Hoće li Crna Gora postati prva bivša članica NATO-a?, pita se u novoj analizi Tonči Mirić, stručnjak za geopolitiku Balkana.

Tekst prenosimo integralno:

Donald Tramp je svojevremeno, tj. na samitu u Briselu 2018. – „više u maniru poslovnog čovjeka a manje kao bivši američki predsjednik sa svim svojim prerogativima – ukorio svoje NATO saveznike u Europi“ zbog premalog finansijskog izdvajanja za obranu, spomenuvši Njemačku i podredno Veliku Britaniju. Potom je, referirajući se na ključni članak 5 NATO-a („svi za jednoga – jedan za sve“), omalovažio i Crnu Goru (CG) riječima: „I onda taj divlji gorštački narodčić, koji bi mogao započeti svjetski rat, ako se na njega dobro ne pripazi. To je veoma opasno. Zašto bi neko zbog toga riskirao svoju stražnjicu… nećemo ući u Treći svjetski rat zbog Crne Gore“!

 Vraćajući se još dalje u prošlost prisjećamo se da je svojedobno cijenjena beogradska intelektualka i političarka Latinka Perović izjavila kako srbijanska elita Srbiju bez CG – smatra „crnom rupom“ Balkana, implicirajući da će se Srbija svim svojim (i ruskim) silama, nastojati domoći CG – kao prostora njenog izlaza na more, čime bi postala „prava država“!.

Prošlog se utorka petnaestak hiljada protestanata okupilo ispred crnogorskog parlamenta u Podgorici zahtijevajući povlačenje neustavnog Zakona o predsjedniku CG, te sa zahtjevom za raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora.

Uz prevladavajuće mirno okupljanje, okupljeni su uzvikivali i uvredljive parole – koje su se odnosile na crnogorskog premijera u tehničkom mandatu Dritana Abazovića, kao i na predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića. Okupljenima su se obratili i predstavnici Đukanovićeve Demokratske partije socijalista (DPS) i njenih koalicijskih partnera SDP-a i SD-a riječima:

“Moramo vratiti red i institucionalnu snagu, vratiti se na evropski put. Ovo je borba za pravo na pristojan život. Idemo na izbore, da građani daju svoj sud, da nakon izbora vratimo CG na europski put. Tek smo počeli i nećemo stati dok se ne ostvari svaki od ciljeva”.

Protest je ranije podržao i crnogorski predsjednik Milo Đukanović istakavši na tviteru da je njegov “cilj vraćanje kredibiliteta i legitimiteta institucijama i zaštita CG”.

Također i EU je putem saoštenja iz Kabineta visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Žosepa Borelja izrazila zabrinutost u vezi sa izglasavanjem izmjena Zakona o predsjedniku – „jer se njime mijenjaju ovlasti predsjednika države CG“!

Konkretnije, glede nedavno usvojene izmjene Zakona o predsjedniku CG (1.11.2022.), treba istaći da se zapravo radi o ustavnom puču, odnosno „vrsti državnog udara – bez upotrebe fizičke sile“. Dakle, radi se o tome da neustavno – jedno od tijela vlasti (Skupština) pokušava preuzeti ingerencije i kompetencije drugog državnog tijela, odnosno vlasti (Predsjednika)!

Naime, parlamentarna je većina u Skupštini CG od 41. zastupnika (od ukupno 81) povrijedila Ustav – time što je pokušala da Skupštini CG dade one ingerencije i ovlaštenja koje joj po Ustavu ne pripadaju, odnosno da oduzme predsjedniku države one kompetencije i prerogative koji su mu priznati Ustavom, a s krajnjom svrhom „instaliranja“ Miodraga Lekića za „prosrpskog / proruskog“ premijera CG.

(Pojednostavljeno, nižim se pravnim aktom ne može mijenjati akt veće pravne snage. Dakle, aktom koji je inferioran u odnosu na Ustav ne mogu se mijenjati ustavne norme i ovlaštenja predsjedniku države, a to je učinjeno predmetnim ništavnim aktom.)

*
Kraći povijesni prikaz odnosa Srbije i Rusije prema Crnoj Gori

Uvodno podsjećamo da su srbijanske strukture preko Podgoričke skupštine 1918. g., tj. po završetku I. Svjetskog rata, ukinule Kraljevinu CG – pripojivši je Kraljevini Srbiji.

