Veličanstven skup protesta ispred državnog Parlamenta pokazao je nekoliko bitnih stvari. Vidimo da se nešto počelo događati i u suverenističkom ''bloku''. Upravo im dinamika u njihovom dosadašnjem djelovanju nedostaje, a to je veoma bitan segment modernog političkog života. Stalne mijene, preobrazbe, (pre)grupisavanja, prilagođavanja, osavremenjavanja, nova dizajniranja od vizuelnog, simboličkog, do sadržajnog, stvarnog – to je ono što političke stranke nužno moraju da rade da bi bile in. Prosrpske partije su u vremenu iza pokazale suverenistima kako se to radi. Praktično od jedne stranke ''porodile'' su se njih veliki broj i zato danas imaju vlast, jer je kod njih svježina i pluralitet, sloboda i želja za pobjedom. Bez obzira što su međusobno ''u zavadi'' u potrazi za što većim brojem članova, simpatizera i glasača – a to je naravno najbitnije  (uostalom, to je nota bene moderne politike), i to ne samo u prosrpskoj javnosti, kako se obično kaže sa (pred)ubjeđenjem da se radi samo o njihovom ''unutrašnjem'' presipanju glasova, već i van nje, kod do sada simpatizera i glasača tzv. državotvornih subjekata, ali i ''neutralnih'', ''apstinenata'', ''suverenista''... (ma šta to sve značilo i može značiti) – prosrpske partije su izuzetno složne kada je u pitanju njihov strateški istorijski, nacionalni, državni i identitetski pogled na bit Crne Gore.

I svaka im čast za to. To upravo nedostaje crnogorskim suverenistima i indipendistima. Jeste da tzv. ''liderski sindrom'' drma prosrpske partije, ali to je jedan od, u normalnoj mjeri uzet, vrlo važnih uslova političkog dinamizma i uspjeha. Suverenisti su to zaboravili, osobito DPS, koji osim jednog uistinu neprikosnovenog višedecenijskog vođe (i koji zajedno sa partijom u ''potrazi'' za nasljednikom nije do sada u više navrata imao ''sreće'' – no ''sreća'' se ukupnim djelovanjem mora zaslužiti!), nemaju prepoznatljivijih pojedinaca koji bi samostalnom i nezavisnom pojavom i slobodnom ličnošću plijenio i zaokupio pažnju javnosti. No, vođe se kale i stasavaju, rađaju i uzdižu ili padaju u borbi i na djelu. U toj stalno neophodnoj i neprekinutoj interakciji pojedinac-kolektiv (društvo), moderna politička i ukupna javnost jedino i može (po)vjerovati bilo kom političkom i državnom lideru. Za stabilnu suverenističku budućnost Crne Gore najbolje bi bilo da se poslije 2006.g. DPS (po)dijelio, jer bi time uz nove lidere i svježe političke ideje sigurno napredovalo i na političkom tržištu konkurentski ponašalo. Sve bi to umogome ojačalo suverenistički ukupni pokret, te blagotvorno uticalo na politički život zemlje u cjelini i dakako na stabilnost i jačinu crnogorskih nacionalnih, građanskih i evropskih državnih institucija. Jer, uistinu nije ista partija sa članovima i vođstvom koji simpatišu i podržavaju Srpsku crkvu i sa onima koji realno analiziraju i uviđaju izuzetno negativnu ulogu ove paravjerske i klerofašističke institucije u Crnoj Gori. Strateški gledano, osnovni kurs nezavisne i suverene crnogorske države bi bio i za te i za sve druge državotvorne procrnogorske i građanske partije neprikosnoven i na vrhu svih društvenih vrijednosti. Van toga nužno i potrebno je (u)činiti što više razlika kada je u pitanju pogled na nijanse unutrašnjeg političkog života. Suverenisti su se uspavali, njihove političke elite su prestale vjerovati u ono što su im građani većinski ''ovjerili'' 2006.g., za razliku od unionista koji i dalje čvrsto vjeruju da se na kraju ''mračnog tunela'' zvanog nezavisna i suverena Crna Gora i većinska crnogorska nacija, za njih nalazi ne svjetlosni tračak već čitav snop spasonosnog kosovskog mita u liku ujedinjenog nacionalnog i veledržavnog svesrpstva. I sve rade na što bržoj uspostavi istog. Tak normalno!

