TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

U samotnoj ćeliji svog duhovnog svijeta, Ujević sebe doživljava kao zarobljenog sebra. Rob je i u odnosu na javu i u odnosu na svoj unutrašnji život. Pred dvorcima sanja stoji čuvar. A taj neumoljivi čuvar kao da je došao iz jave, koja je u stihovima Ujevića uvijek crna i zlokobna. Njen mrak prodire u duhovni svijet Ujevićev, uvijek je prisutan u pjesnikovoj misli. „Ja volim tugu i svetinju smrti“, ispovijeda Ujević u jednom stihu. No, i ova ispovijest je prkos njegovog unutrašnjeg poraza, prkos bičevanog sebra koji pati, strada, ali pravu muku ne kazuje. Nema mnogo intimnih, autobiografskih stihova u zbirci „Lelek sebra“. Tek u pjesmi „Na povratku“, Ujević bolno ispisuje tragičnu povijest svoje porodice u Prvom svjetskom ratu i sjenke te za njega duboko intimne povijesti, lične tajne njegove tragike, izvlači na rubove svoga unutrašnjeg pjesničkog i duhovnog svijeta. Rana od nje krvari u srcu Ujevićevom. Peče ga i tišti bol. U pustinjskoj špilji njegove samoće zapaljena je duboko lomača za sve snove i iluzije, vjeru u nadanja mladosti.

VI GLAVA

I takođe u pjesmi ’’Suton u čovjeku’’:

Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.

Tin je kao i Vito Nikolić zapravo pjesnik smrti, i on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i sjenke. I jedan i drugi su “lako” i odmah, na startu i životne i poetske trke ili utakmice sa smrću, unaprijed izgubljene, naslutili, uviđeli i shvatili da – kako piše Abdulah Sidran povodom smrti njihovog pravog boemskog i pjesničkog sabrata Daria Džamonje (1955.-2001.) – “cio je život zapravo – osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak.” I Tin i Vito su shvatili, uveli ili “uzeli u mozak” ovu Sidranovu lekciju vrlo brzo. Njihova tuga izvirala je iz kara sevdaha – (turska riječ kara: crno), – beznadežne, neuzvraćene ljubavi spram, rekli bi, ontološkog čovjekovog postojanja kao takvog – tog karakterističnog osjećanja i doživljaja svijeta i života u ovom dijelu Evrope, na Balkanskom i Levantskom prostoru između Azije i Evrope, Istoka i Zapada (ni tamo ni ovamo!?). Orhan Pamuk piše: “Mišljenje da je kara sevdah osnovni izvor tuge i sam korijen riječi “melanholija” (melania kole – crna žuč), koji potiče još iz Aristotelovog vremena, upućuje ne samo na poznatu boju tog osjećanja, već i na to da su se tuga i melanholija nekada odnosile na ’crnu patnju’ koja je imala vrlo razgranato značenje.” (Iz romana “Istanbul”). I kod Tina i kod Vita je sve upravo crno: i život, i smrt, i ljubav, i bol, i radost, i tuga, i očajanje, i patnja, i kukavičluk, i hrabrost, i nebo, i kiša, i dan, i noć...[1]

U pjesmi „Duhovna klepsidra“ Tinova zdravica upućena je smrti koju naziva svojom vjerenicom. U ovoj pjesmi teški su, preteški stihovi od doživljavanja tamnina, crnila života, zamračeni onom tugom u kojoj je bol sleđen od praznine svijeta i ništavnosti stvari. U tim stihovima kondenzovan je onaj unutrašnji pakao u kome se mučila za života duša pjesnika Ujevića, opsjednuta priviđenjima demona, kao da te opsesije ropskim lancima vuče iz religije i mistike srednjeg vijeka. Pjesnik Ujević bježi u ranoj mladosti od crne jave u duhovni svijet, a prošavši kroz užase rata, iskusivši osjetljivo ropska ponižavanja, ta java mu je kao crna crnina oduzela sve što mu je bilo drago, pogasila mu svjetlost života, pogubila mu vjeru i nadu da će naći spasa, da će iz bure, dakle, izaći u tihu ’’luku u prostranom Hristu’’, jer i religija kojoj bi htio da se preda njegov duhovni svijet nijema je pred ljudskom tragedijom i patnjom, gluva je za lelek sebra.[2]

U pjesmi „Vječni prsten“ pjesnik govori o jednoj neprekidnoj povezanosti u kosmosu svega što se dešava: i onog prošlog, i sadašnjeg i budućeg. ’’Mislim da se nijedan pjesnik nije držao na valu budućnosti kao Tin. On hvata ne samo stanje dogođenog, nego i onoga što će se dogoditi...’’[3] Tin, naime, zastupa tezu da će se sve što se dogodi(lo) ponovo vratiti i doći nam u istom onom obliku, kao što je bilo i kako je prošlo. To će se desiti „jednom tamo poslije tisuć, i tisuću ljeta“. Tada ćemo opet naći „ista svježa čula, ista srca mladih i taj nježni osmijeh, blagi i domaći“. I…

 „tada opet jednom nad svladanim grobom

motrićemo svemir novim osvetljenjem

Vladaćemo opet svojim rosnim sobom,

i ljubavnim plačem i

požarnim htjenjem“.

Ali, nadajmo se, kaže pjesnik da tada nećemo imati briga, da ćemo tada biti srećni, tada, kroz „tisuć, tisuća i tisuća ljeta“.

Za većinu Ujevićevih pjesama karakteristično je pesimističko shvatanje života i čovjeka. Takav je i slučaj sa njegovom lijepom, prelijepom tvorevinom, pjesmom „Meni bez mene“. Iako je krajnje sumorna i mračna, ipak je nadasve iskrena i topla. Da li treba uopšte reći da se čitalac svakako s njenom porukom ne mora slagati, ali nju, njenu divnu slikovitost i boju riječi nikako ne može odbaciti. Ovu pjesmu zaista treba samo pročitati pa će se odmah i shvatiti – svaka dalja riječ je bespotrebna.

Ure od smole cure besmisleno,

sumorni čovjek snatri bestjelesno,

sutonska strast se boji bezimeno,

a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

I sve je danas prazno beskonačno,

a vjetar duva, duva bezutješno,

a na gole duše koje neprestano,

ištu i grle beznadno, beskrajno.