Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (VII)

Nov 17, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

       Za Tina je rečeno više puta da ga prožima katolički misticizam. Pominjanje mnogobrojnih religioznih pojmova, nabrajanje legendarnih, mitoloških imena, očigledan uticaj Danteove skolastike, sve to govori na prvi pogled o religioznim težnjama pjesnika. Žena kojoj se upućuju žarke i očajne molitve predstavlja najviše biće, nestvarno, savršeno, oličavajući najljepše ideale duha. Ako na ikoga u realnosti, u stvarnom ovozemaljskom životu ova Tinova izmaštana i čudesna Žena može podsjećati, onda su to istočnjačke (kambodžanske), božanske, svete, nebeske, kraljevske, plesačice ’’apsare’’. Kao dio, zapravo suština, nosilac i kreator-izvođač sadržaja drevnih viševjekovnih tradicionalno-narodno-umjetničkih plesova, ove legendarne boginje iz epova ’’Ramajana’’ i’’Mahabharata’’, uprkos brojnim istorijskim anticivilizacijskim i totalitarnim izazovima i ograničenjima uspjeli su opstati do dana današnjeg. ’’Još od Pariza upućen je u kulturu i filozofiju Istoka, ali tek za boravka u Sarajevu raste intenzitet njegovog zanimanja. Razmišljajući o važnosti Kulture Duha, i unutar iste, o važnosti poezije, iznalazi u poeziji mistični, skriveni smisao religije, dok je religija u svom pravom nadahnuću poezija prirode (pa tako danas govorimo o prirodnoj religioznosti kao nižem obliku vjere), iako Tinova razmišljanja po svoj prilici, nisu išla u smjeru razlikovanja prirodne religioznosti i zrele vjere. Rekla bih  da inspiraciju za ovo razmišljanje nalazi u Budinom odnosu prema prirodi. Filozofiju drži pročišćenom religioznošću: „Poezija je vezana za osjećaj i donesena intuitivno. Filozofija apstrahira od osjećaja i drži se umnih spekulacija.“ Tin koji je u sve ulazio s osjećajima (strašću), što mu je nepobitno priuštilo mnogo nevolja, uporno želi apstrahirati od istih (osjećaja), te dolazi na misao da će filozofskim metodama uspjeti u naumu, i čistom mišlju, intelektom osvojiti spoznaju Istine, ali ono što još više želi jest osloboditi se duševne i duhovne patnje, Bolesti od Duše, za koju optužuje – srce. Proučavanju misli Istoka, okreće se s pozicije filozofa. Ubrzo je izišlo na vidjelo da ni filozofija nije bez strasti. Bog poznaje srce svakog čovjeka, i za svakoga ima posebne pedagoške metode pomoću kojih izabranog pojedinca dovodi k sebi.  Sv Monika, majka Tinovog imenjaka, prolila je mnogo suza zbog sinovog putovanja u Rim, misleći da će se u tom gradu grijeha njegova duša zauvijek izgubiti, te je molila Gospodina da mu ne dopusti otploviti: “Ali ti si u dubokoj mudrosti svojoj ispunio srž njezine želje, ne obazirući se na ono što je tada molila, da bi joj ispunio ono što te je uvijek molila“ piše Augustin, koji je baš u Rimu doživio obraćenje za koje je majka uvijek molila. Tako je Bog i Tina pustio na „plovidbu“, kako bi mu došao u susret zaobilaznim putem. Vratit ću se još malo sv. Augustinu koji tumači: “Vide oni da kod istog čovjeka, u istom danu, u istoj kući, jedno pristaje jednom članu, drugo drugom, da je nešto, još malo prije dopušteno, nakon jednog sata nedopušteno, da je nešto u jednom kutu kuće dopušteno ili naloženo, što je u onom do njega zabranjeno ili kažnjivo. Zar je pravednost različita i promjenjiva? Nije, nego vremena kojima ona upravlja ne idu jednako, jer su vremena.“ Mislim da je korisno imati u vidu ove riječi svetog naučitelja kad pratimo Tinovo „surfanje“ po istočnjačkim filozofijama i religijama. Posežući za filozofijom Tin se nastoji maknuti od srca, jer uložiti srce znači žeti patnju, želi se maknuti i od Boga (i Bog ima veze sa srcem), kako bi pronašao sebe – čovjeka: „Ali spoznanju sebe čovjek ne može da se dovine privrženošću slijepom fanatizmu, klerikalnom podložnošću dogme, ikakvoga sistema, ni modernom skepsom, ni objektivnim naučnim opažanjem, niti lakovjernim primanjem bilo kakvih teorija ili hipoteza, nego samo i isključivo unutrašnjim buđenjem duše.“ Proučavajući misao Istoka, Tin se najviše zadržava na budizmu i brahmanizmu te se da uočiti nestajanje distance filozofa, uslijed zaokupljenosti čovjeka.’’[1]

„Božanska“, „nepoznata“, „Beata“ – kako svoju ljubljenu i voljenu ’’Kraljicu’’ sve strasni sebar naziva u želji da je učini što eteričnijom i tajanstvenijom postaje najvažniji pojam Ujevićeve poetske mitologije. Ona izaziva pažnju, zanos, ridanje, klonulost, obasjava puteve imaginarne sreće da bi ih odmah potom zamračila, budući stalno nevidljiva ili čak nepostojeća. Danteova Beatriča služila je vjerovatno kao prototip ovoj mističnoj ličnosti žene, ali treba ukazati na velike razlike između njih; njihovo ispitivanje odvešće nas u pravu suštinu Tinove filozofske i poetske koncepcije koja se ne može definisati u osnovi kao teološka i srednjovjekovna.

