Istorija

Sto godina od donošenja nelegalnog i nelegitimnog akta regenta-kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Aleksandra Karađorđevića: Kako je ukinuta utokefalna Crnogorska pravoslavna crkva

Crnogorska crkva ostaje i dalje ekumenski privržena i otvorena svim ljudima dobre volje i vjere (XII)

(15 riječi)

Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije bio baziran na Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim već na nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske

Dr  Goran Sekulović

U prijedlogu novog političkog programa DPS-a u dijelu identiteta s pravom se podśeća da je ta partija u “snaženju crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta, napravila neke važne korake i doprinijela njegovom utemeljenju i definisanju”. Apostrofira se zatim još jedan preostali zadatak: “Ipak, ostao je još jedan iskorak kojim ćemo ispraviti veliku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka”. Riječ je o položaju i statusu Crnogorske pravoslavne crkve kao neodvojivog dijela nacionalnog crnogorskog habitusa koji je stožer crnogorske države, i istorijski i savremeno, i etničko-narodno-nacionalno i demokratsko-pravno-građanski, dakle, ukupno civilizacijski: “Radićemo na obnovi Crnogorske pravoslavne crkve, kao neodvojivog dijela crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta. Naša je dodatna obaveza snaženje crnogorskog nacionalnog identiteta, koji je najviše na udaru onih koji svojim paternalističkim pristupima i negacijom crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta suštinski negiraju potrebu postojanja Crne Gore”.

Sve ovo pokazuje da je stav o jednoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori – koji se našao i u programu Demokratske partije socijalista na njenom posljednjem kongresu održanom 2016.g., iako vođen dobrim namjerama (podsjetimo se, u istoriji se toliko puta pokazalo i pokazuje da i putevi sa najboljim namjerama vode u pakao) – bio u suštini neostvarljiv, negativno-utopistički, nerealan i iluzoran. U političkom programu DPS-a, koji je usvojen na 7. Kongresu, stojalo je, naime, i ovo: “U cilju prevazilaženja podjela u crnogorskom društvu, a poštujući najveće međunarodne standarde, DPS ostaje privržena opredjeljenju da se podjela među pravoslavnim vjernicima može prevazići uvažavanjem istorijskih činjenica, kao i savremenih strateških državnih ciljeva, kroz jedinstvenu i organizaciono samostalnu pravoslavnu crkvu koja će prostor svog djelovanja uskladiti s međunarodno priznatim granicama države Crne Gore”. Ovaj stav je bio čak i antidemokratski, tj. predstavljao je povredu slobode vjeroispovijesti kao dijela ljudskih prava i sloboda.

Kao što smo već viđeli, u presudi Evropskog suda u Strazburu kojom se priznaje autokefalnost Moldavske Besarabijske crkve, piše i sljedeće: ''Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega’’.

Svakoj političkoj namjeri da se stvori jedna pravoslavna crkva u Crnoj Gori protive se i istorija i sadašnjost. Prvo, protive se odredbe Evropskih konvencija o ljudskim pravima koje se odnose na vjerski pluralizam i ključnu ulogu države u obezbjeđenju potpuno ravnopravnog statusa i ''kanonskih'' i ''nekanonskih'' crkava što je posvjedočeno, dakle, i odlukama Evropskog suda u Strazburu. Drugo, protive se upravo odista kanonski i istorijski važeći stavovi ili ''istočno pravilo i pravda'' da nezavisnoj državi odgovara i nezavisna državna nacionalna autokefalna crkvena organizacija. Treće, protivi se etički momenat. U Srpskoj crkvi kanonizuju se ratni zločinci, a u njenim hramovima promovišu se djela istih. Dželat i žrtva ne mogu biti isto. Četvrto, protivi se različitost civilizacijskih, kulturnih i nacionalnih pogleda na svijet iz kojih proističu i različiti vjerski habitusi i različite organizacije vjerskog života i ubjeđenja, pripadnosti, solidarnosti, uzorstva, ugleda i empatija, odnosno, različite crkve.

Jednom riječju, Crnogorska crkva mora biti moderna, otvorena, budućnosna, dijaloška i svjetska, za razliku, nažalost, od trenutnih aspiracija, ideologema i ponašanja pretežnog dijela vođstva Srpske crkve, za koju u ''Filosofiji palanke’’ veliki srpski književnik i filozof Radomir Konstantinović piše: ''Nacizam...jeste, u sferi srpskog duha palanke, nemogućnost ovog duha da, ostajući skroz empiričko-racionalistički, bude istovremeno i mistički ''rasan'', veran svom večno-plemenskom idealu, onome mitu o plemenu koji se pretvorio u plemenski mit nemogućnošću da bude protivstavljen istoriji i ponovljen.

