Sagovornici

In memoriam – Gojko Radunović

Otišla crnogorska bokserka legenda

Okt 07, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Prije nekoliko dana umro je Gojko Radunović, veliko boksersko ime na ovim prostorima. Bio je sedam puta prvak Crne Gore, kao trener sa ekipom Budućnosti osvojio je državnu titulu 1973/74. godine, bio je selektor Jugoslavije. Dobitnik je najvećeg priznanja Bokserskog saveza Jugoslavije i SOFK Jugoslavije. Za sebe je govorio "Dao sam boksu koliko sam mogao, ali on je meni dao više". Nije često bio u medijima od kada se penzionisao, izbjegavao je. Ovaj novinar je bio poštedjen toga. Komunikacija je bila na visokom nivou. Iz dokumentacije koju sam sačuvao, saznaćete kakav je Gojko Radunović bio kao takmičar, trener i čovjek.

Autor: Budimir Bućin

        Gojko, kako je izgledao vaš početak u boksu?

        Počeo  sam da se da se bavim boksom  1949. godine, mada slobodno mogu reći i ranije je počelo interesovanje za ovaj sport. U dijelu grada u kome sam živio  imali smo  bokserske rukavice  i tu se rodila ljubav. Tada smo trenirali na Tećiji gdje je bila džamija. Poslije se prešlo u prostorije  koje je kasnije koristio KUD Stanko Dragojević i slijedi prelazak u dvoranu u Njegoševom parku. Imali smo nekoliko pari rukavica, džakove, konopce, ali sve ja nadvladavao entuzijazam. Mi smo jedva čekali treninge, bili smo disciplinovani.Tada je bilo po pravilu ako si dobar sportista bio si i dobar omladinac. I mi smo se trudili da budemo na oba polja dobri. Tadašnji trener Vlado Ivanović zapazio me na jednoj livadici pored kuće i pozvao da dodjem  u Klub. Naravno da sam se  rado odazvao i put me je poveo u tadašnju salu kako su govorili preko Morače. U toj sali je bio magacin Name i opština je dodijelila Bokserskom klubu. Uslijedile su popravke stvaranje uslova za ovaj sport u glavnom gradu. I poslije mjesec treninga slijedi prvi meč na stadionu Budućnosti. Imao sam 75 kilograma, nastupao u srednjoj kategoriji  i za protivnika iz Nikšića  uzdanicu tog sastava Gardaševića. Pobijedio sam na iznenadjenje mnogih. Bio je to vjetar u ledja i novi izazovi.

        Kada su bila prva takmičenja ?

          Prvi  put učestvujem na prvenstvu Crne Gore 1951. godine, postajem prvak i tako uzastopno 7  godina. U biografiji piše da sam imao 76 mečeva od kojih sam samo tri izgubio, 7 boksovao neriješeno i 66 dobio. Pobjedjivao sam uglavnom na poene, jer sam važio u tom periodu za jednog od najboljih tehničara u Crnoj Gori.

     Koji su bili bokserski centri tada u Crnoj Gori?

       Boks je tada bio razvijen u Tivtu, prednjačila su braća Krstović :Filo, Vicko i Anto. Tivat je u tom periodu bio centar crnogorskog boksa. Cetinje je takodje imalo jak sastav. Za Sava Jovićevića mogu reći  da je možda bio i najbolji crnogrski bokser u tom periodu. Pomenuću još Miška Miloševića, Vida Ražnatovića....

     U Budućnosti izdvajam Pilja Radusinovića, Vlada Stjepčevića, Vlada  Ivanovića. U Nikićiću su prednjačili  Gardaševići, Mijatovići, Djukanovići.

To su bila ta četiri centra crnogorskog boksa. Slijedi formiranje crnogorske lige i Kluba u Podgorici Radnički, koji je nekoliko godina egzistirao. Ali primat u Ligi  je imala Budućnost koja je po pravilu bila šampion Crne Gore. Budućnost je bila okosnica crnogorskog boksa.

    Vi ste jedan od trojice prvih koji su položili trenerski ispit.

      Savo Jovićević , Ljubo Martinović i ja  bili smo  prvi sa diplomom. 1958. sam preuzeo klub da treniram, otišao sam u SOFK da vidim koliko ima novca za bokserski klub. Rečeno mi ja da ima 400 dinara jer boks je bio na dnu. Kupili smo nešto rekvizita i raspisali oglas. Mislim da se tada okupilo oko 50 momaka i to je bio moj početak kao trenera u Budućnosti. I poslije 2-3 godine počeli smo da učestvujemo na prvenstvima Jugoslavlije, raznim turnirima, manifestacijama. 1967 Budućnost je ušla u saveznu ligu. Osvojeno je 7. mjesto i od tada išlo se samo naprijed. Mislim da smo početkom sedamdesetih bili medju najboljim klubovima u ondašnjoj državi i 1973/74. donijeli smo titulu gradu na Morači. Bila je to prva Jugoslovenska titula u našem gradu. Bokseri su nekad ranije bili neprijatni momci u gradu. Ali situacija se mijenja bokseri postaju miljenici grada.

       Spojili ste nekoliko generacija. Ko su po vama oni koje izdvajate ?

            Drago Radunović je donio prvu medalju sa prvenstava Jugoslavije, srebrnu. To treba izdvojiti.

           Huso Mahmutović je bio kako bi rekli borac bez straha i mane. Svih 9 minuta je držao publiku na nogama. Da sam mogao stavio bih 10 takvih takmičara u sastav.

     Miodrag Perunović je čovjek koji je zadužio i boks i sport u Crnoj Gori. Evropski prvak, vicešampion svijeta, brojne medalje i trofeji to je za izuzetno poštvanje. Nema mu ravnog.

     Ali jednog bih posebno izdvojio - Dragana Mugošu. To se jednom radja u životu. Takav stil niko u ondašnjoj državi nije imao. Da je boks shvatao ozbiljno kao što je imao talenat, nebi mu bilo kraja. On je plesao u ringu, podsjećao na Kleja. To je bo fenomen.

    Kruna trenerske karijere je vjerovatno titula sa ekipom Budućnosti?

     Jeste. Bili smo bolji u dvomeču sa Slavijom. U Banjaliuci je bilo 10:10, u Titogradu 13:7. Bila je to sjajna generacija. Tada je debitovao Miodrag Pernović. Braća Perunović, Mijović, Milović, Nikač, Pekić, Ademović....zaslužuju da se njihova imena izgovaraju sa poštovanjem u gradu. Šteta što smo boksovali u kino sali. Da je kapacitet bio i 10 hiljada mjesta sve bi bilo popunjeno. Kada smo kasnije boksovali, kada je otvorena dvorana redovno su punjena  sva mjesta.

Bili ste selektor Jugoslavije tada evropski cijenjene zemlje.

Bio sam 7 godina selektor. To je nezaboravan period, veliko priznanje. Jedini sam trener koji je dobio nagradu  za životno dljelo Bokserskog saveza Jugoslavije. Dobitnik sam zlatne značke SOFK Jugoslavije, koja se daje za najveće  rezultate.

                       Gojko sa  poznatim kubanskim bokserom Teofilom Stivensonom, koji ni za 5 miliona dolara nije prešao u profesionalce

Kada sve ovo sumirate, što kažete?

       Sve što sam dao boksu ne može biti ni izbliza onome što je boks podario meni. Doživio sam punu afirmaciju, lijep život, stekao sam puno prijatelja širom svijeta. Boks je meni dao više nego ja njemu. Ja sam mu dao koliko sam mogao. Svemu tome trebam da dodam i  skladan porodičan život, koji je učinio da dodjem do ovoga.