Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (IX)

Nov 21, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

’’Očito je da je (Tin) volio društvo Crnogoraca. Brzo je primjetio da ih odlikuje iskrenost, duh i darežljivost. Zato je i hvalio Crnogorce i Crnu Goru. Zbog te naklonosti prema njima (i mnogo ranije), obraćao se svojevremeno crnogorskom suverenu Nikoli I da mu da crnogorsko državljanstvo. Kad je povjerovao da će se to realizovati, nastao je Prvi svjetski rat. Nestalo je i države Crne Gore. Nestalo je i Tinove žarke želje za crnogorskim podaništvom.’’[1]

Pjesnik je prošao potišten kroz Prvi svjetski rat, sa osjećanjem potlačenosti slobode svoje ličnosti, osjetljivo proživio katastrofe i tragedije, i piše izmučen i iskrvavljen, intimnu povijesnicu svojih patnji i stradanja. U toj povijesnici je pjesnik Ujević okovani sebar koji bi grizao kamen od bola i revolta, a u sebi je zarobljen iz djetinjstva ponetim čvorovitim uzama od religiozne mistike, od zdravamarija i klečanja pred Bogomajkom. ’’Tin priziva i boga, ne bi li tlapnji života bilo manje. To ne čini iz religijskih pobuda. Njegov bog živi u činu slobode, svjestan determinantnih sila koje vladaju svijetom.’’[2] I Tonko Maroević ističe kako je pjesnički eros Tina Ujevića često duboko prožet kršćanskim motivima, posebno motivom čistoće. (2008: 887). Zarobljen je i pasivitetom boemskog stila života, izoliranošću svoje lične pobune koja ne može da probije ni svojom elementarnom snagom jerusalimski zid plača iza koga se pruža vječna dolina ljudske patnje.

Teška lična drama, vrela od proključalog bola, nabujala gorčinama očajanja, na momente utišana pečanim molitvama i jadikovkama, daje ovoj zbirci dirljivo ljudske i poetske emocije. Ujevićeva zbirka „Lelek sebra“, jedan je od najsumornijih, najimpresivnijih povijesti ljudske tragike proživljene tokom Prvog svjetskog rata. Nju je pisao strasni lirik stihovima okrvavljenim mukama stradanja, pod teretom doživljavanja ličnih, porodičnih i opštih ljudskih katastrofa. Povijest ljudske tragedije pisana je Ujevićevim stihovima negdje direktnije, negdje posrednije, a negdje su sjenke proživljenoga zamračile sve vidike. Elementarna snaga prkosa životu, prkosa smrti, prkosa svemiru, skrši, u ponekoj pjesmi ove zbirke, patničku samilosnu osjetljivost koja teži da preovlada slikom zarobljenog sebra koji nosi krst Golgote života i trudi da nađe tihu muku u prostranom Hristu, iako mu srce govori da spokoja nigdje nema. No, sila prkosa odjekuje u toj zbirci kao lelek zalutalog stradalnika u pustinji. ’’Teško se osvajaju dubine života. Zato se i priziva duh. Da otme energiju Uzroku i da njome prkosi nemanima svijeta! Nije važno da li će ih ukrotiti. Važno je rvati se sa njima. Iako je bio neizlječivi pesimista, borio se sa utvarnim slikama koje ga pohode i u snu i na javi.’’[3]

Pjesnik vapije za uzbudljivim stihovi da ima za svojom izgubljenom zvjezdanom samoćom i nadahnuto kao neku bolnu, tužnu uspavanku, piše one, pune emocije, jednostavne i neposredne u rječitosti stihove pjesme „Svakidašnja jadikovka“.[4] Sve izlišno skinuto je sa ovih stihova, artistički barok drag pjesniku Ujeviću, težnja za mističnim zagonetkama u kojima ima i književnog iživljavanja, retorikom bola i očaja, za patosom tragike. Stih teče jedan za drugim melodijom sumornog života, lirskim jednoličnim ritmom koji spontano polazi sa svježeg izvora pjesničke inspiracije. U toj ritmičnoj jednoličnosti je i veličina i ljepota čiste lirske osjećajnosti. U Ujevićevim stihovima „Svakidašnje jadikovke“, duboko u njima, u njihovom podtekstu, urezana je tragika sudbine umjetnika koji je skrhan porazima u životu.

Ujević na početku pjesme kazuje jednu istinu, jedan fakat, najprirodnije životne stihove:

„Kako je teško biti slab,  

kako je teško biti sam…“

Ali odmah iza toga i „biti star, a biti mlad“. Dakle, u tome je tragika Ujevića. Po godinama biti mlad, ali u duši se osjećati starim. Pjesniku su toliko jada i čemera dali da je on skrhan, nemoćan… Osjeća se mnogo starijim upravo zbog tih ljudi, zbog života, koji ga je i učinio takvim.

Pjesnik je očajan, on nema nikoga na svijetu, on je nemoćan i nemiran. Dalje, na cesti svakidašnje jadikovke vidimo i lutajuću ličnost boema Ujevića, sa žudnjom za još dubljom usamljenošću, srušenog u sebi, „bez sjajne zvezde udesa“, koja je sjela nad kolevkom „sa dugama i varkama“ i sa žigom duševnog bonika na prkosu mladosti. Jedna pjesnička gromada luta drumovima Jugoslavije, kao otkinuta, odlomljena od svoga doba, od vremena, a sjenka tragične katastrofe iz I-og svjetskog rata prati je u stopu, oduzima joj svjetlost sunca i života, opsijeda je halucinantnim priviđenjima, mistikom zle kobi i smrti. Stihovi:

„I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom sveta turobnom

po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno…“, ispisani su u ličnom životu ovog veoma nespokojnog, u duhovnom svijetu zamonašenog pjesnika.

