / il’do vjeru, a krenuo njome; / Ili gladnu uskratio hranu; /Il’ ranjenu ne zavio ranu; /Sve je grijeh, sve su djela prika: /bez kajanja nema oprosnika./

U tim riječima je ograničenje crnogorske slobode da se ne pretvori u vladavinu jačega nad slabijim.

… Crna Gora kao rijetko koja zemlja na svijetu kroz vjekove svoje mučne borbe za slobodu dokazala je nesalomljivu volju da bezuslovno i u svijema prilikama slobodu smatra svojom neosvojivom tekovinom. Vječno u borbi za slobodu, Crna Gora je naučila cijenu svoje slobode i izgradila svoje duboko poštovanje prema slobodi drugih. Čovjek bez slobode nije čovjek, narod koji ne zna cijeniti slobodu nije narod.

… Crna Gora je u svietu poznata po vojničkom duhu svoga naroda. Ona je sa sobom spojila slavu, da je jedina od zemalja na europskom Jugoiztoku uspjela oduprieti se svim pokušajima Turske, daje pokori svojoj državnoj vlasti. Kroz sve vjekove svoje vladavine nad Balkanom Turska nikada nije prestajala pokušavati da osvoji Crnu Goru i nikada nije uspjela. Tu slavu Crne Gore ovjekovječili su, uz ostale pjesnike, i pjesnički kraljevi Alfred Tenison i A. S. Puškin.

… Dva spjeva, koji su, osamljeni u književnosti Južnih Slovena, dostigli ponosnu visinu malog broja remek djela svjetske književnosti Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića himne su djelima crnogorskih seljaka”.

… Najučeniji i najmudriji Srbi pisali su mnogo o Gorskom vijencu, i svi su dokazali, da ga jednako ne razumiju. Nikolaj Velimirović svome djelu je dao naziv Religija Njegoševa i time dokazao da ne shvaća, da Gorskim vijencem nije stvorena nikakva nova religija nego izgrađen sistem morala i etike Crnogorske religije. Nije Homer svojom Ilijadom izgradio svoju religiju nego sistematizovao grčku i postavio u njoj hijerarhijski red, postavivši Zevsa na čelo Bogova. Velimirović Crnu Goru naziva pustinjom a Crnogorce Čubrom Čajkovićem, čime hoće izvrgnuti ruglu pojam crnogorskoga pogleda na svijet koji je izražen riječju čojstvo".

