Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević

Kada je 26. aprila 1986. godine eksplodirao reaktor u nuklearnoj elektrani u Černobilju, Sovjetske vlasti tvrdile su da je tako nešto nemoguće. Ne zato što je takav scenario bio u protivurječnosti sa zakonima fizike, već zbog kontradikcije sa zakonima ideologije. Prosto, reaktor u elektrani koja nosi ime Vladimira Iljiča Lenjina ne može zakazati. Cijena te iluzije bila je zakašnjela reakcija, ekološka katastrofa i hiljade stradalih.

Kada je u avgustu 2022. godine crnogorska javnost negodovala zbog pasivnosti suverenističkih partija prilikom potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora, odgovor koji smo dobili glasio je: naš plan ne može propasti. Ne zato što je utemeljen u zakonima politike, već zato što je plan - naš. Cijenu iluzije da je bolje biti lažno moćan i pasivan, nego svoje slabosti svjestan, ali aktivan, već uveliko plaća građanska Crna Gora.

Plan prop'o

Nakon skupštinske debate od prije dva dana, kao i reakcija koje su uslijedile, postalo je bolno očigledno da je politički svijet u kojem borave poslanici i partijski funkcioneri crnogorskih partija realan taman koliko izmaštani svjetovi u produkciji Holivuda. U tom fiktivnom svijetu crnogorske politike protiv teokratizma, autoritarizma i gaženja elementarnih ljudskih prava treba se boriti: kućnim vaspitanjem, predvidljivim doskočicama, savršenom ukomponovanim šakama koje signaliziraju smirenost budističkih monaha i, naravno, neizostavnim citatima.

Iako propasti sa stilom, priznajem, ima svojih čari, radije biram da naši predstavnici državu brane svojim, a ne tuđim riječima. Biram da te riječi izgovara stomak, više nego glava. Biram da bar u odsudnom trenutku forma izblijedi pred suštinom. Da je makar propast sopstvene države dovoljno inspirativna da proizvede autentičnu misao onih koje smo birali, jer znam da im bolje prilike za to ni najveći neprijatelji ne mogu ponuditi.

"Zaustavite Zemlju, silazim"

Ovako, gotovo je nemoguće ne izvesti zaključak da je paralelni univerzum u kojemu žive predstavnici “naše stvari” lišen svakog kontakta sa stvarnošću u kojoj borave građani. Tako smo u jučerašnjem zaključku predśedništva DPS-a, između ostalog, mogli pročitati:

“Ukoliko ovaj, posljednji poziv, ne urodi plodom, i ukoliko do kraja nedjelje ne otpočne proces izbora sudija Ustavnog suda, i ne bude se odustalo od namjere da se vrši ustavnu puč kroz instaliranje u pravni sistem Zakona o predsjedniku, biće potpuno jasno da je svako institucionalno djelovanje obesmišljeno”.

Čemu kondicionali? Riječ “ukoliko” je u kontekstu ustavne erozije posljednji put imala smisla u decembru 2020. godine. U međuvremenu je postalo normalno: da se poslanicima ne mora verifikovati mandat, da “kvalifikovana većina” znači 50%, da se starosna granica mijenja kako bi se politički nepodobni poslali u penziju, da ministar u vladi otvoreno zastupa interese druge države, da se kulturna imovina države Crne Gore prepiše Crkvi Srbije, da premijer u tehničkom mandatu može vladati neograničeno i, na kraju, da se Ustav može mijenjati zakonom i prostom većinom.

Čemu futur (“biće potpuno jasno”)? Adekvatna glagolska forma kad govorite o obesmišljavaju institucija i gaženju Ustava je davno prošlo vrijeme. Zašto toliko semantičkog sala na vašoj prijetnji “demokratskim metodama vaninstitucionalnog djelovanja”, kad na raspolaganju imate termin sa 0% masti koji građani zapravo razumiju - “protesti”?

Kakav je ustavni armagedon potreban da bi u DPS-u shvatili da se odavno već niko ne plaši njihovih prijetnji?

Da se u paralelnom univerzumu uveliko razvila politička realnost za sebe, postalo je jasno samo sat vremena nakon zaključka predśedništva. Iz vrha DPS-a javnosti je ponuđeno dodatno pojašnjenje stvarnosti po kojemu se “bliži kraj grobarskoj koaliciji koja sve čini da sartre Crnu Goru”. Osim prve dvije riječi, sve drugo je tačno. No, to je slaba utjeha, jer su prve dvije riječi jedino što je u ovoj rečenici važno.