Potom je 1919. ukinuta i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), koja je pripojena crkvi u Kraljevini Srbiji, odnosno SPC-u (koja je nastala 1920.) u Kraljevini SHS i to državnim dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića.

Što se tiče recentne / današnje situacije u CG, za istaknuti je kako je u njoj prisutna razarajuća po državu – četnička ideologija (srpski fašizam) a koja se ponekad eksplicitno a ponekad prikriveno manifestuje..

Navedeno je zapažanje, između ostaloga, nedavno iznio crnogorski povjesničar Novak Adžić, a po kojem je cilj te ideologije u CG inzistiranje na nepriznavanju postojanja crnogorske nacije, uz shvaćanje da je „nezavisna CG privremena i prolazna država, koja je greškom obnovila svoju nezavisnost, te koja se treba integrirati u Srpski svijet“, a što je drugo ime za malu-veliku Srbiju.

Po Adžiću, početak četničke ili ravnogorske ideologije nastao je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. g. i to u Srbiji, da bi se potom proširilo na BiH i na CG.

Konkretnije, njegova je osnova, kako piše u programu “Homogena Srbija” iz 1941., čiji je autor Stevan Moljević, stvaranje etnički čiste Velike Srbije, odnosno Jugoslavije sa srpskom dominacijom. Ta Velika Srbija obuhvaćala bi Srbiju, CG, BiH, Makedoniju i najveći dio Hrvatske, te, kako se navodi u tom dokumentu, „bila bi oslobođena i očišćena od nacionalnih manjina i anacionalnih elemenata“.

To govori da je u suštini četništva – šovinizam i genocid, odnosno stvaranje jednonacionalne države na Zapadnom Balkanu – gdje bi bili istrijebljeni i protjerani svi oni koji ne pripadaju srpskoj naciji i pravoslavlju. Ta četnička ideologija je u CG provela tijekom Drugog svjetskog rata genocid nad bošnjačkim narodom, odnosno nad muslimanima u CG, počinivši masovne zločine naročito na sjeveru zemlje, i to ne samo u pljevaljskom, bijelopoljskom i beranskom području / srezu, već i na teritoriji BiH, tj. Foče, Čajniča itd., o čemu postoji mnoštvo dokumenata.

Nadalje, ta je ideologija bila monarhistička, unitaristička, te kolaborantska u odnosu na nacističkog okupatora. Djelovala je pod patronatom jugoslavenske vlade u Londonu. Ona je bila ujedno i klero-nacionalistička, što znači da je najznačajniji dio klera i episkopa SPC-a tijekom Drugog svjetskog rata pripadao tom pokretu, ili drugim nacifašističkim pokretima kao što je pokret Milana Nedića, pokret Dimitrija Ljotića…

No, ipak četnička je ideologija bila poražena završetkom Drugog svjetskog rata, da bi do njenog povratka došlo u procesu raspada SFRJ, odnosno Miloševićevih ratova za Veliku Srbiju. Nažalost to i takvo je četništvo, pored Crkve Srbije – kod koje ima najjače uporište u CG, zastupljeno i kod više političkih stranaka u CG.

Što se tiče moguće paralele / sličnosti između posljednjih petnaestak godina vladavine crnogorskog Kralja Nikole (početak XX. stoljeća) i razdoblja od referenduma 2006. g. tj. od samostalnosti CG pa do danas, Adžić je mišljenja da su i tada i danas postojale velikosrpske subverzivne aktivnosti protiv CG „u smislu da se ona potčini i apsorbira, da se preko nje teritorijalno proširi i izađe na more“!

Takva politika od strane Srbije prema CG, manifestovala  se ne samo u dvadesetom stoljeću, nego i znatno ranije, i to kako u vrijeme kada su Srbijom upravljali Obrenovići, tako i naročito od kad je na srpsko prijestolje krvavim majskim prevratom 1903. godine došao Petar Karađorđević, kojega je na vlast dovela velikosrpska teroristička organizacija Crna ruka, predvođena Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.