 „Lelek sebra“,[2] i „Kolajna“ sadrže neobično mnogo očajanja i beznadežnosti. Osjećanje izgubljenosti, straha, tjeskobe i smrti je najjače, čovjekovo postojanje se ukazuje u znaku ništavila, nada je odsutna iz ovog mračnog svijeta jada. Zaista je teško i pomisliti da je nesretno biće koje je znalo samo za teške vapaje bilo ortodoksni vjernik. Dante je poslije „Pakla“ u kome je u alegoriji opisao zemaljski život napisao „Raj“ da bi ostao dosljedan religioznim učenjima crkve kojoj je pripadao, izražavajući u njemu ideje o spasu duše i vječnoj onostranoj radosti. Beatriča, koja ga vodi u predjele blaženstva, simbol je spiritualne ljubavi, pred kojom se otvaraju sva vrata. Put, dakle vodi iz privremenog bola u stalnu sreću. Tinova izabranica, međutim, nema kuda da ga odvede, jer on ne vjeruje u zagrobni život. Njih dvoje se nalaze odvojeni od svake transcendencije, u svijetu lišenog božje pomoći. Otuda u dvijema zbirkama ima ovoliko plača, bijede i bezizlaznosti. Kad bi postojao religiozni smisao, zahtijevao bi obasjanje milosti na kraju, ali pošto nje nema, mi znamo da se besprekidni ropac duše i tople ekstaze srca u agoniji neće nikad završiti.

 

III GLAVA

 

Glavna tema ''Leleka sebra'' jeste ljubav, ali ljubav filozofski shvaćena koja je daleko od intimne autobiografske ispovijesti. Ona ne prolazi ni kroz kakve mene i nikuda ne stremi: uvijek ista, neodređena i prokleta, bez ikakve mogućnosti za sreću. Ujević u simboličnom liku žene vidi prvenstveno mogućnost punog ostvarenja čovjekovih moći, najvažniji problem njegovog života, izlaz iz pustinjskog svijeta tuđine, usamljenosti i očaja. Napomenimo ipak da vizija pjesnika nije idilična, već tragična: to znači da cilj nade postaje sve nedostižniji, ukoliko pjesnik više u njega vjeruje.

''Lelek je jasan do te mjere da se himnično u nama produžava. Nije to lični bol koji hoće da postane opšti bol ili nekakav umišljeni „svjetski bol“, nego bol koji ima lični ton i boju i sve karakteristike opšteg bola kojim je prožeta Ujevićeva generacija, to je bol koji se preko njegove pjesme prenosi na nas tako da ga i mi doživljavamo kao svoj. Zato Lelek sebra i može da znači više od lične pjesnikove ispovijesti. To je ispovijednica jednog čovjeka i jednog pjesnika koji je kroz katastrofe rata, ambisa i užasa nosio otvoreno srce žedno života i ljubavi, kao žedan krčag izvorima kojih nema koji su zatrpani i zamućeni i u koji su padala i taložila se ona silna zla koja je rat nanosio u svome naletu. Stoga u ovim pjesmama ima dosta prigušenosti i grča, zatvorenosti i bezizlaza, osjećanja života kao patnje i svijeta kao vječitog mučilišta. Umjesto vjere u jedan vedriji i prostraniji, zračni svijet (a vjera je onaj mađioničar koji od života zna da načini poeziju), umjesto širih prostornosti i slobodnijeg leta u život – Ujevićeve pjesme padaju teške kao olovo, Ujevićeva bol ima nečeg od zemljine crnine i tame, ima u njoj težine koju svaki ovozemaljski stvor nosi u sebi od rođenja. Stihovi su bremeniti i natopljeni suzom i molitvom pjesnikovom, teškom mišlju i prisutnosti propadanja, pustoši i smrti. Izvjesna dvojnost u pjesniku je stalna: na jednoj strani su njegovi porušeni snovi i ideali, a sa njima i pjesnikove vjere, molitve i jadikovke, dok je na drugoj velika želja i napor da se ostane tamo gdje se doživio život istinski, gdje se poricala smrt i gdje se čekala ljubav, kao jedina i posljednja nada koja treba da pruži spas. U toj dvojnosti Ujević je sagradio svoj pjesnički svijet koji je okrenut na dvije strane – izvorima svjetlosti i izvorima tame... U poeziji Tina Ujevića naročito se može zapaziti pjesnikov čudan odnos prema ženi. Gotovo u svim pjesmama žena je mistificirana, nestvarna, viđena samo u pjesnikovim snovima. Ujevićeva ljubav je vrlo nejasna: ni plotska, ni čulna, ni idealistička. U „kazni mesa“ i „dugom hodočašću“, dok „snatri bijelu vječnost slavna zida“, smrti koje se plaši kao osvete i pakosti, žene koje se plaši kao obmane, pjesnik pati odričući se svega, zagledan narcisoidno u sebe i bezdane nad kojima se osjeća težak i gust dah dubina, bolesni dah vremena koja su zagušena i zgusnuta i zatrovana. Čeka se i moli i zove žena. Nestvarna. Nevidljiva. Žena iz sjećanja. Žena iz vizija. Žena u bunilu osama crtana po zidovima svijesti kao freska, sveta i nadzemaljske ljepote, čistoga tijela i duše. Žena – duh. Žena – ideja. Žena – svetinja. Žena – religija stvaraočeva, spasiteljica, njegovateljica, žena – lijek od zla: „Ja te tako motrim kraj smeđih portala kao neko biće iz Višega Svijeta...“ (Sanjarija III) „Možda te vidjeh na dalekoj slici u kolutima tamjana i slavlja ili na kakvoj taštoj razglednici...“ (Vivijani) „Njoj, kojoj ne znam Imena, sva hvala za moju luku u prostranom Hristu“. (Romar II) „- Ljubljena ženo, ko si ti da jesi, ludačku ljubav suvišno je kriti...“ (Tajanstva) To je žena viših sfera koja ne silazi na zemlju.''[3]

