Sto godina od donošenja nelegalnog i nelegitimnog akta regenta-kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Aleksandra Karađorđevića: Kako je ukinuta utokefalna Crnogorska pravoslavna crkva
Crnogorska crkva ostaje i dalje ekumenski privržena i otvorena svim ljudima dobre volje i vjere (XII)
Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije bio baziran na Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim već na nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske
Dr Goran Sekulović
U
prijedlogu novog političkog programa DPS-a u dijelu identiteta s pravom se
podśeća da je ta partija u “snaženju crnogorskog državnog i nacionalnog
identiteta, napravila neke važne korake i doprinijela njegovom utemeljenju i
definisanju”. Apostrofira se zatim još jedan preostali zadatak: “Ipak, ostao je
još jedan iskorak kojim ćemo ispraviti veliku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na
početku 20. vijeka”. Riječ je o položaju i statusu Crnogorske pravoslavne crkve
kao neodvojivog dijela nacionalnog crnogorskog habitusa koji je stožer
crnogorske države, i istorijski i savremeno, i etničko-narodno-nacionalno i
demokratsko-pravno-građanski, dakle, ukupno civilizacijski: “Radićemo na obnovi
Crnogorske pravoslavne crkve, kao neodvojivog dijela crnogorskog državnog i nacionalnog
identiteta. Naša je dodatna obaveza snaženje crnogorskog nacionalnog
identiteta, koji je najviše na udaru onih koji svojim paternalističkim
pristupima i negacijom crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta suštinski
negiraju potrebu postojanja Crne Gore”.
Sve ovo
pokazuje da je stav o jednoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori – koji se našao i
u programu Demokratske partije socijalista na njenom posljednjem kongresu
održanom 2016.g., iako vođen dobrim namjerama (podsjetimo se, u istoriji se
toliko puta pokazalo i pokazuje da i putevi sa najboljim namjerama vode u
pakao) – bio u suštini neostvarljiv, negativno-utopistički, nerealan i
iluzoran. U političkom programu DPS-a, koji je usvojen na 7. Kongresu, stojalo
je, naime, i ovo: “U cilju prevazilaženja podjela u crnogorskom društvu, a
poštujući najveće međunarodne standarde, DPS ostaje privržena opredjeljenju da
se podjela među pravoslavnim vjernicima može prevazići uvažavanjem istorijskih
činjenica, kao i savremenih strateških državnih ciljeva, kroz jedinstvenu i
organizaciono samostalnu pravoslavnu crkvu koja će prostor svog djelovanja
uskladiti s međunarodno priznatim granicama države Crne Gore”. Ovaj stav je bio
čak i antidemokratski, tj. predstavljao je povredu slobode vjeroispovijesti kao
dijela ljudskih prava i sloboda.
Kao što
smo već viđeli, u presudi Evropskog suda u Strazburu kojom se priznaje
autokefalnost Moldavske Besarabijske crkve, piše i sljedeće: ''Državne mjere
kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske
zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje
volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode
vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere
da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se
dovedu pod njega’’.
Svakoj
političkoj namjeri da se stvori jedna pravoslavna crkva u Crnoj Gori protive se
i istorija i sadašnjost. Prvo, protive se odredbe Evropskih konvencija o
ljudskim pravima koje se odnose na vjerski pluralizam i ključnu ulogu države u
obezbjeđenju potpuno ravnopravnog statusa i ''kanonskih'' i ''nekanonskih''
crkava što je posvjedočeno, dakle, i odlukama Evropskog suda u Strazburu.
Drugo, protive se upravo odista kanonski i istorijski važeći stavovi ili
''istočno pravilo i pravda'' da nezavisnoj državi odgovara i nezavisna državna
nacionalna autokefalna crkvena organizacija. Treće, protivi se etički momenat.
U Srpskoj crkvi kanonizuju se ratni zločinci, a u njenim hramovima promovišu se
djela istih. Dželat i žrtva ne mogu biti isto. Četvrto, protivi se različitost
civilizacijskih, kulturnih i nacionalnih pogleda na svijet iz kojih proističu i
različiti vjerski habitusi i različite organizacije vjerskog života i
ubjeđenja, pripadnosti, solidarnosti, uzorstva, ugleda i empatija, odnosno,
različite crkve.
Jednom
riječju, Crnogorska crkva mora biti moderna, otvorena, budućnosna, dijaloška i
svjetska, za razliku, nažalost, od trenutnih aspiracija, ideologema i ponašanja
pretežnog dijela vođstva Srpske crkve, za koju u ''Filosofiji palanke’’ veliki
srpski književnik i filozof Radomir Konstantinović piše: ''Nacizam...jeste, u
sferi srpskog duha palanke, nemogućnost ovog duha da, ostajući skroz empiričko-racionalistički,
bude istovremeno i mistički ''rasan'', veran svom večno-plemenskom idealu,
onome mitu o plemenu koji se pretvorio u plemenski mit nemogućnošću da bude
protivstavljen istoriji i ponovljen.