Naime, u to je vrijeme, Srbija preko Crne ruke i sl. organizacija pokušala izvršiti više atentata na Kralja Nikolu, međutim niti jedan nije uspio. Srbija je pokušavala i na druge, slične, načine svrgnuti legalnu i legitimnu vlast u CG (tzv. „bombaška afera 1908.“ i „kolašinski proces 1909.“), s time da je ona (Srbija) uvijek u CG imala snage / pomagače koje su bile ekspoziture njene politike i ideologije.

(Ovdje podsjećamo na neuspješni rusko-srbijanski pokušaj državnog udara – od 16.10.2016. g. kada je fizički trebao biti likvidiran Milo Đukanović, a što je prethodilo prijemu CG u NATO!)

Postoje i druge sličnosti u odnosu na zadnje razdoblje vladavine Kralja Nikole i od referenduma 2006., do danas. Dakle sličnosti postoje i u smislu što je od 1903. do 1917. u akcijama protiv CG zaštitnik srbijanske politike bila ondašnja Carska Rusija, isto kao što je danas mentor srpskih imperijalnih planova na Balkanu Putinova agresorska Rusija. „I onda je postojala osovina Moskva-Beograd protiv nezavisne CG, gdje je Beograd u podređenom položaju i samo je izvršitelj naloga iz Kremlja i njihovih obavještajnih struktura“.

Glede rizika da se CG ponovi 1918. g., Adžić je mišljenja da postoji ta mogućnost „ali samo u jednom modificiranom obliku“. Naime, Crna Gora danas je članica NATO pakta, i nije u ratu i egzilu kao što je bila tada. No, „postoji vjerojatnost da je velikosrpska politika zauzme / osvoji preko klero-nacionalističkih aktivnosti SPC-a, da je učini disfunkcionalnom državom, da joj uruši institucije, derogira ustavni poredak, a to bi u mnogo čemu bilo slično onome što se CG dogodilo 1918. g.“.

Pojasnio je da se danas Srbija koristi drugačijim sredstvima i metodama, pri čemu koristi nestabilnu međunarodnu situaciju da bi promovisala svoj koncept – kako bi CG obesmislila kao državu u građanskom smislu.

Iznio je i kako se nada da se „teško može dogoditi osvajačko-kriminalna repriza vremena kada je Crna Gora bila pretvorena u krv i pepeo, zgarišta i groblja“. Naime, „za samo dvije godine, od 1918. do 1921. bilo je popaljeno preko 6.000 crnogorskih domova, a do 1929. ubijeno je više od 4.000 Crnogoraca a nekoliko tisuća ih je emigriralo, zatvori su bili puni patriota i građana CG, dominirala je glad uz sistem brutalnog terora“!

Prema ocjeni profesora Fakulteta političkih nauka u Podgorici Zlatka Vujovića „bez posredovanja međunarodne zajednice politička kriza u Crnoj Gori se ne može riješiti“.

Naime, on smatra da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić apsolutno kontroliše Vladu i parlamentarnu većinu u CG. Ukazao je i na širi problem utjecaja Srbije u regiji, pa je iznio i sljedeće: „Vidimo šta se dešava na Kosovu, jedna razarajuća destrukcija predsjednika Vučića i svih onih koji se nalaze na njegovom platnom spisku. Tako nešto se već dešava u CG. Da ne govorimo o BiH. Čovjek je postao ključni problem ove regije. Gdje god on ima utjecaja, tu je destrukcija, tu su blokade, prosvjedi, nasilje. Možda je vrijeme i da naši zapadni partneri promijene strategiju odnosa (u oštriju) prema predsjedniku Vučiću. Bez toga ništa se ovdje neće desiti“, istaknuo je Vujović.

Takođe, Vujović smatra da je CG potrebna nova politička stranka koja bi okupila profesionalce i intelektualce – crnogorske suvereniste koji bi pokazali da država Crna Gora iz postojeće krize može izaći bez velikih „potresa“. Naglasio je i da DPS-a, SDP-a i SD-a trebaju razmisliti o transformaciji i objedinjavanju u jednu političku stranku“!

Dakle, po Vujoviću „potrebno je napraviti sinergiju svih subjekata koji vole CG i koji će je braniti na legitimni način – od pošasti i vala razdržavljenja“!

