Piše: Slavko Mandić

Možda je suverenistički blok mogao nešto bolje proći na minulim izborima, ali je teško bilo očekivati da može pobijediti. Udružene snage unionista, kleronacionalista, četnika, preletača, spavača, špijuna, plaćenika, domaćih izdajnika, srpskih i ruskih bezbjednosnih službi i vreće njihovog novca, srbijanskih medija instaliranih odavno još na ovim prostorima, godinama su se spremale da ostvare projektovani cilj koji je podrazumijevao slom Crne Gore i njeno potpuno satiranje. Istoku je dobrim dijelom pomogao demokratski zapad. Za interes Srbije i ruskih anti NATO interesa radile su pojedine evropske i američke diplomate, otvoreno podržavajući nasrtaj crkve Srbije, koja je od Vučića dobila zadatak da otme po svaku cijenu crnogorsko duhovno blago, crkve i manastire, teritoriju i svo bogatstvo koje je stvarala naša vjekovna tradicija. Kleronacionalizam, koji je umnogome mirisao na goli fašizam, oličen u pomanitalim litijama, pregrupisao je i vjernike i nevjernike. Ako su prvi i povjerovali da čuvaju crnogorske svetinje od Crnogoraca, čije su izvorno, jer su ih gradili njihovi preci stoljećima unazad, ovi drugi su kupljeni sitnim novcem i po nekim obećanjem koje će uslijediti nakon obaranja Đukanovićeve vlasti. Za takve karaktere nije trebalo mnogo. Pedeset do sto eura najviše i eto vam isklesanog izdajnika, spremnog da ispuni svaki zadatak koji od njega traži vučićeva oligarhija. Posebno ona instalisana u Crnoj Gori, agresivnija i spremnija da se bori do posljednje crnogorske kapi krvi. To je najbolje pokazao Belveder, koji nije nedostojnim srpskim popovima dozvolio ni korak da učine ka slobodarskom Cetinju.
Danas, nakon izbora u Podgorici, ovim preporođenim gradom vladaće ono političko nedonošče, svirepi propagator ekonomskog nestajanja Crne Gore, koji je htio akciju probijanja Belvedera oružjem. Kažu da su njegove riječi „…pa šta ako na Cetinju pogine 10 Crnogoraca“…On ne mari za prizivajući zločin. Njemu je najvažnije da bude uz skute mantija, najvećih društvenih trovača ovovremenih, anticivilizacijskih proklamatora monstruoznih kletvi, od kojih se onima koji su vjernici, ledi krv u žilama. A ni drugima, kojima manjka obrazovanje  poprilično, nije baš svejedno.

Ali,  zar se sve ovo što se naglašeno ističe minulih dana nije znalo ranije? Jeste, zasigurno, samo što o tome nije proevropski blok vodio računa. Bez jasne strategije, u društvu koje većinski živi populizam, nije se moglo elitizmom. Nije se bilo moguće prevarantima, lažovima, izdajnicima roda svog, suprostaviti lijepim riječima. Daleko od toga da je trebalo koristiti iste metode, ali je svakodnevnim nabrajanjem nepočinstava od strane skaradnih likova, služeći se isključivo istinom, ne ispod glasa nego grmljavinom od koje brda ječe, trebalo građanima utkati u glavu sa kakvim se zlom danas Crna Gora bori, nastojeći da se sačuva i opstane. Trebalo je i moralo za svaku kriminalnu radnju aktuelne vlasti podnijeti tužbu. Pa neka ih je na hiljade. Ne bi sudovi mogli da se ogluše baš za sve. Dio bi makar radio svoj posao. Pa ako ne prođu ovđe, onda neka se zabavlja Strazbur.

Moglo se. Ali eto, nije se iskoristilo što se moglo.
Tu i tamo, reagovao je po neko. A laž, koja je dopirala od ruskih i srpskih manipulatora i ubačenih kleroekstremnih predstavnika mračne ideologije, kojoj je cilj nestajanje Crne Gore i Crnogoraca, uz obavezno teritorijalno pripajanje ovog prostora njihovom, trovala je narod, pogotovo ona koja se servirala uz jednu kafenu ili zelenu novčanicu. Kao dokaz toj tezi služi i privođenje nekoliko srpskih tajkuna sa torbama punih novca, bez ikakvog dokumenta o porijeklu, samo dan prije izbora. A koliko ih je samo prošlo da se na njih niko nije osvrnuo?

Već je rečeno više puta da proevropski blok objektivno u Podgorici nije mogao očekivati dobar rezultat, nastupajući bez ijednog crnogorskog obilježja. Valjda će sada shvatiti da izbori po Crnoj Gori, pa makar bili i u mjesnoj zajednici, nijesu ništa drugo do gola borba za očuvanje nezavisne, multietničke, multikonfesionalne i antifašističke Crne Gore. Ako u predizbornim kampanjama nema Crne Gore i ako se njenim tradicionalnim vrijednostima ne napajaju naša pokoljenja, zalud će nam biti svaka rabota. Bez isticanja simbola crnogorske državnosti, neće vam javnost vjerovati dovoljno da se masovnije odluče za podršku koja vodi do pobjede. Biće povrijeđena ako toga nema, a među njima biće ne mali broj onih koji će otići drugima, ili će apstinirati. Mora se o tome voditi računa.

Nakon poraza koji je bio odraz proistekao iz većeg broja razloga, proevropska Crna Gora je morala da se zahvali značajnom broju koji su svoj glas dali evropskom putu naše zemlje. Morali su sudionici civilizacijskih stremljenja da podignu glavu visoko. Da ne čekaju da im se vrne snaga koja će poslužiti da saopšte da nema odustajanja i da će se sve učiniti da se poprave greške i nastavi snažnije u borbi za vraćanje naše zemlje na pravi put.

Svakoga dana, kako bi nas jednom sunce ogrijalo.

Moramo zaboraviti na pizmu, unutrašnja neslaganja, borbu da pojedinačno budemo najprviji. To mora prestati. Moraju otići za sva vremena i oni „ideolozi“ koji su osionim ponašanjem nervirali narod, koji se pitao zašto su takvi đe im mjesto nije?

Vremena nemamo. Ako ne bude prestrojavanja i ako ne nestane opravdavanje grešaka, i zamjeranje dobronamjernim porukama i sugestijama, onda nam ga je đavo pozobao.