Epilog dvogodišnje vlasti: Urušeno zdravstvo, uništeno školstvo i kultura koja nam nije potrebna

Piše: Slavko Mandić

Pomamljena vlast čini svašta skoro svakoga dana. Osilila, držeći institucije u svojim rukama, demonstrira silu na besprizoran način. Istovremeno puneći vlastite džepove siromaši državu, do te mjere da je možda ostao još samo jedan korak do potpunog sunovrata u koji će je svjesno gurnuti. A možda i nije, jer se pokazuje da su plaćeni izvršioci tuđih scenarija odlučni da sprovedu nalog, kako im se ne bi vrnulo zlo u vlastite domove. Znaju oni dobro što to znači. Zato se grčevito zalažu da dokažu lojalnost tuđinu, dokazujući istovremeno nelojalnost svojoj državi. Jeste nevjerovatno, ali je istinito.
Kažu iskustva da kad država tone u besudnost, prvo što joj propada su zdravstvo, školstvo i kultura. To i nije toliko bitno za vlastodršce, jer će se oni i njihovi, o trošku  našega naroda, liječiti u inostranstvu. Njihova đeca će se školovati u svjetski demokratskim sredinama a kultura im nije ni potrebna. Na nju ne treba trošiti ni cent. Zato gledamo onakve javne scene od kojih se civilizacija srami.
Narod, rekosmo, plaća svaku želju kopiljanima koje je iznjedrila vlast. Nije važno što po bolnicima nema ljekova, pa ih pacijenti i njihova rodbina moraju sami nabavljati po astronomskim cijema, najčešće. Nikoga ne brine što se moraju pokrenuti društvene mreže i mediji preko kojih će roditelji za đecu tražiti pomoć od naroda za malo složeniju operaciju u inostranstvu, koja kod nas ne može da se učini. Država za takve slučajeve nema novca, ali ima milion eura da izdvoji za vjersku školu crkve Srbije. Ovaj bezobrazluk ne dodiruje naše pravosuđe, koje zna da su nalogodavci ovog sramnog čina debelo zabrazdili u zonu krivične odgovornosti.
Ovo, kao i mnoga druga zla Crnoj Gori nanijela je bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić. Da bi zadovoljila popove i svoju četničku organizaciju kojom se ponosila javno, zbog čega je i dobila zadatak da satre sve čega se dovati u ova četiri resora od posebnog značaja za razvoj svake države, Bratićka je potpisala licencu za dvije vjerske škole crkve Srbije, bez obzira što   nijesu prošle neophodnu zakonsku proceduru. Iz budžeta, odakle ova vlast, kao i ona prethodna, zahvataju koliko im drago. A što se Ustava i zakona tiče, sastaće se većina pa će izglasati onaj kojim mogu da potkrijepe razaranje zdravog tkiva vlastitim zloćudnim tumorom.
S druge strane, što znači milion eura za vlast koja je rasipništvom dovela državu na korak od grčkog sindroma? A i nijesu njihovi novci. Neće se odbijat od onih čuvenih 21 milion, koji je neko, a ne zna se ko, nudio premijeru kad je bio u vice stanju, da podrži one bivše. Ali njemu karakter nije dozvoljavao da obmane prevarene glasače. A oni, glasači, znao je on to, ne mogu tako brzo da ośete što im vlast čini, i to sve dok im čapru ne oguli.
Milion za popove crkve Srbije, čija doktrina treba našu đecu da uči kako da mrze svoju zemlju, svoj većinski narod, svoju rodbinu i prijatelje koji drugačije misle. Kako da lažu i otimaju tuđe.
Milion njima iz budžeta sekularne Crne Gore, koja se zori NATO članstvom i EU integracijama.
Nevjerovatno je dokle seže bezbožništvo mantijaša koji se lažno predstavljaju kao božji izaslanici. To su klerošovinisti, kletvonoše, prevaranti, među kojima je ne mali broj pedofila, razbojnika, kriminogenih likova. Pa zar država takve da pomaže? Ali, to danas i nije država. Radi se o provizorijumu, a za državu tek moramo da se izborimo.
To moramo da učinimo što prije. Razboljeće nam se nacija. Utuliće nam internet zbog dugova, pa nećemo imati đe da zapomažemo da nam udijeli opuvani narod po euro makar, koji država već nema, za spas najmilijih. Jer ovi novopridošli, partijski ličnici, sa diplomama u koje se opravdano sumnja, predstavljaju opasnost za naše zdravlje.
Za naše živote, koji, nažalost, imaju sve manju vrijednost.
U nadi da će se i zapad razbuditi i prestati da se ponaša kao istok, makar prema nama, poruka svima da ne prestanu da se vaninstitucionalno bore za svoju Crnu Goru, ako svoj posao neće da rade institucije. A one to ne čine. Makar ne danas.