O istorijskoj epopeji crnogorskih suverenista i patriota u izgnanstvu (DIO II)
Krsto Zrnov im je, dakle, sugerisao da kad se vrate u Kraljevinu SHS, da više ne stradaju, nego da čuvaju sebe i svoje porodice od pogroma vlasti. Nije ih ubjeđivao da vode oružanu borbu, već je humano govorio sa ciljem da budu spašeni, da više ne trpe torture. Oni su kad su se vratli bili ponižavani, hapšeni i vrijeđani. Krsto nije to dozvolio sebi, već je otišao daleko od mučeničke Crne Gore u Argentinu i tamo živio u egzilu (1922-1929)
Za aktuelno.me
Piše: Novak ADŽIĆ
Krsto Zrnov Popović je iz tvrđave zatvora u Gaeti, 25. juna 1921. godine, u 5 sati popodne, poslao pismo Crnogorskoj Vladi u Rimu, u kome govori o hapšenju svome i drugih Crnogoraca, te odlukama i postupcima italijanskih vlasti u cilju rasformiranja crnogorskih trupa na tlu Italije. To pismo Krsta Z. Popovića glasi:
»Kao što sam ranije izvijestio mi smo svi u zatvoru i to po 20, a negđe i više. Zatvoreni smo 27. tek. u 8 sati u jutro i to na način kako se postupa sa najvećim zločincima.
Ni od čega nijesmo pošteđeni-samo što nijesu počeli nas ubijati. Policija, vojska, mitraljezi i topovi okružuju nas. Jutros je oko 9 sati ovđe kod nas u zatvoru dolazio je izaslanik socijalsitičke partije u parlamentu, koji se je na licu mjesta uvjerio o svemu što podnosimo. Njemu je ukratko bilo izloženo naše stanovište i to u najljepšem smislu. Poslije posjete poslanikove oružana sila otpočela je žestoki pritisak na nekoliko grupa oficira i nižih činova da ih silom preobuku u civilno odijelo. Nekolicinu su silom preobukli vezane među kojima ima i oficira. Na viku vojske istrčale su i neke naše ženske iz varoši i kad su viđele šta je, počele su kukati, a policija ih odagnjati. Jedna ženska dotrčala je sa dna vrata mog zatvora i to mi saopštila. Na prvi otpor naših pukovnik Komandant 30 Puka (ne znam mu sada ime) pozvao me ovđe u tvrđavu i objasnio da se naredba mora izvršiti i mi se svi preobući pa ma pod cijenu najveće sile. Ja sam se sa njima prepucavao dugo i zamolio ga da mi dozvoli da se za preobuku oficira i vojske obratim Ministru vojnom i kad dobijem nadležno naređenje bez riječi ćemo izvrštiti naređenje, iako oće da oni cenzuurišu moju depešu on se je zatezao da Vlade ne postoji crnogorske i t.d. ali sam ga bio naćerao razlozima i obećao mi je da silu neće činjeti i da će odmah pitati pukovnika Borelija i oni će javiti đeneralu Vučiniću čiju adresu sam im dao. Pored svega toga izgleda mi da obećanja ne poštuju se sa strane organa italijanske Vlade, već i sada silom oće da pošto poto izvrše ranije naređenje, te se bojati ako se još danas ne spriječi od strane mjerodavnih faktora iz Rima da će na nas upotrijebiti silu i rašćerati. Mi smo gotovi pod cijenu naših života braniti čast i slobodu naše domovine.
U hitnji je da Vam se koojim bilo putem dostavi.
Kom. Krsto POPOVIĆ«.