Misticizam srpskog nacizma je ''krstaški'', ratnički, u stilu ''odbrane'' Hrista od marksističkog Anti-hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange hteo da vidi i prikaže kao falange srednjovekovnih svećenika Hrista.'' Konstantinović utvrđuje da srpski nacizam nije importovan, već da predstavlja autentičan proizvod i logičnu posljedicu nacionalističke filosofije duha svijeta palanke kao plemenskog duha u agoniji. Na sahrani dr Dimitrija Ljotića, srpskog političara i ministra u Kraljevini Jugoslaviji, predsjednika Jugoslovenskog narodnog pokreta ''Zbor'' i saradnika njemačkih nacista u Drugom Svjetskom ratu, u Sloveniji u aprilu 1945. g., činodejstvovali su tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić i vladika dr Nikolaj Velimirović, jedan od najobrazovanijih i najuticajnijih bogoslova i intelektualaca u srpskom političkom, crkvenom, kulturnom i širem javnom mnjenju, koga je Srpska crkva proglasila svecem. Nikolaj Velimirović je tom prilikom i govorio, o ''najvernijem sinu Srpstva'', kao i o ''dičnim četnicima'' i o Draži Mihajloviću – o ''onom kome je već četiri godine zemlja prostirač a nebo pokrivač''. Vladika Nikolaj je svoj antisemitizam preuzeo, preko Ljotića koji je boravio 1913. i 1914. g. u Parizu, od francuskog političkog mislioca, rojaliste i akademika, desničarskog, antidemokratskog i antirepublikanskog, konzervativnog nacionaliste i kvislinga u Drugom Svjetskom ratu Šarla Morasa. Evo jednog stava vladike Nikolaja: ''A ti, Srbine, šta misliš, dve zaraze spopale su tvoju krv – izrailjska i evropska...Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola''.

Džon Lok, jedan od pionira savremenog svijeta, isticao je da nijedna crkva nema jurisdikcije nad drugom, kao i to da građanska vlada ne može dati nikakvo novo pravo crkvi. U slučaju Crnogorske crkve ne radi se o nikakvom novom pravu, već o njenom starom, vazdašnjem, viševjekovnom samostalnom, autokefalnom, kanonskom pravu, tj. crkveno-vjerskom pravnom statusu, koje je ukinuto odlukom jednog svjetovnog lica i organa, apsolutno nelegalnom i nelegitimnom, naime tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića. S obzirom da je ovaj akt nastao na osnovu takođe nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. i isto takvog akta okrnjenog Svetog sinoda Crnogorske crkve o samoukinuću, ili kako kaže akademik prof. dr Živojin Perić, jedan od najpoznatijih srpskih pravnika svih vremena sa izuzetno velikom evropskom i međunarodnom reputacijom, pravno nepostojećih ili inexistant akata, to je nužno da Skupština Crne Gore ukine, odnosno stavi ad akta i proglasi pravno nepostojećom odluku regenta Aleksandra o ukinuću Crnogorske crkve, kao i da dosljedno primijeni nedavno donešeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija. Time se stanje vraća u pređašnji položaj, tj. kao što je bilo do 1918.g., vjerski objekti i imovina koji su bili do tada svojina crnogorske države to ponovo postaju, kao što je to slučaj i u savremenom svijetu, đe države vjerske objekte ustupaju vjerskim zajednicama na korišćenje, s time što crnogorska država mora biti garant međusobne tolerancije Crnogorske i Srpske crkve, kao i svih drugih vjrerskih konfesija kao slobodnih i dobrovoljnih zajednica.

Razrješenje tzv. spora između Crnogorske i Srpske crkve u Crnoj Gori mora biti urađeno na moderan i evropski način. Na isti način kao što je obnovljena i crnogorska suverena država. Na strani Crnogorske crkve i Crne Gore su svi faktori: i pravo i pravda, i istorija isadašnjost, i činjenice i vizije. Knjaz Danilo je razdvajanjem svjetovne i duhovne vlasti udario temelj moderne evropske demokratske, civilne i pravne sekularizovane crnogorske države. Na ovom strateškom putu neutralnog odnosa države prema različitim vjerama mogao je kasnije i knjaz Nikola da pionirski u ovom dijelu Evrope potpiše Konkordat u ime crnogorske države sa Vatikanom, što sve predstavlja zajedno sa savremenom obnovom Konkordata, veliki problem srpskih nacionalističkih i imperijalnih krugova. Sve je to najgrubljom silom prekinuto od strane srpske vojske i tzv. bjelaša 1918. g. i kasnije. Crnogorska država mora toga da bude svjesna i da sa svojom obnovom stvori prostor i za obnovu crnogorskog crkveno-vjerskog identiteta, kao dijela ukupnog nacionalnog identiteta i korpusa ljudskih prava i sloboda, zagarantovanih svim međunarodnim dokumentima. Prijedlog novog programa DPS-a pokazuje da se ide u tom (dobrom) pravcu.

