Piše Mihailo Lalić u ''Lelejskoj gori'': ‘’U stvari: pričina je priča kad se kaže da je kritika potrebna – pričaju je gornji kad donje kritikuju, inače sami ne vole zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih vole, bila bi to neka vrsta psihičkog mazohizma a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od čega naši boluju, i ja isti, osveta je: čim ti neko malo naškodi, ti ćeš njemu dvaput više – ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. ''

Od Lalića i Podgoričke skupštine 1918.g., i Prvog i Drugog svjetskog rata, i ne samo od tada, već i poodavno, i ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu cijelom, do dana današnjeg, i sloma SFRJ, i socijalizma i samoupravljanja, i antibirokratske revolucije i litija, od ''naše'', ''crnogorske'', stare, ''dobre'', dugogodišnje ''suverenističke'', uglavnom DPS-ovske vlasti do ove nove, klerofašističke velikosrpske, opet za neke ''dobre'' i ''naše'', od jedne partitokratske do druge opet partitokratske (i to je suština svih suština!) vlasti  – ništa, ništa nova. Samo su druga lica, drugi akteri, a povodi, procesi, tokovi, događaji, rezultati, ''vizije'' i katastrofe, prognoze i predviđanja, kratkotrajni uzleti i gotovo zakoniti kasniji dugotrajući padovi – uistinu u biti svi isti. Piše Lalić i o ''preletačima'', o onima koji su bili i članovi Partije (Komunističke Partije Jugoslavije), pa su na sve to zaboravili, primirili se i posve umirili kad se opasnije zapucalo i zaoštrilo, kad je oslobodilački ustanak počeo jenjavati, kad su se partizanske jedinice i proleteri povukli iz Crne Gore, a oni se povukli i zavukli u mišju rupu i čak se neki od njih priklonili i četnicima.

Crna Gora je i bila i ostala – plemenska. I to je ona ključna međa i granica koju ni jedna dosadašnja vlast u Crnoj Gori nije prešla i na kojoj se i zasniva kobna i tragična bit našeg društva, naime  njegova neporeciva katastrofa u liku sveopšteg i ranijeg i današnjeg partitokratskog kancera. Pokazuje se to ''i u miru i u ratu'', i u ''dobitku'' i u ''gubitku''. Odlično su to shvatili oci i projektanti velikosrpske klerofašističke dugoročne i dugotrajuće strategije i prije svega čelnici Srpske crkve, osobito njenog kraka (ali nikako ne i ''kraha'', naprotiv!) u Crnoj Gori, a ponajviše je to i osjetio i znao i propovijedao i organizovao i (po)žnjeo uspjeha na toj ''blagorodnoj'' i ''rodorodnoj'' njivi Amfilohije Radović. I uvijek se na toj plemenštini u odsudnim trenucima za crnogorsku državu i naciju zgotovi sve tako da ukupni i finalni scenario i njegova realizacija bude sa svih (sve)srpskih strana pripremljena i ''skuvana'' u većinsku i presudnu korist onih koji ne misle dobro Crnoj Gori i Crnogorcima, a objektivno bogami ni sebi samima ni svojim najrođenijima, iako misle, nadaju se i vjeruju sasvim suprotno. Jer, vršeći osvete i revanšizme raznih vrsta, misle da znaju i čine da time sebe štite za vjek i vjekov, a da uništavaju do korijena sve one što im smetaju, što su im se (po)nekad zamjerili i što su im uglavnom samo zato ''neprijatelji''. Srećom, pokazao je i Drugi svjetski rat, da je ta plima nečovještva, zločinstva i antihumanizma, ipak, kratkog daha i da mržnja i zlo ne mogu pobijediti na duže staze. No, to naravno i nažalost nikako ne umanjuje stvarnu i veliku opasnost pred kojom se danas nalazi Crna Gora i svi njeni građani.

Jer i u Drugom svjetskom ratu i danas oni koji propagiraju osvetu, revanšizam i u osnovi nasilje, verbalno ili fizičko svejedno, zaboravljaju da batina uvijek ima dva kraja, i da barem na Balkanu i u Crnoj Gori svakako, ona pogađa i one koji je prvi počnu dozivati. A kako reče Lalić, svi (nažalost, ali je baš tako!?) bolujemo ovđe od osvete. ''Ko se ne osveti, taj se ne posveti''! I tih i sličnih, brojnih, opakih i opasnih mentalitetskih i karakternih, antropoloških i (ne)ljudskih svojstava nas ovdašnjih ljudi bi se morali stalno (vječno!) plašiti i imati ih na umu, e de kako bi im umakli i sebe i druge zaštitili. Zato je valjda ovđe čojstvo na tako visokoj ''cijeni'', jer u moru zle osvete uistinu je izuzetan moralni i etički vrijednosni cilj i čin uzdići se dobročinstvom nad običajem osvete i mržnje i ''osvetiti se osveti'', a ne jadnom i trošnom ljudskom biću, suočenom i bombardovanom sa mnoštvom egzistencijalnih i istorijskih ograničenja i izazova, identičnom onom sopstvenom! I uvijek bude kad se ''prelijeće'' po ovom Lalićevom ''receptu'': ''Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja, zadrijemali od umora, ljudstvo željno kačamaka, a komesar Veljko Plećović je i kroz drijem osjećao da će naći oslonca kod rođaka. Neki se uhvatiše za 'vezu s narodom', napraviše od nje teoriju i napumpaše je kao balon...''

Ne hvali nama ni danas u Crnoj Gori ''izdajica'', ni onih koji su ''zadrijemali od umora'', ni ljudstva koje je ''željno kačamaka'', ni onih koji ''uhvatiše 'vezu s narodom''', a bogme ni onih koji ''i kroz drijem'' osjećaju ''da će naći oslonca kod rođaka'', posebno onih koji su se u međuvremenu dočepali kakve-takve vlasti (a takvih je kod nas i s jedne i s druge bande, dakle i kod tražilaca i kod davalaca usluga, bilo uvijek, i to ne u malom broju), ni onih mnogih drugih a svima njima pomenutih sličnih i očito u svojoj pojavi i zbilji tako dugovječno opstajućih i učinkovitih...

U novije doba, u suverenoj Crnoj Gori, počeo je ovaj Lalićev ''recept'' i ''scenario'' već poodavno. Na njega su pojedinci-''proroci'' upozoravali na vrijeme, odmah po Referendumu, kad se moglo i moralo reagovati, ali slaba vajda, ''pobjednici'' su bili opijeni sa vlašću i svakojakim, totalitarnim, autoritarnim, partitokratskim i autokratskim moćima, sigurni da ''istorija (ne)počinje od nas'', kako reče Lalić u jednom davnašnjem intervju zagrebačkom ''Oku''. A u stvari sadašnjem, jer kod nas teško da se suštinski mijenjaju stvari. I uglavnom u tom nemijenjanju loše prolaze oni koji predviđaju. Ili, kako reče Lalić: ''Sve je tačno predvidio, a uzalud mu je bilo – često bolje prođu oni što ne predviđaju.''