Što za to vrijeme rade suverenisti? Čelnik DPS-a je već poodavno počeo govoriti da je normalno da će doći i dan kada će ''njegova'' partija izgubiti vlast. No, čini se da niko od DPS elite u to zapravo nije vjerovao i nije ništa presudno (u)radio da se to ne desi. Naprotiv, baš su sve (u)činili suprotno tome! Čak i kada su postali opozicija, ponašali su se kao da su izgubili vlast od nekih njima samo malo različitih političkih snaga, a sa kojima suštinski dijele iste identitetske svjetonazore i strateške političke, nacionalne i državne poglede na budućnost Crne Gore! Skup pred državnim Parlamentom je poručio, upravo ispred DPS-a, da je kraj ''borbi'' s bijelim rukavicama i da od sada neće biti u Crnoj Gori više ništa isto. Istinska, otvorena, vjerujuća, poštena, nekorumpirana, patriotsko-otadžbinska, snažna   borba za evropsku (a ne za despotsku guberniju bilo koga i bilo čiju!), slobodnu i suverenu, crnogorsku nacionalno-građansku, pravdoljubivu i solidarnu, empatičnu i socijalnu i ekološku državu tek je počela. Izrečen te večeri zov predaka i potomaka ''Neka bude borba neprestana''!, u ime – kako je bilo i vjekovima a vidimo i danas – golog, elementarnog nacionalnog i državnog, ljudskog i moralno-etičkog opstanka i budućnosti Crne Gore, i te kako snaži, hrabri, osvježava, ulijeva moć i nadu, vjeru u san-javu, ideju-djelo sveukupno napredne i evropske Cerne Gore, tako potrebne svim njenim građanima, ali i te kako obavezuje onog ko ga je s pravom poslije tolikog vremena čekanja i jalovosti saopštio. Jer, nema više natrag, osim u totalni poraz DPS-a i ostalih suverenističkih stranaka, a to bi u ovom trenutku značilo i totalan poraz suverene i nezavisne, građanske i evropske Crne Gore! Onako borbeno i optimistički – a realno i dugo, predugo!, jedino i očekivano od svakog iole lojalnog i patriotskog građanina ove zemlje – izrečena obaveza ove vrste i uloga, posvećenja i sadržaja, mora, morala bi!, ''prodrmati'' uspavane DPS-ovske redove, te konačno osnažiti i uvjeriti ih u neminovnost i nužnost (zadnji je čas!) oslobađanja od svih ''sumnjivih'', potrošenih i pod koruptivnom lupom od strane javnosti posmatranih kadrova, ma koliko u ranijim periodima (jer sigurno nije sve ni crno ni bijelo!), doprinosili i doprinijeli naravno uspjesima i stranke i društva. Obaveza ove vrste i uloga (i onog što se te večeri – sa predujamom koji se više ne može povratiti ako se realizovanje u praksi ne ostvari! – i uložilo i obećalo, ali i mijenjanje ''uloga'' koje su do sada odigrali mnogi u DPS-u i u Parlamentu i još više van njega!), uz jasno akcentovanje i institucionalnih i vaninstitucionalnih vidova borbe, narodski rečeno i u Parlamentu (i u svim gradskim i opštinskim skupštinama) i na ulici, podrazumijeva zapravo i suštinski jednu potuno novu partiju – i kadrovski, i sadržajno, i u načinu i u metodu borbe... Kad se nešto u ime jedne političke stranke saopšti, naravno sa dozom lične boje i prepoznatljivosti, karaktera i odvažnosti, podrazumijeva se da je to odluka čitave stranke, makar cijelog njenog vođstva, te da saglasno tome stranka ima snage i  moć da to i u praksi sprovede. Nadamo se da je tako, jer od toga će u narednom periodu zavisiti mnogo toga, kako kod suverenista u cjelini, tako i u političkom životu čitave zemlje.

