Piše: Nebojša Redžić

Tačno je da je preksinoć u crnogorskom parlamentu brutalno pogažen Ustav. Juče i danas stid je dominantan osjećaj svih nas koji smo se na Pravnom fakultetu edukovali kod Mijata Šukovića, Brana Ivanovića, Blagote Mitrića, Radovana Radonjića, Miće Perovića… Stidi se od preksinoć i ona statua Valtazara Bogišića koja zaludno stoji ispred zgrade Fakulteta, ma stide se i oni koji su diplomu Prava donijeli iz Tutina ili Banjaluke za šaku eura.

Svima je bjelodano jasno da su izmjene Zakona o predsjedniku usvojene u žurbi i panici, u haotičnom bijegu od vanrednih parlamentarnih izbora i neminovnosti da će „Evropa sad“, novi populističko – hedonistički obrazac za osvajanje i dugo trajanje vlasti, dobiti očekivanih 30 odsto i na nivou države postati dominantna politička snaga.

Valjda u tom bijegu i u toj panici, stara većina je brzinski sklepala izmjene Zakona o predsjedniku, derogirajući ionako skromna ustavna ovlašćenja predsjednika države. Učinili su to očito se rukovodeći kratkoročnim interesom, za jednu priliku i tumarajući logikom neskrivene odioznosti prema aktuelnom predsjedniku.

Svaki dobar pravnik, osim spoznaje i primjene pravnih normi, veoma brzo (pogotovo ako se opredijeli za advokaturu) nauči kako da prepozna pravnu prazninu, da napravi slalom između normi i potraži „rupe u zakonu“. Ništa od toga nije se desilo u ovom slučaju. Ovdje se išlo na brutalno gaženje ustavnih normi, obesmišljavanje prava i ruganje pravnom poretku – samo zato što je norma koja im smeta odisala neumitnošću. Član 95, stav 5 Ustava je jasan: “Predsjednik Crne Gore predlaže Skupštini mandatara za sastav Vlade nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini“. Tačka. Nema prostora za kreativno tumačenje ove norme.

Svi znamo: niti su se relevantne političke partije odazvale na razgovor sa predsjednikom, niti su uvjerili Mila Đukanovića da postoji većina spremna da podrži Miodraga Lekića. Čak nijesu ispoštovali ni rok koji je postavljen da bi potpisima uvjerili predsjednika da većina postoji.

Umjesto da kao i mnogo puta do sada angažuju Vučićeve pravnike i da ono čime žele udariti u temelje pravnog poretka Crne Gore makar ima i sofisticirani privid stručno smišljenog akta, očito da je panika učinila svoje: prijedlog izmjena Zakona sklepan je na brzinu, bez elementarne pravne logike i sa greškama koje bodu oči. Da nije tako, ne bi im se desile formulacije poput „dominantna podrška“ (koja derogira čak i parlamentarnu većinu), pa „jasna većina“, pa „nesumnjiva većina“.  Pominje se čak i predlaganje mandatara „peticijom“, što je novi institut koji se uvodi u pravni sistem. U tekstu Zakona, od sada će stajati i pominjanje 27. saziva Skupštine i 44. Vlade („Izuzetno, Mandataru koji je dobio nesumnjivu podršku većine poslanika 27.saziva Skupštine za sastav 44. Vlade rokovi počinju teći…), što je presedan koji će zauzeti mjesto u antologiji pravnih gluposti. To bi bilo isto kao kada bi neko u Zakon o braku, uveo normu da se neka Petrana Vukčević iz Lješanske nahije udala za Mitra Krivokapića iz Cuca i da mu je dužna biti vjerna do groba.

No, prava igranka tek počinje. Začarani krug u kome se institucionalno urušena Crna Gora nalazi, gotovo da je cementiran, otvorena su vrata samovolji i samovlašću, a cilj srpskog sveta je postignut.

Sada predsjedniku Đukanoviću, kada već nije iskoristio ustavno pravo da raspusti Skupštinu, ostaje na raspolaganju mogućnost da ne proglasi donešeni Zakon, odnosno njegove izmjene. U tom slučaju, Zakon se vraća parlamentu koji će ga, sudeći po odnosu snaga, opet izglasati. No, Đukanović u drugom navratu (iako je Zakonom previđeno da ga mora potpisati) opet može odbiti da potpiše Zakon. Logika je jasna: nema Ustavnog suda koji bi cijenio (ne)ustavnost Đukanovićevog poteza, baš kao što se izmjene Zakona o predsjedniku nijesu našle pred Ustavnim sudom koji bi ga nesumnjivo proglasio neustavnim!