Kada je riječ o tome da li je ''Lelek sebra'' antidruštvena, antisocijalna i antiistorijska poezija, ili ona poezija koja u nekom posebnom, specifičnom pa i u nekom višem smislu sve to usvaja i prisvaja u sebi i za sebe, odašiljući te signale i svjetove ''skriveno'' moćno i ''rasipnički'', zaštitnički i brižući ''blistavo'' i ''bogato'', moraju se na neki način prije pokušaja odgovora na ta i slična pitanja, pretresti značenja i vrijednosti samog sadržaja i komunikativnog djelanja i dosega određenih pojmova, osobito uloge i validnosti onih sa društvenom potkom u umjetnosti, konkretno u poeziji. ''Tinu je poricana socijalna baza i društveni učinak njegove poezije. Prebacivano mu je da je katolički mistik, pa čak i pozer. Tin se na to nije obazirao, mudro je prećutkivao sve te glasiće i ponekad se možda sažaljivo nasmiješio. Koga negira ova siva knjižica stihova, koja sadrži tako mnogo, danas poslije trideset i pet godina života – pjesnika, ili one koji su mu pribacivali?

Da bi se moglo što kazati o ovoj vrlo ljudskoj, a samim tim i vrlo socijalnoj knjizi, moramo se sporazumjeti o tome šta znači u poeziji biti socijalan. Znači li to urimovati i uritmovati parole za trenutne potrebe jedne idejne struje ili strujice u njoj, ili može da znači i nešto drugo? Reći ćete da znači ovo prvo. Ja se slažem unekoliko. Može da bude, mada to nije zakon, nego će prije biti izuzetak (ako ova riječ nije preoštra), prema kojemu se ne može i ne smije svoditi i sužavati pojam socijalnosti. Ako je istina i suština ovog termina u prvom, onda je Tin stvarno nesocijalan pjesnik. Ali, Tin je duboko socijalan, i u jednom višem smislu društven umjetnik. To je činjenica koja se apsolutno otkriva pri poznavanju ili upoznavanju njegovog djela. Otkuda sad to! Tin je najbolji primjer, da tako kažem, velike ribe koja nikako ne može i ne umije da pliva u bazenima ove ili one političke struje. On se samo kreće, i jedino se i može kretati, u velikim jezerima i morima koja se zovu: Čovječnost, Bratstvo, Biti djeca itd. Tin reaguje sa široke platforme humanosti, a to znači kompletno čovječki, najbliže onoj matici koja je izvršila preporod i na svojim leđima iznijela ovaj naš današnji dan. Tin sve silovito prelama kroz duboku prizmu svog EGO; a taj EGO nije uzak ni egoističan.''[4]

Tvorac ''Leleka sebra'' je doživljavao istoriju kao košmar, a ljudsko postojanje kao rasulo i bolest od koje umjetnost štiti. ''Kada se čovječanstvo promotri preglednim načinom, ne zna se, jeli ovo više ludnica, bolnica, tamnica ili gubilište; u svakom slučaju neko strahovito mjesto... Umjetnost sa svoje strane, u toj vasioni, gdje se stradanje priključuje stradanju kuša da vrši neku ulogu Spasitelja i ona izgleda jedino pribježište od bolesti i bezumlja.'' (''Ispit savjesti'', 1919.g.)