Društvo

Mateuš Moravjecki: Ustav poljske slobode

Maj 03, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Mateuš Moravjecki, premijer Republike Poljske. Bio je član tima koji je pregovarao o uslovima ulaska Poljske u Evropsku uniju. Diplomirao je istoriju na Univerzitetu u Vroclavu, studirao poslovnu administraciju na Tehnološkom univerzitetu u Vroclavu i Državnom univerzitetu Central Connecticut.

Istorija je element okrutne ironije. Ubrzo nakon što je ideja republikanizma dostigla punu zrelost u Prvoj Poljskoj Republici, došlo je do sloma i naša domovina je nestala sa mape svijeta.

Ustav od 3. maja 1791. donesen je "u trenutku koji nas je vratio nama samima" - kako je napisano u Preambuli koja prethodi Ustavu. U turbulentnom vremenu podjela, naši preci su se suočili s pitanjem vlastitog identiteta. Odgovor koji su dali nije izgubio na važnosti već dvije stotine trideset godina. Čak i u 21. veku, definiše ko smo.

Mi nismo ni istok zapada, a ni zapad istoka. Poljska leži u srcu Evrope. Nismo ni u imaginarnoj istočnoj Evropi francuskih filozofa, ni u Mitteleuropi njemačkih ministara. Imamo svoj identitet koji se razvija hiljadu godina. Autori Trećemajskog ustava – naši osnivači – znali su za to, kombinujući izvornu političku misao doba prosvjetiteljstva sa tradicijama koje su snažno ukorijenjene u našoj političkoj kulturi nekoliko stotina godina.

Demokratija je sistem slobodnih ljudi. Njegova istorija u Poljskoj datira još od 15. vijeka. Kao što su u Engleskoj postojale Magna Carta (1215) i Habeas Corpus Act (1679), tako je u Poljskoj postojao princip Neminem captivabimus (1433). Ovi pravni akti su davali slobode koje u to vrijeme nisu bile poznate nigdje drugdje. Poljska nije „mlada demokratija“, već jedna od najstarijih demokratija u modernoj Evropi – starija sestra, a ne ćerka drugih evropskih demokratija. Prva Republika je oživjela republikanske tradicije koje su rođene u starom Rimu.

Poljska je postala kolijevka konstitucionalizma u kontinentalnoj Evropi 3. maja 1791. Krajem 18. vijeka bilo je ostrvo slobode, okruženo morem apsolutizma. Njegovi bijesni talasi dostigli su svoj vrhunac u totalitarizmima 20. vijeka, koji su uzeli krvavi danak. I totalitarizam i apsolutizam su uvijek bili strani našoj političkoj kulturi.

Ako smo krštenjem Poljske postali nacija, onda smo 3. maja 1791. postali jedno u modernom smislu te riječi. Ustav usvojen tog dana nije samo pravni akt, istorijski dokument, već i dokaz našeg identiteta. Ovaj identitet počiva na tri temelja: zakonu, slobodi i hrišćanstvu. Želimo da naš kolektivni život danas i sjutra podredimo istim vrijednostima.

Trećemajski ustav je izvor kako naknadnog čina nezavisnosti, tako i ideje iz koje je nastala "Solidarnost". Poljak je prije svega slobodan čovek. Čak i u vrijeme kada su naši preci izgubili svoju vanjsku slobodu, duboko u sebi zadržali su svoju unutrašnju slobodu. Tako je bilo i pod okupacijom. Tako je bilo i kasnije, kada je na našu domovinu pala zlokobna sjenka gvozdene zavjese. Svijest o sopstvenom identitetu – poljskom, a time i evropskom – značila je da je obrazac homo sovieticus ostao stran ogromnoj većini Poljaka.

U istoriji Poljske 1791. je bila annus mirabilis, čudesna godina koja je započela "pravnu revoluciju", moguću samo u našoj domovini. Revolucija koju je donio Sejm, a ne krvavi politički udar, građanski rat ili kraljevo ubistvo. Možemo biti ponosni na našu istoriju. To nije samo priča o dalekoj prošlosti, već i moralna obaveza koja nas veže za sva vremena.

Jačanjem temelja države i prava, Trećemajski ustav zaštitio je slobodu pojedinca. Ona je jasno razlikovala slobodu od samovolje ili anarhije, čiji je simbol postao liberum veto u prošlom stoljeću postojanja Prve Poljske Republike. Samo jaka država može osigurati slobodu svojih građana. Dakle, nema slobode bez odgovornosti za sopstvenu državu.

