Piše: Slavko Mandić

Za njega je Amfilohije kazao jednom javno, a ko zna koliko puta u krugovima kojima je gospodario, da nije baš prepametan, ali da je odan i da ga zbog toga podržava. Nije mitropolit bio skroz u pravu. Ovo oko nedostatka umnosti je apsolutno pogodio, ali koliko je Jovan Mićović odan pokazao je sam nakon nedostojnog ustoličenja kada je na prečac pogazio sve ono što je bilo životno djelo njegovog mentora i duhovnog oca Rista Radovića. I momentalno se priklonio novim vjetrovima, koji su oduvali nezavisnost crkve Srbije u Crnoj Goru, izgrađenu snagom autoriteta bivšeg mitropolita. I sad je sluga i rab ekstremne politike koju predvodi Prle Perić i njegovi sljedbenici. Odan do kosti, što bi narod kazao, ali samo dok se ne pojavi jači, ekstremniji, snažniji trgovac narodnim ośećajem vjere, koju gaze upravo popovi, proričući navodno svetosavlje iz bijesnih đipova, raskošnih dvorova, sagrađenih od narodne muke i znoja sirotinje. To nijesu popovi, to su zli naumi, koji nam ruše svaki ośećaj čovječnosti. Oni opstaju plašeći narod monstruoznim kletvama, koristeći njihovu neznavenost i neobrazovanje.

Mićović se otkriva kad god progovori. Dok ćuti, poput stubline oko koje se stog sadijeva, reklo bi se i jest nešto. Ali, nesreće njegove kad prozbori. Kaˊ da ga munja strefi. Jače od nje tresne riječ i rodi se glupost. To je Jovan, razbuktali oganj četničke ideologije.

Ko zna što je htio da kaže kad je „zagrmio“ tokom nedavne službe u manastiru Svetog Dimitrija Solunskog Čudotvorca na Boanu Кadića kod Danilovgrada: Lažu oni koji govore da vjera dijeli. Prava vjera nikada ne dijeli ljude, već politika, interesi, strasti, mržnja i pakosti… A prava, istinska vjera nikada ne dijeli nego zbližava ljude.

Tako je Jovane. Ali ti i tvoji popovi ne pripadate pravoj vjeri već lošoj politici. I to onoj retrogradnoj, povampirenoj, onoj koja je kroz istorijska dešavanje podstrekavala prolivanje krvi našeg naroda. One politike koja veliča zlikovce i krvnike, domaće izdajnike, ratne zločince, sve one koji su se prodali tuđinu i činili sramotu od koje se pokoljenja stide.

Zanio se Jovan, ne znajući što zbori. Niko mu ne reče da je pobrkao. Jer je on primjerom pokazao sve što je suprotno. Kakva vjera i kakvi bakrači. To u stožeru te družine koju predvodi ne stanuje. Odnarođeni, u mantijama koje bliješte od suvoga zlata, izigravaju boga samoga. A narod ili pastva kojoj se obraćaju interesuje ih taman koliko i lanjski snijeg.

Lažu Jovane, svi oni koji zbore  da vjera dijeli, jer to čine (ne)ljudi, politika i interesi. Ti koji si to kazao prvi u to ne vjeruješ. Ali ušto vjeruješ Jovane drugo, do u blagostanje koje ti sˊneba pada. Misliš li da te Bog isplaćuje za nedoraslost i nesojluke koje svom narodu činiš, smatrajući ga nepostojećim, kao i državu koja ti je dozvolila da stoluješ u njoj i čerupaš je svakoga dana sve više.

Jovan je raskošan kad se opusti i krene da „duma“. Ima tu zaista svega.
Kaže on da se razdorima i podjelama raduju samo naši neprijatelji. On još jadnik nije razumio da je on taj razdor i ta podjela, što će reći da je sam sebi neprijatelj. To istovremeno znači da Jovan poziva Jovana da se sam sa sobom bori i izbori. Jadan nedostojnik. Istinski mu nije lako.

On sam sebi ruku nikad ne može pružiti. Zabrazdio je toliko, više nesvjestan no svjestan, da je uzalud da od sebe oprost traži. Ipak je on ono što jeste. I onaj prvi dio misli koju je đedo o njemu izrekao.

Pa neka tako bude i u nastavku.