Misticizam
srpskog nacizma je ''krstaški'', ratnički, u stilu ''odbrane'' Hrista od marksističkog
Anti-hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange hteo
da vidi i prikaže kao falange srednjovekovnih svećenika Hrista.''
Konstantinović utvrđuje da srpski nacizam nije importovan, već da predstavlja
autentičan proizvod i logičnu posljedicu nacionalističke filosofije duha
svijeta palanke kao plemenskog duha u agoniji. Na sahrani dr Dimitrija Ljotića,
srpskog političara i ministra u Kraljevini Jugoslaviji, predsjednika
Jugoslovenskog narodnog pokreta ''Zbor'' i saradnika njemačkih nacista u Drugom
Svjetskom ratu, u Sloveniji u aprilu 1945. g., činodejstvovali su tadašnji
patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić i vladika dr Nikolaj
Velimirović, jedan od najobrazovanijih i najuticajnijih bogoslova i
intelektualaca u srpskom političkom, crkvenom, kulturnom i širem javnom
mnjenju, koga je Srpska crkva proglasila svecem. Nikolaj Velimirović je tom
prilikom i govorio, o ''najvernijem sinu Srpstva'', kao i o ''dičnim
četnicima'' i o Draži Mihajloviću – o ''onom kome je već četiri godine zemlja
prostirač a nebo pokrivač''. Vladika Nikolaj je svoj antisemitizam preuzeo,
preko Ljotića koji je boravio 1913. i 1914. g. u Parizu, od francuskog
političkog mislioca, rojaliste i akademika, desničarskog, antidemokratskog i
antirepublikanskog, konzervativnog nacionaliste i kvislinga u Drugom Svjetskom
ratu Šarla Morasa. Evo jednog stava vladike Nikolaja: ''A ti, Srbine, šta
misliš, dve zaraze spopale su tvoju krv – izrailjska i evropska...Sva moderna
gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i
štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i
sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova,
odnosno oca njihova đavola''.
Džon
Lok, jedan od pionira savremenog svijeta, isticao je da nijedna crkva nema
jurisdikcije nad drugom, kao i to da građanska vlada ne može dati nikakvo novo
pravo crkvi. U slučaju Crnogorske crkve ne radi se o nikakvom novom pravu, već
o njenom starom, vazdašnjem, viševjekovnom samostalnom, autokefalnom, kanonskom
pravu, tj. crkveno-vjerskom pravnom statusu, koje je ukinuto odlukom jednog
svjetovnog lica i organa, apsolutno nelegalnom i nelegitimnom, naime tadašnjeg
regenta Aleksandra Karađorđevića. S obzirom da je ovaj akt nastao na osnovu
takođe nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. i isto takvog
akta okrnjenog Svetog sinoda Crnogorske crkve o samoukinuću, ili kako kaže
akademik prof. dr Živojin Perić, jedan od najpoznatijih srpskih pravnika svih
vremena sa izuzetno velikom evropskom i međunarodnom reputacijom, pravno
nepostojećih ili inexistant akata, to je nužno da Skupština Crne Gore ukine,
odnosno stavi ad akta i proglasi pravno nepostojećom odluku regenta Aleksandra
o ukinuću Crnogorske crkve, kao i da dosljedno primijeni nedavno donešeni Zakon
o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija. Time se
stanje vraća u pređašnji položaj, tj. kao što je bilo do 1918.g., vjerski
objekti i imovina koji su bili do tada svojina crnogorske države to ponovo
postaju, kao što je to slučaj i u savremenom svijetu, đe države vjerske objekte
ustupaju vjerskim zajednicama na korišćenje, s time što crnogorska država mora
biti garant međusobne tolerancije Crnogorske i Srpske crkve, kao i svih drugih
vjrerskih konfesija kao slobodnih i dobrovoljnih zajednica.
Razrješenje
tzv. spora između Crnogorske i Srpske crkve u Crnoj Gori mora biti urađeno na
moderan i evropski način. Na isti način kao što je obnovljena i crnogorska
suverena država. Na strani Crnogorske crkve i Crne Gore su svi faktori: i pravo
i pravda, i istorija isadašnjost, i činjenice i vizije. Knjaz Danilo je
razdvajanjem svjetovne i duhovne vlasti udario temelj moderne evropske
demokratske, civilne i pravne sekularizovane crnogorske države. Na ovom strateškom
putu neutralnog odnosa države prema različitim vjerama mogao je kasnije i knjaz
Nikola da pionirski u ovom dijelu Evrope potpiše Konkordat u ime crnogorske
države sa Vatikanom, što sve predstavlja zajedno sa savremenom obnovom
Konkordata, veliki problem srpskih nacionalističkih i imperijalnih krugova. Sve
je to najgrubljom silom prekinuto od strane srpske vojske i tzv. bjelaša 1918.
g. i kasnije. Crnogorska država mora toga da bude svjesna i da sa svojom
obnovom stvori prostor i za obnovu crnogorskog crkveno-vjerskog identiteta, kao
dijela ukupnog nacionalnog identiteta i korpusa ljudskih prava i sloboda,
zagarantovanih svim međunarodnim dokumentima. Prijedlog novog programa DPS-a
pokazuje da se ide u tom (dobrom) pravcu.