Umjesto zaključka – evo zašto bi bilo dobro da Crna Gora ne postane prva bivša članica NATO-a

S obzirom da znamo da se u polici ništa ne događa slučajno i ništa se ne dobiva poklonjeno, pokušaćemo (između ostaloga), objasniti zašto bi bilo dobro da Crna Gora ne postane prva bivša članica NATO-a.

Nije sporno je da je crnogorsko članstvo u NATO-u pomoglo državi CG da se u njoj ne dogodi krvoproliće – stalnim odvraćanjem Vojske Srbije i drugih velikosrpskih formacija. Dakako, koliko je ta opasnosti realna najbolje govori slijedeća agencijska vijest (uz komentar) – koja ističe predmetno posezanje Srbije i Rusije prema CG, pri čemu se ta vijest prvenstveno tiče NATO-a, pa RH, te zapadnih civilizacijskih vrijednosti uopšte:

„Srbija se ne smije miješati u odnose Hrvatske i CG, odgovorila je RH na nedavnu prosvjednu notu Srbije, a koja se odnosila na okolnost što su hrvatski ministri vanjskih poslova Gordan Grlić Radman te ministar branitelja Tomo Medved, uz crnogorske kolege, sada bivše ministre Ranka Krivokapića i Raška Konjevića, otkrili spomen-ploču zatvorenicima, civilnim i vojnim, u bivšem logoru JNA u Morinju, u CG.“

Naime, po RH „radi se o suverenim državama koje same uređuju svoje odnose“, a što je Srbija ignorisala slanjem protestne note. Za pretpostaviti je, da je povod toj noti, formulacija na spomen-ploči – da je logor osnovan tokom velikosrpske agresije, a što je Srbiji sporna formulacija – iako to nije jednostrano hrvatsko tumačenje onoga – što se dogodilo tokom Domovinskog rata, već je to činjenica / formulacija potvrđena i presudama Haškog suda te rezolucijama UN-a.

(Spomen-ploča je otkrivena 10. oktobra 2022. godine. Potom je Uprava za inspekcijske poslove CG donijela rješenje prema kojem će spomen-ploča na objektu bivšeg logora JNA u Morinju biti uklonjena, no to se nije dogodilo – jer to pripadnici Vojske CG nisu dozvolili /dopustili. Vjerojatno po nalogu NATO-a!)

Dakle, Zapadne vlade moraju napraviti oštar izbor u suočavanju sa srpsko-ruskim ekspanzionizmom na Balkanu. Naime, Zapad mora prestati vjerovati u zabludu da će, slikovito napisano, „hraneći Vučićeve krokodile mesom – iste pretvoriti u vegetarijance“. Naprotiv, moraju im postaviti uvjete i rokove za izvršenje „dogovorenog“ a u protivnom mora im uskratiti, bilo kakvu, financijsku potporu – jer i u hibridnom ratu – ako ste neutralni – onda ste na stani agresora, a o tome je ovdje riječ!

…Ili još jasnije – glupost Zapada je veći neprijatelj Zapadnog Balkana, nego zlo koje se projektuje u Moskvi i Beogradu!

Možda najbizarniji, (ujedno i tragikomičan), dokaz tome je iskaz beogradskog profesora Nikole Samardžića po kojem je „europsku veleposlanicu u Podgorici brifirala i nadzirala Vučićeva (srpska) i Dačićeva (ruska) agentura“, pa moguće upravo zbog toga, EU još uvijek / uporno priznaje Abazovića za crnogorskog premijera… i to nakon što je smijenio dvojicu ministara koji su već smijenjeni (Konjevića i Krivokapića), kao i on sam – jer je premijer u tehničkom mandatu, te nakon nedavnog državnog udara (na instituciju predsjednika CG)…

Dakle, nesumnjivo je da strana zla na Zapadnom Balkanu raspolaže sa značajnim sredstvima, te obavještajnim i stratešku podacima, a koliki je njihov značaj i efekat najjasnije govore okolnosti da je Dritan Abazović kao etnički Albanac „zagrizao Vučićevu udicu o Velikoj Albaniji i Velikoj Srbiji“, dok je Bakir Izetbegović „prihvatio srpsku smjernicu ‘maskirovku / prevaru’ da se Srba Bošnjaci moraju bojati, dok Hrvate u F/BH i šire – trebaju mrziti i teritorijalno potiskivati“!