Dragi moji, u Univerzumu u kojemu žive građani Crne Gore, koalicioni kapaciteti rušitelja Ustava stoje odlično. Štoviše stoje toliko dobro, da se čak i tradicionalno flegmatična međunarodna zajednica iznenada uzbudila. Čini se da bi se novim izborima parlamentarna većina obradovala. E sad, to što postoji “više načina da se odere mačka”, ne znači da mačka svakako neće biti odrana. Da prevedem na jezik razumljiv svakome: koliko procenata će liste unutar prosrpskog bloka imati u potpunosti je nevažno za krajnji rezultat. Oni se lako dogovore čije su ruke. Bitno da je koža naša.

"Izdajnici" države partneri na lokalu

Da se političke iluzije nijesu ugnijezdile samo u DPS-u, te da se od njih crnogorski birač danas teško ima đe skloniti, možemo se uvjeriti i u posljednjim izjavama funkcionera SDP-a.

Partija koja u više opština vrši vlast uz podršku upravno onih koje danas optužuju za “ustavnu hajdučiju” i “sprovođenje nasilja nad Ustavom”, prijeti da će “sluge Vučića” i kreatori pravne anarhije “odgovarati za svoja djela”. A kako će tačno odgovarati, ako nije problem da pitamo?

Na jedinim izborima na kojima su suverenističke partije ostvarili ubjedljivu pobjedu, dogovor među njima je izostao. Na kraju su najviše slavili oni koji danas destabiliziju Crnu Goru. Kad su “takozvani nezavisni intelektualci” ukazivali na to da će ovakav rasplet situacije slomiti duh pokreta otpora koji se još uvijek hranio energijom sa Belvedera, rukovodstvo SDP-a povjerovalo je u iluziju da im se rejting gotovo utrostručio i da je došlo pravo vrijeme da se “poravnaju” stari računi sa DPS-om.

Dakako, bilo bi suludo partijama zamjerati politički pragmatizam, ali samo u paralelnom univerzumu u kojem žive naši politički predstavnici moguće je da aktivno vršiš vlast sa “izdajnicima Crne Gore” na lokalnom nivou, dok im istovremeno prijetiš da će za vršenje vlasti na nacionalnom nivou “snositi krivičnu odgovornost”.

Morate biti posebno skloni samoobmani da sebe ubijedite da građani ne pamte dešavanja od prije samo nekoliko mjeseci. No tu najbolje posluži ona stara dobra koju nikad nećete čuti izgovorenu javno: “glasaće nas jer nemaju koga drugog”. Po ovoj političkoj logici, da bi politički profitirali potrebno je da se građanima smučite samo za nijansu manje od svoje političke konkurencije.

I tu varku od skora skupo plaćamo - apstinencijom.

Kako do cilja?

Traćenjem vremena manevarski prostor suverenističkih partija značajno je sužem u posljednjih godinu dana. No, to svakako ne znači da je sve izgubljeno ili da nije pravo vrijeme za promjene koje će donijeti kvalitatitvnu razliku:

Prvo, suverenističke partije moraju konačno sebi priznati da ne kontrolišu političke procese i to početi jasno komunicirati javnosti promjenom strategije djelovanja. Uprkos prividu koji aktivno stvaraju o svojoj političkoj težini, one su u ovom trenutku samo objekat političke volje nove parlamentarne većine.

Drugo, izlazak svih suverenističkih partija iz aranžmana sa bilo kojom partijom koja učestvuje u urušavanju ustavnog poretka Crne Gore. Takav bi potez, iako u nekim opštinama bez dubljih političkih konsekvenci, bio simbolički važan za signal građanima da političke elite imaju namjeru ostati posvećene zajedničkim principima i nesebičnoj borbi za očuvanje građanske Crne Gore.

Treće, ubrzano sklanjanje nepopularnih kadrova sa pozicija koje su svakodnevno u fokusu medija. Da imaju građanske odgovornosti makar i u tragovima, mnogi od njih bi sami napuštili poslaničke klupe i dozvolili da proces reformi u njihovim partijama bude prepoznat od strane šire javnosti. Umjesto toga, pune dvije godine cjelokupno suverenističko biračko tijelo je “talac” reputacije nekolicine pojedinaca.

Četvrto, koordinisano djelovanje u vanstitucionalnoj sferi. Protesti nijesu jedino rješenje, ali jesu jedno od rješenja. Uloga partija u protestima ne znači bojkot institucija, ali u najmanju ruku mora podrazumijevati: spremnost na razgovor sa nepartijskim akterima i organizacijama, nedvosmislen javni poziv političkih lidera na  mirne proteste i otpor, aktiviranje partijske infrastrukture u cilju mobilizacije i omasovljavanja protesta.

U suprotnom naučite da živite sa tužnom spoznajom da će vas istorija pamtiti kao ljude kojima je politički epitaf napisao niko drugi do jedan Milan Knežević:

“Država im je nestala, a od flaše ni čep nije falio.”