IN MEMORIAM
Ivan Vrbica, sportista, novinar , političar
Ivan -Ivo Vrbica , umro je 20. juna , a sjutradan sahranjen, u krugu porodice , na Čepurcima. Vrbica je bio generalni direktor Pobjede od 1984. do 1988. godine, a do tog imenovanja bio je predsjednik Komisije Skupštine SR Crne Gore za pitanja informisanja i član Predsjedništva Republičke konferencije SSRN Crne Gore. Ivan Vrbica rođen je 1. januara 1933. godine u Tirani. Osnovnu i srednju školu završio je na Cetinju, a Novinarsku školu u Beogradu. Bio je novinar Pobjede i Omladinskog pokreta. Ostao je upamćen i kao jedan od pionira cetinjske i crnogorske košarke. U ovom omažu podsjećamo na Iva Vrbicu, kao sportisti. Život i sport kao da su mu išli ruku pod ruku.
Prenosimo
priču Ivana Vrbice, cetinjskog košarkaškog centra Lovćena, našem novinaru
Budimiru Bućinu 1999. godine
Počeo
sam 1951. godine i to kao fudbaler Lovćena. Zatim sam igrao rukomet i to ne
onaj mali ,već veliki,na fudbalskom terenu. Ipak, najviše mi je ležala
košarka. Taj, period smatra se godinama početka crnogorske košarke, mada
se i ranije igralo na Primorju. Jer, tada Cetinje Titograd, Nikšić, Ivangrad,
gradovi su u kojima počinje intenzvniji razvoj košarke.Nosioci svih tih
aktivnosti bili su prvi diplomirani DIF-ovci i nastavnici sa srednjih
fiskulturnih škola u Sarajevu i Beogradu.Tu u prvom redu mislim na Voja
Saveljića koji je čitavog života bio posvećen sportu, zatim Diku Nikolića,
Slobodana Gara Burzana....Naravno da su oni oko sebe okupili jedan broj ljudi,
entuzijasta.Ne treba tu preskočiti ni Kostu Vojinovića koji je bio instruktor u
Košarkaškom savezu Crne Gore
Kakvi bili rezultati, kako se igralo
putovalo u tom vašem periodu, u tim pionirskim počecima?
Teško je bilo
govoriti o uslovima, vrlo su loši bili. Tereni su bili od betona. Evo na
primjer u Herceg-Novom igralo se na trgu Nikole Djurkovića.Trg je bio neravan
od kamena. U Titogradu igralo se u bašti Kina kulture.U mom gradu na Cetinju
igralo se na starom stadionu Lovćena. Dolje je bila ilovača. Kad padne kiša
nije se moglo osušiti danima.Mi smo šljaku iz Vladinog doma donosili i
posipali.Možete zamisliti kakvi smo bili poslije tih utakmica, majke nas nijesu
mogle poznat. Bili smo prinudjeni da zovemo vatrogasce da nam pred početak
poprskaju teren.Table takodje improvizovane, sami smo ih pravili kao i
obruče.Imali smo neke male patike majice, tako da se to sve odražavalo i na
rezultat.Često je bio 20:15, 15:11.
Sjećam se sa
jedne utakmice, za beogradski sport izvještavao je Boro Šoć. Igrao je
Lovćen protiv Budućnosti ili Primorja i on javlja da je rezultat bio 15:11. I
kad je predao izvještaj urednik ga pita jeste li sigurni da je to sa košarkaške
ili rukometne utakmice.Putovalo se kamionima.Možete zamisliti do Ivangrada
preko Vjeternika. Poslije smo postigli neki sporazum sa fudbaletrima i
ugovarali smo utakmice istoga dana. Naravno i tada su fudbaleri imali prednost,
ali makar išlo se autobusom.
Zaista je teško bilo doći u tom periodu do
iole kvalitetne opreme?
Sjećam
se jedne utakmice na Cetinju izmedju Lovćena i Budućnosti, kad je Budućnost ne
znam na koji način došla do, za to vrijme vrhunske opreme.Bila je nešto
nepojmljivo. Bili smo frapirani i igrači i gledaoci. I kada smo ih vidjeli
pomislili smo sa ovakvom opremom nemamo što da tražimo,oni će nas pregaziziti.
Ali, mi ipak dobismo tu utakmicu.
Mali
su bili rezultati, malo se koševa davalo. Koliko se dugo čelako na prvu
stotku.?
Ja
se ne sjećam u mom vremenu da je bilo stotke.Ja sam igrao i za reprezentaciju
Crne Gore protiv Kosova.To su bili tradicionalni susretiu vezani za 7. i 13. jul.Bili
su tada i tradicionalni susreti ne samo košarkaša več i boksera, fudbalera.
Kosovo je imalo dobru ekipu kasnije su igrači prelazili u Beograd. Ali i tada
je bilo malo koševa.
Biste
li opet pošli istim putem(razgovor je vodjen prije 21 godinu)
Sada
je teško o tome govoriti.Ali bilo je lijepih trenutaka. Možete zamisliti to
putovanje od Cetinja do Ivagrada. Nekoliko sati, druženja, šaljivih
priča. No, kada se sve sabere ostaje utisak da smo nešto uradili,udarili neke
temelje crnogorskoj košarci. I sa te strane naša generacija može da bude
ponosna.
0 Komentara