Pjeva Ujević iskreno i spontano. Pjeva o svojim bolima, o svim ranama koje ga pritiskuju.

Tin se u „Svakidašnjoj jadikovki“ više puta vraća svojoj usamljenosti. On nema nikoga: ni sestre, ni brata, ni oca, ni majke, ni drage, ni druga… i kao takav „… sam samcat putuje“, bez prilike da se nekome potuži, povjeri… pa i ti ljudi što lutaju zajedno sa Tinom, koje ona naziva braćom, ni oni ga čak ne slušaju.

Ipak, razočarenje u sve, u najbliže – iako ima i majku i sestru, kaže da ih nema – nije potpuno. Ostavlja Tin prostora i za, ne samo neki prkos i bunt, već i za izvjesni optimizam , ako se tako može definisati. „Svakidašnja jadikovka“ je takva kakva je zato što je život takav. Pjesniku treba „moćna reč“, njemu „treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt“. Pjesnik kaže:

„Pa nek sam kres na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova“.

Pri kraju pjesme Tin vapi za mjesecom avgustom. To je onaj pjesnikov „žarki ilinštak“. Njemu treba svjetlosti, vedrine, i sve ono što ide uz to. Njemu treba snage, optimizma. Jer, dosta mu je mraka i tame.

Na samom kraju pjesme pjesnik ponavlja stihove iz prve strofe, ali daje poentu pjesme:

„… no mučno je, najmučnije,

biti već star, a tako mlad!“.

I ovdje se takođe osjeća usamljenost, ali ne kao takva definitivna. Tin kaže:

„jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam, -

kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag.’’

I Tin želi biti jak, i drag, ne želi on biti slab, i usamljen. Jer niko to ne želi, ni jedan čovjek za tim ne teži. Ipak, i samoća je i kao svaka druga ’’stvar’’, kao i svaki drugi doživljaj i fenomen. Ponekad je i sam čovjek želi, on je traži, on je hoće… Što je duhovno viši i jači, samim tim je čovjek neizbježno i usamljeniji. Usamljenost raste sa veličinom i jačinom, prepoznatljivošću i osobenošću, identitetom i integritetom duha. Veliki su takvi ljudi, takav je bio i Tin.

 

IV GLAVA

 

Gledano u cjelini i uopšte uzevši Ujevićeva zbirka pjesama „Lelek sebra“ je pesimistički niz pjesama isprepletan svakojakim sumnjama mističkog i iskonskog porijekla, koje sve više izjedaju i udvajaju pjesnikovu dušu, koja je ionako krajnje razočarana u život i ljude. Kroz taj mračni niz pjesama najčešće se provlači žena. Žena, ljubav, ona. Žena uopšte. Ne-čulna, ne-fizička, već idealna, sveopšta. Svačija i ničija – nepoznata – bezimena. Samo jednom čovjeku znana, samo pjesniku dostupna. I reklo bi se, on je veoma dobro poznaje. Spolja gledano je tako, a u suštini to je varka. Jer, unutra, u pjesniku ključa i vri, njegova duša bolom jeca, srce pati, jer ne može odgonetnuti tajnu, koja se provlači vijekovima kroz ovaj naš svijet, pun svakojakih protivrječnosti. Ona, koja je možda njegova najveća protivrječnost, ona koja mami uzdahe miliona, ona koja se voli i moli, ona koja se proklinje, ona u koju se zaklinjemo, ona nije njegova. Pjesnik je ne posjeduje. Jer, iako pjesnik i njegovo lirsko ja ne krije žudnju, potragu i ljubav prema liku ''ljubljene'' žene smatrajući da mu je donijela blagostanje, njezin lik za njega, ipak, ostaje nepoznat i dalek. Premda njihova ljubav, dakle, nije ostvarena, proživljena, čulna, osjetilna i tjelesna, ona prelazi u jedno bogatije, svestranije, više i duhovno emocionalno ostvarenje, u nesumnjivo apsolutni i vječni ideal. Upravo njemu, tom uzor-idealu, toj dalekoj i nepoznatoj ženi, pjesnik jedino i može zahvaliti za spas pa joj pjeva već pominjane stihove – ''Njoj kojoj ne znam imena sva hvala za moju luku u prostranom Hristu''. On se pita praznih ruku: ''Tko će mi dati ključe Vašeg čuda i odgonetku Vaše zagonetke? Kakvo Tajanstvo kriju Vaša uda i koje nade statue Vam rijetke?''

Ujevićeva žena, njegova ljubav je iznad njega i iznad svih ostalih, ona je uvijek najveća. Pjesnik je sitan za nju, za njen sjaj. On nema pravo, ne samo da je voli, nego i da je poželi. Jer malen je, premalen je on za nju, za Božansku ženu, za ženu kraljicu.

Malo je pjesama „Leleka sebra“, koje ne sadrže neku misao Ujevića o „njegovoj“ ženi. Pa i kada u početku ona konkretno nije data, u drugom dijelu pjesme, ona se javlja, najčešće iznenada, ali ipak toliko jaka, toliko prisutna, da se pomisli da je to tako moralo i mora biti, da se nije nikako mogla izbjeći misao na nju.[5] I sasvim spontano se dođe do zaključka, da je ono o čemu je pjesnik govorio u prijethodnom dijelu pjesme samo obmana, samo uvod u ono glavno, u nešto veliko, blisko, a u isti mah daleko i nepoznato. Da, uvod u Pjesnikovo Veliko Nepoznato.