Dijalog je neminovnost

Ako su dosadašnji potezi Abazovićeve Vlade, u kojoj su i Ustav i zakoni, a ponajviše zdrav razum mnogo puta pogaženi, djelovali kao pat pozicija, sada sve liči na potez kojim je Crna Gora, odnosno njen pravni poredak – matirana. Dalje se nema kud, nazad se ne može, a eventualni izbor Miodraga Lekića za mandatara/premijera neće riješiti nijedan od nagomilanih problema.

Crna Gora, ne samo da je zrela za dogovor između „zaraćenih strana“, nego je on nasušno potreban. U njenoj novijoj istoriji bilo je i gorih situacija kada je direktno bio ugrožen građanski mir, pa su suprotstavljene strane znale sjesti za sto i potražiti rješenje. Zašto tako ne bi bilo i ovoga puta?

Umjesto kuknjave i lamentiranja nad situacijom, neko bi morao da bude faktor koji će u pomoć pozvati razum. No, postavlja se pitanje koji je to moralni autoritet koji bi mogao da se postavi iznad situacije i bez navijačkih ambicija pozove na dijalog?! Da stvari u ovakvoj Crnoj Gori stoje drugačije, to bi, recimo mogla biti Crkva. Konkretno, ona Srpska koja okuplja većinu „vjernika“. No, kako kada znamo da je Crkva već tri godine akter političkog života i nesumnjivi predvodnik jedne strane koja upravo zbog njenog pokroviteljstva, dobija militantnu i antidemokratsku dimenziju!?

Ne može to biti ni CANU, ni Univerzitet, zbog konformizma i glasne šutnje svojih članova koji nijesu u stanju da se intelektualno odrede prema gotovo nijednoj pojavi u društvu, još manje da sugerišu pravac kojim bi društvo i državna politika trebalo da se kreću.

A stvari, kada bi bilo dobre volje da se dijalog otvori, djeluju sasvim jednostavno. Prva faza prijeko potrebnog dogovora trebalo bi da bude saglasnost da se naši problemi imaju rješavati u Crnoj Gori, da ih možemo riješiti sami i bez pokroviteljstva sa strane. Koliko god bi se zbog takvog pravca razgovora iznervirao Aleksandar Vučić, na tu bi formulaciju nesumnjivo pristali i Andrija Mandić i Aleksa Bečić ili Dritan Abazović.

U drugoj fazi, bio bi neophodan dogovor o izboru sudija Ustavnog suda i Sudskog savjeta, kao preduslovu za održavanje bilo kakvih izbora. Odmah potom, valjalo bi precizirati datum predsjedničkih i parlamentarnih izbora i naći konsenzus o izbornom zakonodavstvu (u skladu sa evropskim standardima), odnosno o uslovima u kojima bi se takvi izbori morali održati.

Dijalog traži razum, strpjenje, vještinu, mudrost – a toga je na našoj političkoj pozornici premalo. Upravo tu bi respektabilan medijator – da ga ima – mogao da odigra ključnu ulogu.

Elem, u nedostatku takvog autoriteta unutar Crne Gore koji bi dvije strane sjeo za isti sto, mogućnost koja nam ostaje na raspolaganju jeste da suprotstavljene grupacije natjeraju na dogovor međunarodni posrednici. Ne oni ostrašćeni i korumpirani, poput Olivera Varheljija ili neke ovdašnje ambasadorke, nego časni i nekompromitivani, poput Miroslava Lajčaka.

Tu, opet, ostaju otvorene dvije mogućnosti: da međunarodni posrednik bude samo medijator u razgovorima koji će domaćim eksponentima dvije dominantne politike pomoći da se dogovore; ili da nametne rješenja ukoliko domaće snage nijesu spremne za dogovor!

Ova druga varijanta već liči na tuturstvo međunarodne zajednice ili protektorat. No, pitanje je jesmo li – ovakvi kakvi smo – zaslužili bolje od toga?!

Kome odgovara haos?

Ideja o potrebi dijaloga i njegovom iniciranju, portalu Aktuelno nije sugerisana sa strane. Ona je naša, ona je autentični izraz potrebe da se umjesto kuknjave nad novonastalom situacijom – pronađe rješenje za izlaz iz krize. Usudićemo se da sugerišemo i aktere mogućeg dogovora: neka sa jedne strane stola budu Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, a sa druge Andrija Mandić i Dritan Abazović. Ne sa ambicijom da jedni druge preveslaju, nego sa iskrenom željom da nakon dogovora, startna pozicija obje strane bude ravnopravna.