Trećemajski ustav podijelio je javnu vlast na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Princip podjele vlasti – koji su postulirali Karol Monteskiuš i John Locke – autori ustava su dopunili principom nacionalnog suvereniteta, koji kaže da „[svaka] moć ljudske zajednice proizlazi iz volje nacije." Vlast koja ne služi naciji gubi legitimitet. Ovo se odnosi na zakonodavnu i izvršnu vlast, kao i na sudsku vlast. Ovo je važna lekcija iz istorije.

Iako Trećemajski ustav nije ukinuo kmetstvo, on je otvorio put za emancipaciju naroda. Jedan od njegovih članaka već naziva seljake „seljacima“, a ne „kmetovima“. Istovremeno, garantuje da je svako, "čim kroči na poljsku zemlju, potpuno slobodan da koristi svoju industriju gdje i kako želi". Bila je to prekretnica u našoj istoriji. Do sada je nacija bila sinonim za plemstvo. Krajem 18. vijeka poljski identitet je redefinisan. Poljak je mogao postati svako ko je volio Poljsku i bio spreman živjeti za nju, bez obzira na socijalno ili etničko porijeklo. Zato poljski patriotizam nema nikakve veze sa njemačkim nacionalizmom, koji je svoj najmonstruozniji oblik dobio u Trećem Rajhu.

Trećemajski ustav je takođe potvrdio vjersku slobodu koju uživaju građani Prve Poljske Republike. Već krajem 16. vijeka Poljska je postala oaza vjerskih sloboda u Evropi. Demokratija je toliko vrijedna, jer je to jedini sistem u kojem je čovjek građanin, a ne podanik. Podsjetimo da je ideja dostojanstva i slobode čovjeka ukorijenjena u hrišćanskim korijenima naše civilizacije. Ne smijemo zaboraviti vrijednosti koje nam daje Jevanđelje. U suprotnom, riječi poput "demokratija" i "ustav" će izgubiti smisao i postati prazne parole koje pronalaze lažne branitelje. Tome nas takođe uče poljski očevi osnivači.

Ubrzo nakon toga, naša istorija je izgubila svoj kontinuitet i Poljska je prestala da postoji. Jedna od parola koja se proširila Varšavom uoči velike revolucije 3. maja bila je: „ako je plemenitost  sreća nacije, hajde da oplemenimo čitav narod“. U stvari, izražavao je hrabri san o opštem pravu glasa za koji su se društva širom svijeta trebala boriti u 19. i 20. vijeku. Poljska je bila u avangardi slobode. Ovaj poljski san, međutim, naglo su prekinule apsolutističke sile koje su ojačale na Istoku i Zapadu.

On je 24. februara 2022. godine podsjetio da se sloboda ne daje jednom za svagda. “Cijena slobode je stalna budnost posvuda”, rekao je Thomas Jefferson, jedan od osnivača Sjedinjenih Država. Ulog u ratu koji se vodi izvan istočne granice naše domovine nije samo naša sloboda, već i naš identitet. Hoćemo li i dalje biti Poljaci kad prođe još dvije stotine trideset ili čak hiljadu godina.

Sudbina Trećemajskog ustava daje nam još jednu lekciju. Samo nacionalna država – a ne nadnacionalna federacija – može biti pouzdan garant slobode za svoje građane. Kada je Poljska nestala sa mape, izgubili smo slobodu, a povratili smo je tek nezavisnošću. Šta bi Evropa bila bez svojih konstitutivnih naroda? Evropa će postojati samo ako njeni narodi prežive. Samo kao zajednica ujedinjenih nacionalnih država koje međusobno poštuju individualnost, Evropska unija će zadržati političku i moralnu snagu da se suoči sa imperijalizmom Rusije i njenim „crvenim carevima“. A pred nama su i drugi izazovi. Odnos snaga u svijetu može se promijeniti pred našim očima. Posebno u ovakvim turbulentnim vremenima, moramo svjesno i odgovorno oblikovati svoju budućnost.

To je nasljeđe Trećemajskog ustava, koje nikada ne smijemo zaboraviti.

 

Tekst je istovremeno objavljen u poljskom mjesečniku "Sve što je najvažnije/Wszystko co Najważniejsze " u okviru  istorijskog projekta sa Institutom za nacionalno sjećanje i Poljskom nacionalnom fondacijom.“