U preambuli Ustava potrebno je vratiti stav iz ranijeg Ustava nekadašnje Republike Crne Gore iz bivše države SFRJ da crnogorski narod ima istorijsko pravo na svoju državu. To nije u suprotnosti sa građanskim karakterom savremene i sekularizovane crnogorske države, odnosno sa činjenicom da je vjersko-kulturno-etnički nepristrasna i otvorena za pluralizam i u ovoj oblasti. U našoj zemlji su sve kulture i vjere liberalizovane i su-pripadne liberalno-građansko-pravno-individualno-demokratskoj državi.

Jedino problem postoji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i to ne zbog njenih vjernika i zbog nje same, već zbog pretežno klerikalno-nacionalističkog njenog vrha u Beogradu i na Cetinju. Hrišćanstvo ne privileguje nijednu naciju, nijedan narod, nijednu etiku, nijednu kulturu, nijedan pogled na svijet. Hriščanski univerzalizam i egalitarizam je u istoj ravni sa modernom pravnom, sekularizovanom, građanskom demokratskom državom koja je vjerski, kulturno, etnički i nacionalno neutralna i nepristrasna. Upravo ovdje se očituje antievropeizam i antimodernost Srpske pravoslavne crkve koja je kao takva velika kočnica za daljni napredak crnogorske države u svim segmentima, a posebno u korpusu identitetskih, vjerskih, kulturnih i nacionalnih pitanja, što na daleke staze dovodi u opasnost i nesigurnost i samu crnogorsku državu, tj. nezavisnu i suverenu državu kao nacionalnu i građansku državu Crnogoraca i svih drugih naroda koji u njoj žive.

Srpska pravoslavna crkva time što ne priznaje pravo ispovijedanja pravoslavne vjere Crnogoraca kao upravo etničkih i nacionalnih Crnogoraca i postojanja Crnogorske pravoslavne crkve, poništava izvorne i autentične univerzalističke implikacije hrišćanstva. Na ovaj način, Srpska pravoslavna crkva se poistovjećuje sa nacističkim i rasističkim idejama o geografsko-kulturnoj teritorijalizaciji hrišćanskog Boga, što se pokazalo i u posljednjem krvavom ratnom pokušaju da se objedini srpski pravoslavni ''čisti'' bog na jedinstvenoj i etnički očišćenoj teritoriji Velike Srbije.

Crnogorska crkva je istorijski i savremeno na potpuno suprotnoj strani od jednog ovakvog još aktuelnog položaja i namjera Srpske crkve. A to znači da Crnogorska crkva ostaje i dalje ekumenski privržena i otvorena svim ljudima dobre volje i vjere, pravoslavne na prvom mjestu, ali i svim drugim konfesijama, kako je to bilo i ranije u istoriji, sa kojima na ovakvim modernim, uistinu hrišćanskim i evanđeoskim temeljima, može na pravi, ravnopravni i dostojanstveni i dobru upućeni način da sarađuje i pronalazi zajedničke elemente ljudskosti, pravednosti, etičnosti, solidarnosti, empatije, transcendentnosti i humanosti: dakle, i sa katoličkom, i sa islamskom i sa jevrejskom, i protestantskom i svim drugim religijama i vjerskim grupama.Ne može biti pravoslavlje na ovim prostorima, prostorima Zapadnog Balkana, ekskluzivna, naime ''srpska stvar''. Time se obezvređuju i poništavaju ljudska prava vjernika i poštovalaca Crnogorske i Makedonske pravoslavne crkve. Kako sada stvari stoje, Srpska pravoslavna crkva je, zahvaljući svom neodgovarajućem, neevanđeoskom ponašanju i nelegalnom statusu, trenutno van pravnog crnogorskog državnog, i materijalnog i duhovnog, prostora.

Crnogorska država, kao demokratska, je vjerski-kulturno-etnički neutralna i u njoj bilo koji identitetski subjekat, tj. nacionalno-etničko-vjersko-kulturni, može postati njen punopravni član, pod uslovom da poštuje njene sopstvene i međunarodne, civilizacijske i moderne formalno-pravne uzuse. Za one koji žele da budu povlašćeni i da dominiraju nad drugima, da agresivno negiraju prava drugih i da postoje na temeljima neprava i nepravde, bilo koja demokratska i pravna, pa ni crnogorska država, ne može im nikako izaći u susret. To je sada slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Na potezu je crnogorska država da dosljednom primjenom nedavno donešenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija počne evropski i civilizovano, liberalno, prosvjetiteljski i građanski, demokratski i pravno da uređuje i ovu, izuzetno značajnu, sferu crnogorskog društvenog života.

 KRAJ



Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.