Kultura

Goran Sekulović

Filozofsko nebiće „blagoslovljene“ žene ili: ’’ljubav je moja u daljini'' (IV)

Nov 12, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

 

 

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

 

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

 

 

1930. godine, Tin je prešao u Sarajevo, gdje je proveo sedam godina. ’’Za vrijeme takozvanog 'sarajevskog razdoblja' u Tinovom životu, pjesnik se susrijeće i rado druguje sa mnogim Crnogorcima, kako umjetnicima, tako i običnim ljudima-boemima. Književnik i novinar Niko Jovićević je u stalnom društvu sa Tinom, kao i slikar Mirko Kujačić. Sa njim se nalaze i književnici Janko Đonović, Dušan Đurović, intelektualci Petar Komnenić, Miljko Bulajić i drugi. 1931. - U Sarajevu Tin Ujević nadahnuto otvara izložbu slikara Mirka Kujačića. Sa Tinom se Stojan Cerović i Marko Kavaja najčešće nalaze u „Centralu“. - U pismu Svetu Maksimoviću od 17.04. kaže da mu se nudi mjesto dramaturga na Cetinju u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. - Stojan Cerović nudi Tinu posao, stan i pristojan život ako bi došao u Crnu Goru. -Tin predaje Stojanu Ceroviću rukopis knjige „Auto na korzu“ krajem oktobra. Raspituje se kada će se knjiga pojaviti. - 01.XI Pompezna najava dolaska Tina Ujevića u Crnu Goru, do koga, na žalost neće doći.

1932. - Već u januaru, u Nikšiću iz štampe izlazi Tinova treća knjiga poezije – „Auto na korzu“.[1] Ranije je sam Ujević ijekavizirao ranije objavljene pjesme. Uglavnom, ovo je njegova prva knjiga štampana na ijekavskom. U štampi se pojavljuju i pohvale i pokude. Pregovara se i o publikovanju druge knjige u Nikšiću, kod istog izdavača, ali do toga nije došlo. Prvi prikaz knjige „Auto na korzu“ objavljuje Janko Đonović i Tina naziva „najtalentovanijim jugoslovenskim pjesnikom“.[2]

Kritika je ipak i dalje najvećim dijelom skeptična prema njegovom stvaralaštvu. Redovno objavljuje u „Slobodnoj misli“, redovni su i honorari, pa i akontacije, iako se prilozi obično nijesu honorisali. Tin uživa veliki ugled u krugu intelektualaca okupljenih oko „Slobodne misli“. Publikuje i u „Zetskom Glasniku“. 1933. - Tin objavljuje tekst „Tri pogleda na vrijeme i duhovne krize“ u prvom broju časopisa Valjci, koji osniva Stojan Cerović.

... 1933. – 1935. - Tin veoma često objavljuje, prvenstveno poeziju, u vanpartijskoj publikaciji „Zeta“, koji uređuje Jovan Vukčević.''[3]

            Prerano preminuli crnogorski književnik Dragoljub Majić u tekstu ''Među pjesnicima'' iznosi sjećanja na Tina iz njegovog ''sarajevskog razdoblja'': ''Vođa beogradskih boema, veliki pjesnik-ekspresionista, buntovan duh ognjevitog pakla, uskrsnuo je iza svoje smrti, koju je vatreno deklarirao svojom „Kolajnom“. Mrtvoga ga iz Beograda na svojim krilima prenijela Ravijojla u njegov topli i začarani kraj, udahnula mu dušu i ponovo oživjela. I Ujević se trgao i počeo opet da stvara. Neko vrijeme u Splitu, sad u Sarajevu, docnije, kako se priča, u Nikšiću (kuda je valjda, dok se pišu ovi redovi, otputovao), on naglo djela i objavljuje, živjeći isključivo od pera. Ujević i Krleža jedini su jugoslovenski pjesnici koji nemaju drugog zanimanja. Mizeran je to život, ali jedino ispravan za pravog stvaraoca. Posvetiti se sav svom pozivu, biti žrtva svoje tvoračke prirode, to je jedino opravdano za onoga koji to može i hoće. A Ujević i Krleža i mogu i hoće. Zato su oni veliki tvorci i besmrtnici. Prvi je ekspanzivniji od drugog, ali manje sistematičan, sintetičan i produktivan nego Krleža. Ujević pjeva na mahove i „kad mu se ćefne“. Inače piše u prozi i prevodi. Nedavno je preveo jednu Ibzenovu dramu. Prošle zime je izdao dvije brošure: „Nedjela maloljetnika“ i „Dva bogumila (Tolstoj, Gandi)“. Pjesme sad skoro i ne piše. Ono što objavljuje, to je napisano otprije. Na pitanje, zašto sada ne piše pjesme, žali se na nedostatak inspiracije. On neće da pjeva bez stvarne duševne potrebe. Mrzi izvještačenost i boji se od nje kao od bauka. Sav je u drhatnju i dinamici. I kad jede, čini se da to čini po ritmu. Kad sjedi, nikad ne miruju njegove ruke, nego ili čupka kosu ili cupka placem redom po ostalim prstima. Malo govori. Obično ćuti i misli. Često se u tom ćutanju sam sobom osmjehne. A kad počne da govori, teško se da zaustaviti, kao bujica. Onda je sve bujniji i izrazitiji, a varnice duha iskaču kao iz badnjaka. Stalno u svoj govor umeće duhovite viceve, koji zasjenjuju i zasmijavaju okolne. On kao da to ne opaža, nego nastavlja dalje, sve ekspanzivnije i žestočije. Pri završetku, obično se diže i ide. Kuda? Bog ti mu sveti zna! ... – Voli pričati o svojim boemskim doživljajima, naročito o drugovanju sa Lukom Ristićem, poznatim beogradskim boemom i svojim poklonikom. Te priče idu do nevjerovatnosti, ali su uvijek žive i duhovite. – Koga voli, psuje ga, otsječno i na izgled drsko, ali odmah zatim ublaži ton i pokaže simpatije prema dotičnom. – Ne priznaje da je boem. „Prestao sam ja to biti, brajko moj, evo već šest godina!“ To izgovori kao da zažali za tim „srećnim dobom“. Sad je pristojno obučen i hrani se u jednoj ljepšoj restoraciji.''[4]