Uostalom, osvježavanje kadrovsko i sadržajno, radno a ne paradno!, te rađanje novih lidera i odgovornih i sposobnih predstavnika građana jedino se i treba i mora i može događati i događa se tokom političkih borbi i burnih, značajnih, ozbiljnih i presudnih društvenih i državnih procesa. Tako je bilo i sa aktuelnim čelnikom DPS-a i Predsjednikom države, a tako će biti i sa novim, budućim liderima, otvorenim, sposobnim, kreativnim, patriotskim, neopterećenim ranijim partijskim ''puterom na glavi''. Da bi to bilo realno, hitno se mora u skladu sa obećanjima krenuti u ''svakodnevnu borbu'', a preduslov svih preduslova jeste da se stranka mora opet pod hitno zahvaliti svima koji ga imaju!, ali ne samo njima, već i mnogim na raznim partijskim i državnim pozicijama (čak i u aktuelnom vremenu po dubini!) koji nijesu izdržali probu vremena izigravši dato im povjerenje, što ne bi trebao da bude problem, jer toliko mlađeg članstva DPS-a čeka pred vratima borbe! Pokazalo se to i na protestu, i ne samo kod DPS-a, već i kod SDP-a i SD-a prije svega, ispred kojih su govorili takođe već uistinu dokazani pojedinci, koji na djelu, u srcu borbe, sebe i svoje stranke daju Crnoj Gori kao već istinski lideri. I mudrost i korist, i njihova i partijska i državna i građanska i evropska po Crnu Goru, aktuelnih lidera suverenističkih stranaka biće u tome da na vrijeme prepoznaju kvalitet, harizmu, hrabrost, odvažnost i sposobnost novih lidera i da im ustupe bez ikakve pizme svoja mjesta. Nasljednicima bez obzira na sve moguće izazove budućnosti (a dobro vidimo koji sve i kakvi mogu biti!) biće ipak lakše, jer zahvaljujući upravo i ovim njihovim uspješnim i ostvarenim prethodnicima, u zla i najgora vremena (otud valjda i najveći broj protivurječnosti i neuralgičnih tačaka danas u državi!), mirnim putem osvojili smo i zadobili u časnoj i viteškoj borbi nezavsnu i suverenu državu. Jeste da je, kažu mudraci, lakše dobiti nego očuvati i unaprijediti, razviti i usavršiti, ali zato i jesu novi, mladi lideri pred upravo tim zadacima i već u toj borbi, jer povratka nema i trebaju nastaviti borbu koju su započeli na način koji već sada plijeni i osvaja svu javnost koja misli dobro svojoj zemlji i njenom napretku! 

Više puta smo se nažalost uvjerili koliko je pogubna i porazna na djelu već duže vremena praksa DPS-a da pred i za izbore po opštinama šalju oprobane i provjerene kadrove iz centrale ili najčešće Parlamenta za nove ili pak buduće gradonačelnike. Ne samo da je rezultirala porazima i to rekli bi poneđe vrlo neslavnim i dugoročnim (što u tim sredinama, kako vidimo, širom otvara vrata klerofašistima), već se time i samim istaknutim partijskim funkcionerima čini medveđa ''potrošna'' usluga, a najčešće se radilo o najaktivnijima poslanicama/cima iz redova DPS-a. Da ne govorimo koliko se time šalje suštinska poruka domicilnom i lokalnom članstvu DPS-a po opštinama da im se zapravo ne vjeruje i da među njima nema sposobnih kadrova! A da i te kako ima, pokazao je i protest u Podgorici, kada je gradonačelnik Šavnika poslao suštinsku poruku da se evropska i nacionalno-građanska Crna Gora brani na svakom pedlju njene zemlje! Poručio je to i predstavnik crnogorskih studenata rekavši da je Crna Gora od Pljevalja pa sve do mora! Do onog mora i Crnogorskog primorja kojeg su klerofašisti i zvanično na Autobuskoj stanici u Beogradu preimenovali u Južno primorje. Poručio je to i predstavnik naučnog, kulturnog i prosvjetnog života zemlje, makar kao pojedinac-naučnik, odlučnošću, vizijom i spremnošću na borbu,  što je krasilo i sve ostale govornike te večeri u Podgorici – predstavnicu Liberalne partije, i ne nikako na kraju predstavnika organizatora protesta...

 Izostali su neki koji bi morali po civilizacijskim, demokratskim, nacionalnim, državnim i građanskim standardima da budu prisutni na ovakvim skupovima i u ovakvom času, vrlo presudnom za budućnost zemlje, kao što su po difoltu predstavnici dijaspore, CANU ili pak DANU, Matice crnogorske, PEN centra, FCJK sa Cetinja, Građanske incijative ''21 MAJ'', Komitskog pokreta... Jer, za Crnu Goru svi su neophodni i važni, svaki kolektiv, svaka zajednica, svaki pojedinac... No, borba se nastavlja, pa će biti prilika za sve, pokazati se i dokazati, ma koliko puta to do sada učinili, jer ma koliko izgledalo da je sve rečeno i više puta, sve se opet ''isto'' mora reći (i) na nov način i od novih ljudi, i novom energijom, i novom hrabrošću, i novim iskoracima i vizijama... Dakle: ''Neka bude borba neprestana''! I biće!