Škrinja

Rijeka slobode

Nov 21, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

Koliki je i kakav strah zavladao na beogradskom dvoru najplastičnije i najvjerodostojnije objašnjavaju reakcije na drugi građanski protest Ima nas. Da, na beogradskom dvoru, nije u pitanju omaška već precizno lociranje režima koji danas upravlja Crnom Gorom.

Ova šaka izdajnika i poslušnika Beograda, koja se predstavlja kao crnogorska vlast, samo je instrument u rukama Aleksandra Vučića i projekta zvanog “srpski svet”. Instrument koji će završiti u kanti za smeće čim ga onaj koji svira pohaba i shvati da više nije upotrebljiv.

Znam, dosadilo je slušati o tom famoznom srpskom svetu, ali dosadilo je i dozlogrdilo i biti njegovom metom i mokrim snom. Kad se 17. novembra pred okupiranu Skupštinu slila rijeka slobodnih ljudi dresirani i trenirani medijski psi Aleksandra Vučića činili su sve ne bi li iskrivili sliku crnogorske stvarnosti. Sliku pobune koje se toliko plaše. A činili su ono što jedino i znaju: lajali su psi pušteni s lanca, lajali su i pjenili suočeni sa slobodnim i Crnoj Gori odanim ljudima. Kad se rob i sluga suoči sa slobodnim čovjekom u svojoj će nemoći učiniti sve da svoje sluganstvo zabašuri, a njegovu slobodu uprlja. Da svoje ništavilo učini manje vidljivim.

No, uzalud. Uzalud je i septička jama, znana i kao IN4S, Crnogorce označila kao fašiste, švercere, udbaše i ustaše. Pseudonovinarska trovačnica i platforma mržnje, čiji je osnivač rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović. Koji minut kasnije ovaj nacistički portal rijeku je zamijenio grupicom, jer su dežurni administratori, sve su prilike, shvatili da im se u plasiranoj laži ipak omakla i istina. Zaista je to bila rijeka ljudi. Rijeka u kojoj će se udaviti svaki onaj koji pokuša da ponizi Crnu Goru i Crnogorce.

Trudili su se, nije da nijesu, beogradski propagandni kerberi s adresom u Crnoj Gori, no, uzalud, jer riječ onoga koga tuđin hrani ne bi li zapalio sopstvenu kuću ne vrijedi ni pišljiva boba. Vrijedi koliko i nagrada za slobodno novinarstvo, koju je neka NVO dodijelila Željku Ivanoviću. Riječ beogradskih plaćenika vrijedi taman koliko i vjera popova Beogradske patrijaršije. Koliko i njihova zakletva Bogu.

Koliki se strah uselio u grudi beogradskih nalogodavaca i crnogorskih izvođača radova svjedoče i hiljade policajaca pod punom opremom, sa sve oklopnim vozilima, pripravnim da krenu na narod. Ali, zaboravljaju da Crnogorci nijesu primitivna i neartikulisana rulja, kojom komanduju crne mantije, da Crnogorci nijesu destrukcija, rušitelji i varvari, da Crnogorci dostojanstveno hodaju i da se civilizovano suprotstavljaju mraku preko puta sebe. Crnogorci ne ližu olizane kašike, i ne kleče na koljenima pred popovima tuđe crkve. Crnogorci ne ljube ruke i podove, i ne grle mantije lažnih sveštenika.

Zaboravili su okupatori i njihovi ovdašnji saradnici da Crnogorci neće rušiti i razarati. Niti će slijediti ratne huškače, pedofile i odbjegle tajkune. Razlika je. Između njih i nas. Razlika je. Razlika koju uporno pokušavaju odstraniti oni koji lebde nad crnogorskom stvarnošću. Jogiji u čijim je očima isto biti izdajnik i patriota. Sluga i slobodan čovjek. Na takvom izjednačavanju uporno rade oni koji bi na svojim online platformama da normalizuju Crnu Goru, a tako što će Crna Gora pristati na okupaciju i pomiriti se sa sopstvenom propašću.

Oni, koji su na sisi propagandne kaljuge Vijesti, a puna su im usta slobode i nezavisnosti. Između takvih i onih koji otvoreno stoje na pozicijama velikosrpskog nacionalizma razlika je samo u ambalaži. I jedni i drugi jednako zaudaraju. E baš zato svi oni zajedno moraju imati na umu da svojim kontinuiranim i brižljivo konstruisanim lažima neće zaustaviti rijeku slobode. Ma kako i koliko se na nju obrušavali. Ne, u toj će se dubokoj vodi udaviti svi koji Crnogorce žele na koljenima. Crnogorci će braniti prošlost, sadašnjost i budućnost. Na aktuelnom režimu je kako i na koji način će se braniti Crna Gora.

Mi ne osvajamo i ne otimamo, mi branimo svoje. I nemamo gospodara mimo Crne Gore. U tome je razlika između nas i vas, kako god se vi zvali. Mi hodamo, ne klečimo. Razlika je, ipak.