 

Četvrta zbirka pjesama „Ojađeno zvono“, pojavila se 1933. godine, kao izvanredno izdanje Matice Hrvatske. Od 1937. godine, Tin je živio u Splitu, da bi se 1940. godine, konačno nastanio u Zagrebu.

 Iz ovog i kasnijeg perioda značajni su mu i radovi:

 

1930 - godina – ''Nedjela maloljetnika''. Izdanje male biblioteke moderne, I sveska u izdanju nove književne revije „Mlada Bosna“ iz Sarajeva.

                       „Dva bogumila (Tolstoj, Gandi)“.

 

1938. godine – ’’Ljudi za vratima gostionice’’ u izdanju Društva Hrvatskih književnika u Zagrebu.

                              ’’Skalpel Kaosa’’ (izbor objavljenih članaka, eseja i studija) u izdanju Hrvatske književne naklade u Zagrebu.

1950. godine, u Zagrebu se pojavio ’’Rukovet’’, u izdanju Državnog izdavačkog preduzeća. To je u stvari bio izbor iz ranije objavljene poezije i tada još rukopisne pjesničke zbirke „Žedan kamen na Studencu“. Urednik ovog izdanja je bio Jure Kaštelan. Peta zbirka pjesama „Žedan kamen na Studencu“, izašla je 1954. godine, s predgovorom Stanislava Šimića. 12. novembra 1955. godine, Augustin Tin Ujević je preminuo u Zagrebu. Poslije smrti izašli su mu i ovi radovi:

 

1956. godine – ’’Mamurluci i pobješnjela krava’’, pjesme,

1957. godine – ’’Mudre i lude djevice’’. Pjesničke proze, odabrane pjesme.

1963. godine – Sabrana djela 1-17

1986. godine – Izabrana djela 1-8

 

Ime hrvatskog pjesnika i esejiste Tina Ujevića vezano je uglavnom za našu književnost između dva svjetska rata. Počeo je pisati prije Prvog svjetskog rata, i svoje pjesme je objavljivao u mnogim časopisima i listovima jugoslovenski orijentisanim. Iako nije bio u prvim borbenim redovima kao nacionalni i politički borac, Ujević je bio aktivan kao organizator jugoslovenske omladine[5], republikanski nastrojen, pripadnik generacije pjesnika i atentatora. Njegovo političko djelovanje je bilo raznovrsno i zanimljivo, budući da je u ranom periodu života na neki način ispoljavao određene političke ambicije. ''Tin se od svog dolaska u Zagreb...isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske  i slom Austro-Ugarske Monarhije. Potom naglo i vatreno otkriva jugoslavensku ideju, koja mu se do tada kao hrvatskom nacionalistu uopće nije sviđala. Odlazi u Beograd kako bi tamo navodno studirao; umjesto toga za tamošnje novine piše političke pamflete o jugoslavenstvu. Godine 1912. iz Beograda dolazi u Split gdje je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom  pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Dobivši 10-godišnji izgon iz Austro-Ugarske, te 1913. godine odlazi u Pariz, ubrzo u teškoj oskudici jer mu potreban novac nije došao ni iz Srbije, niti je dobio prigode drugdje objavljivati svoje članke. Možda da se riješi gladi i neimaštine, na početku Prvog svjetskog rata pristupa – zajedno s mladim srpskim književnikom i pripadnikom Crne ruke Vladimirom Gaćinovićem – Francuskoj legiji stranaca; u kojoj boravi tek kraće vrijeme – nejasno je, je li se tako dogodilo zbog njegovih zdravstvenih problema, ili stoga što je ocijenjeno da će borbi protiv Austrije Ujević bolje pomoći pišući protuaustrijske članke.

Bio je član Jugoslavenske nacionalističke omladine, emigrantske organizacije povezane s Jugoslavenskim odborom, koja je promovirala projekt osnivanja jedinstvene jugoslavenske države nakon što bude završen Prvi svjetski rat. 

Kasnije se razočarao u politiku unitarnoga jugoslavenstva i zauvijek odustao od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": ‘Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.’

Tijekom čitavog razdoblja NDH bio je zaposlen pri državnoj novinskoj agenciji ''Velebit'', zbog čega će mu komunističke vlasti sve do kraja 1940-ih  godina zabranjivati javno djelovanje. U Društvu hrvatskih književnika sredinom lipnja 1945.  godine održano je neformalno suđenje književnicima koji su ostali u Zagrebu tijekom NDH-a, a među onima koji su optuženi uz Ujevića bio je i Dragutin Tadijanović, kojega su kaznili s dva mjeseca zabrane objavljivanja. Ujević je bio proglašen ustaškim suradnikom, izbačen iz Društva hrvatskih književnika i osuđen na petogodišnju zabranu objavljivanja književnih djela.'' (Iz Wikipedije)