TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

        Tin je u Splitu i maturirao sa odličnim uspjehom 1908. godine, odričući se mogućnosti zaređenja. Iste godine upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike. Pored Zagreba, studirao je i u Beogradu. Iz Beograda je 8. novembra 1913. godine, otišao u Pariz. Prethodno, Tin je 1909. godine doživio svoje prvo publikovanje: sonete „Za novim vidicima“ i "Hrvatskim mučenicima" objavio je u časopisu „Mlada Hrvatska“. O tim svojim počecima Tin kaže: „O djelima jednog početnika, kada ona ne bi bila zanimljiva s psihološke strane, ne bi vrijedilo govoriti, mene je posle 1919. godine, upravo vrijeđao ako mi je ko spomenuo moje stare radove koji su mi jednim dijelom, izgledali kao staro rublje koje se strancu ne pokazuje. A imalo se reći toliko novoga! I mi smo tek počeli živjeti! Baš u toj periodi između 1908. i 1914. ja sam u punom previranju“. 1914. godine, Tinu su izašle pjesme u zborniku ’’Hrvatska mlada lirika’’, u izdanju Društva hrvatskih književnika. Po Tinu, tek dvije godine kasnije, 1916. godine, došlo je do zrelosti talenta, do spoznaje sebe i svoje moći. O tome kaže: „Vjerovao sam da ’sposobnost za brak’ čini zrelost duha. Upamti dobro: živio sam intenzivno dušom, ali nijesam bio megaloman, šta više moglo bi se reći da sam bio pretjerano skroman, upravo da sam brisao ličnost. Nisam mislio ni govorio da sam velik (ideja o veličini afirmirala se kao prkos protiv materijalnih stradanja posle 1920) i sa kvekerskom manijom za skrupulama (koja je bila pandan artističke ’manije za savršenom formom’) tražio sam danju i noću svoje nedostatke“. 

1919. godine, Ujević se vratio iz Pariza u Zagreb. Tinu je boravak u Parizu dao prilike da sklopi poznanstva vrlo različite vrste, o kojima je sam Tin rekao da je o njima bolje da ne govori. Inače, osim jednog teferiča na Cetinju u početku rata, i osim jednog kratkog boravka u Londonu, maja godine 1915. nije se uglavnom više micao iz Pariza.[1]

''ZAGONETKA SVEMIRA: Pišući 1938. godine o Ujeviću, Oskar Davičo veli: 'Iz Rotonde je Avgustin Ujević došao u Beograd sa svojim pesmama i svojim iluzijama. (…) Iluzije s kojima se uputio iz Rotonde u Beograd izvetrile su kao pijanstvo.' Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru. Prepoznajemo tog Tina u njegovom članku iz juna 1915. godine, napisanom povodom izložbe Ivana Meštrovića. Naslov teksta bio je Meštrovićeva izložba i jugoslovenska intuicija, a evo karakterističnog odlomka: 'Primati plaću svakoga prvoga u mjesecu, doručkovati, objedovati i večerati svakoga dana, imati položaj u društvu, imati ispite i svjedodžbe, ulagivati se i slušati laske, ćaskati na čajevima, izlagati se u kazalištima i praviti dosjetke pred gospođama, u jednom odijelu biti kod kuće, u drugome ići na šetnju, u trećemu u posjete – je li u tome cio ljudski život? Ima li nešto bolje i više od toga? Svodi li se sve kod čovjeka na puke potrebe održanja i reprodukcije, na jelo i na spolni čin? Je li čovjek samo mehanizam, i je li on samo toliko kilograma mesa i kosti? (…) Nije. Duša postoji. Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, ima zahtjeva koji su neprevodivi u novčane vrijednosti, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi i da je tijelo samo fasada. (…) Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo sretni od svojega sna nego od materijalne stvarnosti…' "[2]

Kolika i kakva je enigma poezije Tin Ujević, odlično pokazuje i dokazuje Krležin odnos prema njegovom djelu. Koristeći simboliku binarnog para Mocart-Salijeri, ovo je veoma uspjelo in kroki osvijetlio Igor Mandić. ''MAGLA: Igor Mandić je sjajno pisao o programskom Krležinom nipodaštavanju Ujevića. U efektnoj i sugestivnoj Mandićevoj paraleli, Ujević je Mocart, a Krleža Salijeri. Ipak, Krleža i kad nipodaštava Ujevića zna da nasluti nešto važno. Tako na jednom mjestu kazuje: "Mjesto koje se daje Tinu u našoj literaturi za mene je tajna, a ne mogu o tome sada pisati jer bi mi rekli da se ljutim na veličinu i da govori spomenik protiv spomenika, iako već dugo osjećam potrebu da o tome progovorim. (…) Mistificira i sebe i ljude s kojima pije duplu ljutu." Ključna riječ, međutim, u ovom Krležinom iskazu jest mistifikacija. Jer Ujevićeva je poezija bez svojevrsne mistifikacije nemoguća. "Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku" – veli Ujević u jednoj čuvenoj strofi iz Kolajne. Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a u Beznadnom povratku oči neba su zamagljene. Magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta. Bez magle ne bi Tin Ujević ni bio poeta, da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik. Ujević je jedan od onih umjetnika koji svijet najjasnije doživljavaju kad su – kako se to kaže – izvan sebe, ek-statis; on je pjesnik ekstaze. Hoze Ortega i Gaset rekao je da se ljudi dijele na one koji su sretni kad su "izvan sebe" i one koje su sretni kad su "pri sebi". Nepotrebno je i napominjati da Ujević pripada prvima, a Krleža potonjima. Prvi bez magle ne mogu, potonjima magla smeta i pogrdno se prema njoj odnose. Magla skriva ulaz u katakombe Ujevićevih stihova, no vrijedi se kroz tu maglu probiti i taj ulaz pronaći. Mrak katakombi, vječita noć donjeg svijeta obasjana je svjetlošću svijeća, sjajem poezije, a noću je svijeća – kaže stih – svjetlija od sunca.''[3]