Piše: Slavko Mandić
Da nešto u Podgorici ne miriše na dobro bilo je jasno nakon završne konvencije suverenističkog bloka. Predvođen gradonačelnikom Ivanom Vukovićem ujedinjene partije DPS, SDP, SD, BS, LP, GI 21. maj, Nova ljevica nijesu uspjele da dosegnu preko 38.2 procenta. Sada se traže razlozi izbornog poraza, iako se na neke očiglednosti žmurilo. Po principu „Poslije bitke svi generali su pametni“, saopštava se javnosti što bi bilo da su poslušani njihovi savjeti kojih, uzgred rečeno, gotovo da nije ni bilo. Analiza poraza će svakako uslijediti, ali da bi se izvukla pouka i moguće otklonile greške u susret parlamentarnim izborima, mora se istinom u čelo, pa neka zaboli, kao što boli nas nakon ovakvog izbornog rezultata. Jer, na pitanje zašto je na kraju ispalo ovako, odgovor sigurno postoji.
Kampanja koju je vodio Vuković, ne uključujući koalicione partnere, možda bi mogla da prođe u zemljama zapada, ali je sigurno ne i u tradicionalnoj Crnoj Gori. Građanima je bilo nejasno o čemu se radi i zašto nema naroda prilikom obilaska opštinskog atara na prilično blijedim skupovima? Zašto na njima nema crnogorskih zastava i zašto je govorio samo Vuković, zanemarujući svoje koalicione partnere. Nijesu to njegovi saradnici, kako je znao da naglasi, nego koalicioni partneri, isti po važnosti kao što je on. Kao da je želio da pošalje poruku da je on taj koji je jedino važan i na koga Crna Gora mora ozbiljno da računa kao na pretendenta za crnogorski prijesto. Možda i nije tako, ali utisak svakako jeste.
No, pođimo redom.
Mnogi su se pitali, kada su saznali da će završna konvencija biti u Univerzitetskoj dvorani, zašto nije bila na Trgu nezavisnosti? Lijepo vrijeme i prepun trg na kome bi se vijorile  hiljade crnogorskih zastava, pjevale crnogorske pjesme, klicalo nacionalnoj himni, možda bi pokrenule kolebljive i učinile da glas daju onima kojima je Crna Gora na srcu i u duši. Umjesto toga Univerzitetska dvorana i tri crnogorske zastave, koje su se jedva primjećivale. Ništa nije mirisalo da smo u Crnoj Gori i da je ovo praktično politička borba za očuvanje njenog nacionalnog i državnog integriteta i suvereniteta. A ono je, svjedoci smo ove dvije godine, ozbiljno ugroženo, upravo od onih u koje su Srbija a za vjerovati je i Rusije, uložili značajna finansijska sredstva da kupovinom glasova obezbijede pobjedu. Da je to tačno i da su razni mešetari i Vučićevi biznismeni dolazili u Crnu Goru sa torbama punim novca, kojemu se ne zna porijeklo, pokazala  su i privođenja jednog broja osvjedočenih i njihovo vraćanje tamo odakle su došli.
Na završnoj konvenciji nije bilo mjesta da prozbori i pozove patriote na jedinstvo crnogorska belvederska heroina Draginja Vuksanović Stanković. Da im jasnim glasom Crnogorke objasni u kakvoj su opasnosti i da se manu pizme domaće, svojstvene ovom narodu kad oće da dokaže  nedokazivo. Nije je bilo. A ni drugih. Niko iz manjinskog naroda. Dovoljan je bio, koncepcijski je to tako posloženo, nosilac liste dr Vuković. Niko ni od ljudi koji su Podgorici važni i koji mogu da „povuku“ a dali su podršku suverenistima. Nećemo pominjati bijele košulje na početku kampanje.
To je jedna strana priče. Ona druga, koju još niko objasnio nije i o kojoj se uporno ćuti je zašto predsjednik partije i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nije govorio na završnom skupu u Podgorici? To je bilo prvi put od nastanka DPS-a. Zašto i ko je to odlučio? Neće biti da je Đukanović odjednom postao remetilački faktor koji je zasmetao modernoj zapadnoj koncepciji umrtvljenog predizbornog park ambijenta, koji je napravio Ivan Vuković? Nije mlađani gradonačelnik jači od gromadnog Đukanovića, ali se nešto ipak dogodilo? Što, izgleda još je rano za odgovor.
Uslijediće analize mnogih. Vidjećemo da li će biti i onih iz suverenističkog bloka, prvenstveno DPS-a, čije kozmetičke popravke na Kongresu, vidljivo je sada, nijesu dale rezultat. Mnogo je propusta koji su tražili  radikalni rez i stvaranje  jasnog otklona od onih koje ni vlastiti birači više neće.
Poslamatrano iz današnjeg ugla, čini se jasnim da suverenistički blok nije imao strategiju a ni taktiku kako se suprostaviti političkim protivnicima. Nije bilo odgovora na novonastalu partiju Evropa sad, kojoj je predviđana propast zbog ranije učinjenih nepočinstava i sumljivih rabota kojima su, posebno njeni lideri, značajno oštetili Crnu Goru. Njih  javnost pamti po duplom povećanju plata i penzija, a baš ih briga odakle je to i ko će da plati finansijski kolaps koji predviđaju znalci. Važno je da danas imamo, a to su omogućili ovi mladi momci, koji su namirisali novac i način kako da ga preliju tamo đe treba. U vlastiti špag.
Vuković nije imao odgovor na njihov govor narodu. Oni su obećali da će još više rasti plate i penzije i da će se živjeti kao bubreg u loju. Nije važno da li je to moguće, ali jeste da to narod voli da čuje. Za to vrijeme Vuković je otvarao parkove uz jedva po koju crnogorsku zastavu. Trebaju nam parkovi. Oni su bogatstvo grada. Ali ovo je predizborna trka, koju su mnogi ocijenili sudbonosnom. Tradicionalna Crna Gora tražila je drugačiju retoriku. I njenog predsjednika da mu kaže kako i kojim putem dalje.
Da li je mlađani Vuković pomislio da je došlo vrijeme da se nametne kao čelnik na budućim izborima? Moguće, ali i ako jeste, danas je od te ideje kilometrima daleko. Jer, narod je razumio da su izbori u Podgorici izgubljeni i da dr Vuković više neće biti gradonačenik. Pa koliko god Vuković objašnjavao  da je njihov postignuti rezultat respektabilan.