Septembra 1921. godine Krsto Z. Popović je sakupio ostatke Crnogorskih trupa pred kasarnom 4 bataljona u Gaeti i održao im je jedan govor, u kojemu je naveo i ovo: »U Crnoj Gori ne gleda se jednako na sve nas. Za one koji tamo vladaju, nas nekolicina smo krivi, a ostali ne. Ali niko nije prav, kao što za nas niko od njih nije dobar. A pogrešno je ono što oni misle o nama i ono što mi mislimo o njima. Na obije strane ima mnogo i mnogo dobrih i poštenih, ali malo pametnih. A kad ljudi izgube pamet i prisebnost, onda im ni poštenje ne ide od ruke. Ja u Crnu Goru neću, da me ulica vuče na preslušanja i za mnom udara u lame. Skloniću se negdje u svijetu i čekati, neće li me neki od onih što kažu da su veliki, optužiti za izdajstvo Otadžbine. Tada ću doći na Cetinje da odgovoram po takvoj tužbi i da raspravimo pitanje ko je izdajnik? Vi idite kući. Znam da će Vas vrijeđati, ali te uvrede lakše ćete podnositi jer znate da će se i oni jednoga dana od toga kajati. Kajaće se kada uvide da ono vezivanje magaradi pred dvorom kralja Nikole na Cetinju, nije samo naše poniženje, nego i njihovo. Sada mi proždiremo kruške, a poslije ćemo ih proždirati zajedno sa njima«.
On im je, dakle, sugerisao da kad se vrate u Kraljevinu SHS, da više ne stradaju, nego da čuvaju sebe i svoje porodice od pogroma vlasti. Nije ih ubjeđivao da vode oružanu borbu, već je humano govorio sa ciljem da budu spašeni, da više ne trpe torture. Oni su kad su se vratli bili ponižavani, hapšeni i vrijeđani. Krsto nije to dozvolio sebi, već je otišao daleko od mučeničke Crne Gore u Argentinu i tamo živio u egzilu (1922-1929).
Prije napuštanja Italije i odlaska u Argentinu brigadir Krsto Zrnov Popović je, u Rimu 27. decembra 1921. Godine, napisao jedno pismo kojeg je adresirao Jovanu Simonovom Plamencu, tadašnjem vođi Crnogoraca u emigraciji. To pismo glasi:
»Gospodine Predsjedniče!
Ovđen sam došao juče, da svršim izvjesne stvarčice potrebite za put. Mislio sam da ću se vidjeti sa Vama i zato sam večeras u 10 sati došao na vrata Vašeg stana sa kom. D. Vukovićem i Đurom Tomanovićem, pola sata smo čekali na vrata i cukali, ali vrata nijesmo mogli dobiti otvorena. Primoran sam da noćas na ponoći krenem za Gaetu, što bez da se sa Vama vidim.
Pored svih dosadanjih muka, sudbina je tako stjela, privremena ili možda trajna da, ja i drugi pomoću istrošenog života tražimo sebi pribježišta u Argentinu.
Poštujući Vas uvijek kao pravog pobornika i političkog vođu Crne Gore, vapijuća je želja svih da se brzo sretnemo oko naših ponositih brda. Pozdravljaući Vas govorim Vam S Bogom.
Rim, 27. dec. 1921. komandir K. Popović«.
Neposredno prije nego što će napustiti Italiju i otputovati za Argentinu, Krsto Zrnov Popović i Živko Mašanov Nikčević obraćaju se Jovanu Simonovom Plamencu sljedećim pismom:
“Gaeta, 17/I 1922.god
Predsjedniku Kralj. Vlade na raspoloženju Gospodinu J.S.Plamencu-Rim
Gospodine Jovane,
Poslije toliko muka i patnji, bez sredstava i snage bi nam evo suđeno da tražimo sebi pribježište u Ameriku.
Idemo u Ameriku, ali ne baš radi zarade, već radi toga da stupimo u tješnjoj vezi sa onamošnjim Crnogorcima, našom braćom i ostalim Jugoslovenima, te da bismo bili spremniji kada nas Crna Gora pozove da za njezinu slobodu, i čast, dademo i ovo malo što nam je preostalo, a to su istrošeni životi. Mi sjutra 18. ovog polazimo, 52 Crnogorca pa s putom za Ameriku.
Smatramo se obaveznim da Vam se javimo kako istaknutom borcu i nepokolebljivom političkom saradniku Crne Gore.
Zbogom, G. Predsjedniče, zbogom-Ako Bog da do skorog viđenja u Crnoj Gori.
Kao istorijsku ličnost i istaknutog političkog borca za pravo i čast Crne Gore i njene slobode, naše simpatije su uz poštovanje uvijek spram Vas velike.
Krsto Popović
Ž.M. Nikčević”.
(Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore- Podgorica, Jovan S. Plamenac, Izabrana dokumenta, bez signature, priredio i sredio Jagoš Jovanović).
Iz Italije je (Napulja) 18. januara 1922. Krsto Popović, parabrodom, zajedno sa više od 50 Crnogoraca, krenuo za Argentinu. U Argentinu su Krsto i saborci mu stigli 14. februara 1922. godine, nakon skoro jednomjesečne prekookeanske plovidbe parabrodom. Iz Argentine je kolonija crnogorskih emigranata, na čelu sa Krstom Z. Popovićem, Živkom M. Nikčevićem, Vaskom G. Marojevićem, Markom A. Matanovićem i drugima, održavala prepisku sa crnogorskom vladom u Rimu, na čijem se čelu tada nalazio divizijar Milutin Vučinić. Uoči i tokom zasijedanja Đenovske Konferencije 1922. godine grupa crnogorskih emigranata u Argentini: Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević uputili su predsjedniku crnogorske vlade divizijaru Milutinu M. Vučiniću 16. februara 1922. godine u Rimu, pismo u kojemu protestvuju zbog zavjereničke politike u odnosu na Crnu Goru, koju vode Srbija i pojedine Velike sile i u kojemu traže da se crnogorskom narodu omogući da slobodno i suvereno odlučuje o sudbini svoje države, okupirane i anektirane od strane Srbije. U tome opširnom pismu od 16. februara 1922. godine oni, pored ostalog, ističu da su stigli u Argentinu i da ih je vrlo lijepo primio na preporuku divizijara Milutina Vučinića tamošnji generalni crnogorski konzul Žerv Kazo. U tome pismu oni ističu da su svi njihovi pokušaji da im se dodijeli od strane argentinskih vlasti državna zemlja za stanovanje i izdržavanje ostali bez uspjeha jer ih je prevario jedan tamošnji francuski veleposjednik, kako oni ističu, izgleda pod uticajem srpske agenture, koje »na svu prešu rade da se ne učini nikakva organizacija crnogorska« te da se na svakom koraku »rastroje Crnogorci«. Dalje opisuju svoj mučenički život, pun oskudice i permanentne borbe za golu egzistenciju, kojeg provode u argentinskim izgnaničkim danima. Oni ističu da se u Argentini nalaze silom prilika i privremeno a da će je napustiti ako ih pozove Crnogorska Vlada i ako dođe do vaspostave Crne Gore. U istom pismu oni se žale na aktivnost tamošnjeg iseljeničkog srpskog društva »Jadran«, koje izdaje svoj list, a njegovi članovi i agitatori »neprestano šire propagandu za Srbiju, na svakom mjestu i svuda rade da ubijaju ugled Crne Gore i obmanjuju Crnogoce, na čemu troše veliki novac«. Zatim naglašavaju da hoće da oforme jednu Crnogorsku organizaciju, ali da veliki problem u tome predstavlja činjenica da su Crnogorci raštrkani svuda po Argentini i da im nedostaju neophodna sredstva. Naglašavaju i to da su među crnogorskim iseljenicima u Argentini skupili 150 peča »za dva protesta koji će se ovih dana telegrafski uputititi od strane Crnogoraca iz Argentine, predsjedniku Konferencije u Đenovi, za pravo i čast Crne Gore, a drugi za Poenkarea, da izvrši obećanja koja je dao Blaženopočivšem kralu Nikoli, u ime svoje i saveznika«. Krsto Popović, Živko Nikčević, Vasko Marojević i Marko Matanović to pismo iz Buenos Airesa 16. februara 1922. godine završavaju najisrenijim i najsrdačnijim pozdravima upućenim Milutinu Vučiniću, Jovanu Plamencu, Peru Šoću i Vladimiru Đ. Popoviću, »sa željom da se, ako Bog da, brzo tamo vidimo, a otole u našu milu Domovinu-slobodnu Crnu Goru. Sve po nešto radimo, a sve nam se ne mili, jer su nam sve misli za tamo. Da nam se dade ova Argentina ne bi nam se milila«, završavaju to pismo pomenuti crnogorski emigranti, patrioti i suverenisti.
(kraj)
0 Komentara