U
preambuli Ustava potrebno je vratiti stav iz ranijeg Ustava nekadašnje
Republike Crne Gore iz bivše države SFRJ da crnogorski narod ima istorijsko
pravo na svoju državu. To nije u suprotnosti sa građanskim karakterom savremene
i sekularizovane crnogorske države, odnosno sa činjenicom da je
vjersko-kulturno-etnički nepristrasna i otvorena za pluralizam i u ovoj
oblasti. U našoj zemlji su sve kulture i vjere liberalizovane i su-pripadne
liberalno-građansko-pravno-individualno-demokratskoj državi.
Jedino
problem postoji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i to ne zbog njenih vjernika i
zbog nje same, već zbog pretežno klerikalno-nacionalističkog njenog vrha u
Beogradu i na Cetinju. Hrišćanstvo ne privileguje nijednu naciju, nijedan
narod, nijednu etiku, nijednu kulturu, nijedan pogled na svijet. Hriščanski
univerzalizam i egalitarizam je u istoj ravni sa modernom pravnom,
sekularizovanom, građanskom demokratskom državom koja je vjerski, kulturno,
etnički i nacionalno neutralna i nepristrasna. Upravo ovdje se očituje
antievropeizam i antimodernost Srpske pravoslavne crkve koja je kao takva
velika kočnica za daljni napredak crnogorske države u svim segmentima, a
posebno u korpusu identitetskih, vjerskih, kulturnih i nacionalnih pitanja, što
na daleke staze dovodi u opasnost i nesigurnost i samu crnogorsku državu, tj.
nezavisnu i suverenu državu kao nacionalnu i građansku državu Crnogoraca i svih
drugih naroda koji u njoj žive.
Srpska
pravoslavna crkva time što ne priznaje pravo ispovijedanja pravoslavne vjere
Crnogoraca kao upravo etničkih i nacionalnih Crnogoraca i postojanja Crnogorske
pravoslavne crkve, poništava izvorne i autentične univerzalističke implikacije
hrišćanstva. Na ovaj način, Srpska pravoslavna crkva se poistovjećuje sa
nacističkim i rasističkim idejama o geografsko-kulturnoj teritorijalizaciji
hrišćanskog Boga, što se pokazalo i u posljednjem krvavom ratnom pokušaju da se
objedini srpski pravoslavni ''čisti'' bog na jedinstvenoj i etnički očišćenoj
teritoriji Velike Srbije.
Crnogorska
crkva je istorijski i savremeno na potpuno suprotnoj strani od jednog ovakvog
još aktuelnog položaja i namjera Srpske crkve. A to znači da Crnogorska crkva
ostaje i dalje ekumenski privržena i otvorena svim ljudima dobre volje i vjere,
pravoslavne na prvom mjestu, ali i svim drugim konfesijama, kako je to bilo i
ranije u istoriji, sa kojima na ovakvim modernim, uistinu hrišćanskim i
evanđeoskim temeljima, može na pravi, ravnopravni i dostojanstveni i dobru
upućeni način da sarađuje i pronalazi zajedničke elemente ljudskosti,
pravednosti, etičnosti, solidarnosti, empatije, transcendentnosti i humanosti:
dakle, i sa katoličkom, i sa islamskom i sa jevrejskom, i protestantskom i svim
drugim religijama i vjerskim grupama.Ne može biti pravoslavlje na ovim
prostorima, prostorima Zapadnog Balkana, ekskluzivna, naime ''srpska stvar''.
Time se obezvređuju i poništavaju ljudska prava vjernika i poštovalaca
Crnogorske i Makedonske pravoslavne crkve. Kako sada stvari stoje, Srpska
pravoslavna crkva je, zahvaljući svom neodgovarajućem, neevanđeoskom ponašanju
i nelegalnom statusu, trenutno van pravnog crnogorskog državnog, i materijalnog
i duhovnog, prostora.
Crnogorska
država, kao demokratska, je vjerski-kulturno-etnički neutralna i u njoj bilo
koji identitetski subjekat, tj. nacionalno-etničko-vjersko-kulturni, može
postati njen punopravni član, pod uslovom da poštuje njene sopstvene i
međunarodne, civilizacijske i moderne formalno-pravne uzuse. Za one koji žele
da budu povlašćeni i da dominiraju nad drugima, da agresivno negiraju prava
drugih i da postoje na temeljima neprava i nepravde, bilo koja demokratska i
pravna, pa ni crnogorska država, ne može im nikako izaći u susret. To je sada
slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Na potezu je crnogorska država da
dosljednom primjenom nedavno donešenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i
pravnom položaju vjerskih organizacija počne evropski i civilizovano,
liberalno, prosvjetiteljski i građanski, demokratski i pravno da uređuje i ovu,
izuzetno značajnu, sferu crnogorskog društvenog života.
KRAJ
0 Komentara