      Borislav Pekić u ‘’Zlatnom runu’’ daje osnovne crte simeonsko-cincarsko-srbijanskog(srpskog) trgovačkog filozofskog pogleda na svijet: ‘’Trgovački stalež neće vlast… radi same vlasti, kao neki drugi, nego radi unapređenja ekonomije, dakle i države, koja se samo na njoj temelji, i koja nije drugi nego velika Firma sastavljena od mnogo manjih. Za nas je država bila Firma, za Metternicha kasarna, i tu je puklo.’’[1]; ‘’Još je besednik Demosten, braneći Formiju, kazao da se u trgovačkom i finansijskom svetu, kome bih ja lično mirne duše dodao i politički, neobičnim, da se odmah ne kaže baš i neprirodnim, smatra ako je čovjek istovremeno i pametan i pošten.’’; ‘’Činilo mu se, dok ih je posmatrao kako svuda oko njega vise, da oni Simeoni, Nagoi, Njegovani, i nisu pravi trgovci, kao što su to Sine, Spirte, Darde, Nakoi, Karamate, Saboi, Dumbe i ostale cincarske Firme. Da su im tek forma i terminologija trgovačka, a duša o diavolos kseri pianu, đavo će znati čija!’’; ‘’Možda trgovački svet nije jedini koji u svemiru postoji? Njihov konak jedini na ovim temeljima? Možda se na ovom istom mestu, u ovom istom vremenu, naporedo s njim, zbivaju i neki drugi svetovi s kojima se nikad regularno ne ukrštamo, mada ponekad od njih tajanstvena obaveštenja primamo?’’; Gazda Simeon Njegovan knezu Milanu Obrenoviću: ‘’… Blagostanje (je) jedini prirodan cilj dobre vladavine. Srećan narod, Veličestvo, to je blagostojeć, bogat narod. Siromaštvo je najveće ropstvo, Vaša svetlosti. Iz njega sva druga ljudska robovanja proistiću. Sve nevolje, lične i opšte.’’; ‘’Jesenas se uveliko nadao da će mu, kad knez (Milan Obrenović, napom. G. S.) punoletan postane, poslove Krune poveriti na staranje, da će Milanu biti što je Mihajlu bio, ili što je Lupus bio Milošu – poslovni agent i poverenik'';[2] ‘’Trgovina se u nastajanju jedva razlikovala od razbojništva i to krvno srodstvo između dobrovoljnog uzimanja i prinudne prodaje kao i dobrovoljne prodaje i prinudnog uzimanja – nemogućnost da se razlikuje u moralnom pogledu ni jedan od poznatih načina sticanja bogatstva, definiše trgovinu i danas.’’ [3]; ’’Njagoi su bili filosofski nastrojeni trgovci.’’[4] Tradicionalna neverica u ljude kroz vjekove je činila duševnu osnovu njihove trgovine s njima. Ovo se konstatuje na primjeru Beograda[5], Velike seobe i tadašnjeg prisustva antropofagije, tj. ljudožderstva; ’’Trgovac nema nacionalnost. Trgovac ima samo svoj račun. Kao i sve što pod suncem živi. Kao voda, kao svetlost, kao trava. Sve na svetu ima svoj račun. I sve je na svetu račun...’’; ’’Sve je na ovom svetu račun’’ (Grčka izreka); ‘’Istorijabise ugušila u računanju. Predračuni i kalkulacije ubili bi svako delo. I svaki istorijski čin, svako junaštvo moralo bi najpre dobro profitom da bude zajamčeno, da bi za izvođenje imprimatur dobilo…’’; ’’Da ne bi kao kod žalosnih ljudi život bio pisanje po vodi, simeonovski rečeno, mora se znati da je život račun..., sve na svetu je račun. Život je tečenje i nasleđivanje stečenog. Ako tečenja nema, on nema draži. Ako se ne nasleđuje, nema smisla.’’; ’’Država je... spahiluk, ekonomija, račun! Kao i sve na ovom svetu!’’; ’’Ko drži ’srpske papire’, drži srpsku dušu.’’; ’’Bonaparta je rekao: ’Ima tu dvanaest ili petnaest metafizičara koji zaslužuju da ih čovek podavi. To su vaške!’ Smatram da njegovo mišljenje o intelektualnosti važi i danas...’’; ‘’Uoči Prvogsvjetskog rata, Simeon Njegovan razmišlja: ’’Ma kako se sutra budemo krvili,... nas je upravo ta Austrija koliko juče u Evropu uvela. S njom je počeo da cirkulira kapital ovim krajevima po kojima je do tada tekla samo srpska krv. Krv i pokoja istoričeska fantazma.’’; ’’Ne vidim da narod kome su trgovci dali obe dinastije ima prava da pljuje na svinje od kojih je živeo, i koje su ga, najposle, u Evropu i uvele. Jeste... Uvele su ga svinje, a ne velikoškolci. Naši velikoškolci... na svinjama su ujahali u Evropu. Ko na svinji, ko na govečetu, ko na konju. Ali, mahom na svinjama.’’[6]



[1]BorislavPekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2013.g., IV tom, str. 376

[2]BorislavPekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2012.g., V tom, str. 35-36, 62, 255, 340, 352, 427, 431, 476, 460, 46

[3]Borislav Pekić: ’Filosofske sveske’’, Na marginama Istorije Zapadne Filozofije od Bertranda Rasela, 8. 5. 1962., „Solaris“, Novi Sad, 2001., izbor Ljiljana Pekić, str. 179

[4]Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ I tom Fantazmagorija, str., 24

[5] ‘’Ono što je najneobičnije u istoriji Beograda kao grada jeste da ona praktično prestaje tamo gde počinje stvarna istorija moderne Srbije. Čovek je mogao govoriti o r i m s k o m  Singidunumu, a da ne govori o Rimu, o v i z a n t i j s k o m, Singidonu, a da ne spomene Konstantinopolis, a u s t r i j a n s k o m Alba Graeca, a da zanemari Beč, t u r s k o m Beogradu, a da ne uzima u obzir Stambol. Ma koliko se sudbina grada definisala u Rimu, Carigradu i Beču, grad je postojao s a m  z a  s e b e. Ma čiji bio i ma ko ga naseljavao. A šta je on danas, gospodo? Puki geografsko-statistički pojam koji je izgubio svoju istorijsku dušu!..’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2012.g., V tom, str. 170)

[6]BorislavPekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2012.g., II tom, str.209, 352, 311, 324



1 Komentara

Fanito Postavljeno 13-05-2022 08:28:44

Sjajno Gorane Sekuloviću! Izvanredno! Obavezno pročitati!

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.