No, svako ko poznaje bit političke scene Crne Gore zna da je umijeće kompromisa vještina koja je odavno prognana iz našeg političkog diskursa. Postoje oni koji prizivaju haos, a haosa će biti ne pronađe li se snaga da se postojeća situacija prevaziđe.

Haos mogu željeti i dodatno generisati i jedni i drugi. Jedni zato što ih opijenost tridesetim avgustom još drži udaljenim od realnog života, pa lovom u mutnom žele da na institucionalnim katakombama ojačaju svoju moć i privilegije. Drugi, zato što otuđeni djelovi interesnih ili biznis struktura koji se zaklanjaju iza njihove politike, smatraju da će im logika „što gore – to bolje“ omogućiti bijeg od neminovne krivične odgovornosti.

Stoga, oni koji lamentiraju nad slomom Crne Gore – ili ne poznaju procese, ili žale zbog konkretnog interesa koji su ostvarivali u proteklom periodu. Partikularni interesi su toliko jaki, da zamagljuju državni i nacionalni interes. Taj ogoljeni utilitarizam u pristupu politici i nerazumijevanje htijenja i potreba vlastitog stanovništva, već nas je mnogo koštao. Najvažnije, koštao nas je mogućnosti skorog pristupanja Evropskoj uniji. U integracije se ne ide bez integriteta i identitetra naroda koji je stvorio Crnu Goru koja se po njemu zove. Da bi nas svijet poštovao, za početak moramo naučiti da poštujemo sebe. Poštujemo li?

Meni Crnogorci liče na narod kome je ubijen duh, mašta i mitološki zanos, oni su pretvoreni u atomiziranu, bezličnu individuu, iliti građane. Truli kompromisi i građanština koji su promovisani u ime Crnogoraca i bez da ih iko išta pita, doveli su nas do stvarnosti koja je neumoljiva. Što prije shvate potrebu vraćanja sebi samima, ostaci ostataka nacionalno osviještenih, mogu barem učiniti da ostanu u tragovima.

Crnogorci više nemaju pravo da se prave neznaveni i da ostanu zatečeni bajkovitim pričama o građanskom i evropskom Eldoradu, medu i šerbetu koji teče multi-kulti uspravnim Montenegrom. U suprotnom, postoji opasnost da njihovi neiskreni predstavnici sjutra ponovo uskoče u neprincipijelne koalicione aranžmane, opet na štetu crnogorskih nacionalnih interesa, a na korist nečijih partijskih. Ovi bi to opet prodali – kao Ursula Dritanu maglu -izbezumljenim i izigranim Crnogorcima, naučenim da gutaju sve od onih koji ih demonizuju decenijama unazad. To bi bio samo nastavak logike komporomisa koji bi vodio u razjedinjavanje svega crnogorskog.

U takvoj situaciji, politika srpskog sveta koju personifikuju Joanikije Mićović i Dritan Abazović imala bi otvorena vrata za dodatnu destrukciju. Uzalud bi nam tada bila teza da moramo dotaknuti dno da bismo se uzdigli. Uzalud, jer je dno već dotaknuto. Za puzanje po dnu, valjda je neophodan još samo Otvoreni Balkan. Niže se ne može, ali zato prostora za napredak ima napretek.

Recept je – vraćanje sebi. Jer, promjene su prirodne i neminovne, ali su blagotvorne samo ako se voda umije navrnuti na svoju vodenicu. Ozbiljna nacija, koja ima svoje konzervativne kočnice, promjene prihvata onoliko koliko je moguće, u okviru svojih strateških interesa.

Treba samo ustati, boriti se i ići dalje. Nije uzalud Mladen Lompar napisao da “nikad ovđe neće biti posljednjeg boja”.

Crnoj Gori su potrebni novi, osviješćeni predstavnici koji će razumjeti njenu bit, njeno juče, danas, a pogotovo sjutra. Potrebna joj je elita koja će politiku voditi zbog ideja, iz ubjeđenja i zarad prava, časti i slobode svoje države.

Takvim Crnogorcima, Milan Knežević ne bi mogao da izrekne veliku istinu koju je izgovorio preksinoć: „Da zaista vjerujete u ono što govorite, sada biste me gađali flašom vode, kao što sam ja onomad vas“.  izvor: portalluca.me