TIN UJEVIĆ – ’’LELEK SEBRA’’

                               ‘’Istinskomu biću mi smo prešli među.''

‘’Mi smo išli putem. Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.’’

                                  ‘’Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
                                    Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.’’

                               ’Slika moje duše nema kronike’’

                               ‘’Je li usna zbori ili nebo svira?’’

                                                                                 (Tin Ujević)

’’Umjetnost je za stvaraoca prokletstvo, ali i veliki blagoslov. Niko ne zna njegove muke, niti on može da iskaže te muke. On je jedno prokleto biće, ali i potrebno. I uopće nama su prokletnici potrebni, da bismo razlikovali one koji nijesu prokleti.’’(Mirko Božić)

Postoji jedna tragična i prokleta,[1] po svemu sudeći uzvišena ljudska loza, čiji korijen od zlih i radoznalih pogleda sakriva prah zaborava. Tin Ujević je pripadao baš ovoj lozi. Strasno, očajnički i gotovo bez daha (ali ne i duha, naprotiv!), pokušavao je da u poeziji pronađe i saopšti, (za)snuje i (o)živi ’’zlatnu formulu’’ idealnog vrijednosnog apsoluta, čistu, izvornu, nevinu, neuprljanu, pravu ljubav – majku svih ljudskih ideala.

Bio je upravo pripadnik onih najtragičnijih i najukletijih bića, kojima niko ništa u amanet nije ostavio: nikakav zavjet, nikakav zadatak, nikakvo nasljeđe, a koja vođena vlastitim životom dosežu neugasiv plamen značenja.

Tin Ujević. Pjesnik, boem i patnik.[2] Obično se zamišlja kako nemarno obučen, sjedi u nekoj zapuštenoj periferijskoj krčmi između prljavih stolnjaka, opušaka cigareta, poluispijenih čaša. O čemu je razmišljao? Da li se možda pitao zašto je slab? /kada bi mogao biti jak/, zašto je sam? /kada bi mogao biti drag/, zašto je već star, a tako mlad?[3]

            I GLAVA

Pjesnik, esejist, književni kritičar, publicist, polemičar i prevodioc Tin Ujević je rođen u dalmatinskom Zagorju, u Vrgorcu, 5. srpnja/jula 1891. g., a umro u Zagrebu 12. novembra 1955.g. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Kako je sam zapisao, rodio se u nekoj turskoj kuli, koja je kasnije postala ruševina. Kula se ipak sačuvala do današnjih dana. Nazivala se Kapetanov(ić)a (na italijanskom Torre detta del Principe) kao i Dizdarevića (Dizdara) kula. Najveća je od osam turskih kula u Vrgorcu. Smatra se da je bila sastavni dio srednjovjekovnih gradskih zidina. Načinom gradnje i ljepotom različita je od ostalih kula. Budući Tinovo rodno mjesto danas je poznata kao Tinova kula i najveća je srednjovjekovna fortifikacijska i stambena gradevina u Vrgorcu. U kuli se za Tinov rođendan održava sedmodnevna Kulturno-književna manifestacija ’’S Tinom u Vrgorcu’’.

Od oca učitelja naslijedio je sklonost ka književnosti, pa je u djetinjstvu ’’progutao sanduke knjiga’’. Povodom svog rođenja,[4] u autobiografiji je zapisao: „Jedina data u mom životu, koju treba zadržati je moj rođendan; ta mi se vanredna stvar desila na Svetoga Ćirila 1891. godine. /Skromno mislim, da je zbog toga peti srpanj izabran za narodni blagdan/“. Osnovnu školu je pohađao u svom rodnom mjestu, zatim u Imotskom i Makarskoj, gdje je proveo djetinjstvo, gdje je zavolio more i miris borove šume, i gdje je, kako sam kaže: „opasno pao s nekog zida“. Kasnije pišući o svemu tome Tin je na jednom mjestu rekao: „Tada je još živjela pjesma, priča, predanje. Ako u meni ima nešto gorštačkog, krepkoga – onoga što Stendal ne nalazi dovoljno u prozaičnosti francuske ravnice – možda potječe odatle. U Vrgorcu još će biti u životu neka osoba koja me kao dijete nosila na rukama“. Gimnaziju je Tin učio u Splitu. U ovaj grad se preselio kad je imao 11 godina, upisavši drugi razred gimnazije. O tim svojim gimnazijskim danima Tin kaže: „Rano me obuzeo osećaj samoće, patnje i sažaljenja. U gimnaziji nijesam imao ferija, jer sam progutao sanduke knjiga, a drugovi su mislili da ’bubam matematiku’. Danas sam, drugi, muževan. No onaj proces dozrijevanja, krizu senzibilnosti, ukratko, neki pomalo ženski ’razvoj’ u sebi sam strahovito napeto i strasno osjećao; za me je u svijetu sve živjelo puno odjeka, savjesti, a suma iskustva bila su za me moje čudne impresije, igra ideja, neki umjetnički, pa i misleni fantazmi i sjene, za koje mi se činjelo da su najstvarnije na svijetu.“

O razvoju Tinovog  duhovnog stvaralaštva, u Wikipediji čitamo i ovo: ’’U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao tog svojega Rabbija (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao za sebe iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato što je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza.

Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog (“Visoki jablani”: pjesništva?

"Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju Mučeništvo života i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u Savremeniku 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.’’[5]