Kultura

MIJOV PRVOTOK BIĆA

Okt 20, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

IN MEMORIAM: MIJO MIJUŠKOVIĆ

Goran Sekulović     

Vajarevo gnijezdo

                       Miju Mijuškoviću

 Razgovaraš sa kamenom kao čovjekom.

To ide unedogled.

I pas je čovjek.

Svako oko tebe svija gnijezdo.

Kamen hoće da postane oblik.

Ti mu pomažeš, imenuješ ga,

Nama produžavaš Nadu,

Dok porađaš kamen,

Miluješ vodu,

Održavaš vatru,

Prikupljaš drvo,

Razgoniš oblak.

Ono što vidiš na nebesima

Odsanjaš dolje i opet šalješ gore.

Još se ništa nije povratilo.

Prazninu kad ispuniš,

Osmjehne ti se sreća,

Slutnja konačne forme smiraja.

(Iz izbirke pjesama ''Nježnosti predgrađa'', 1996.g.)

                                                                  

Sa vajarskim djelima Mija Mijuškovića upoznao sam se prije više decenija, posmatrajući ih, razmišljajući i čitajući o njima, ponešto i zapisujući, razgovarajući sa njihovim tvorcem, imajući tu privilegiju da i neposredno prisustvujem samom umjetničkom toku njihovog konačnog uobličenja i autorskom in vivo viđenju, shvatanju, objašnjavanju i komentarisanju stvaralačkog procesa. Na koricama moje prve dvije pjesničke zbirke – ''Kamen raste'' i ''Muk muči'' – upravo su fotosi Mijovih kamenih skulptura.

Ogromno je i raznovrsno Mijovo djelo, gotovo nesagledivih razmjera. Veliki broj tih čudesnih umjetničkih skulptura je obišao mnoge svjetske metropole, mnoge divne gradove, upijajući u sebe njihove boje, svjetlosti i sjenke, darujući im, za uzvrat, svoja neuhvatljiva zračenja i značenja.

Kad se kaže Mijo misli se na dušu, na nešto toplo i ljudsko. I otud ono Mijo dobri. Duša od čovjeka i duša od kamena i drveta. Ali, samo na prvi pogled kod Mija je u pitanju kamen i drvo, tj. predmetan, materijalni svijet.On od sirovog, prirodnog materijala – čije razne geološke, klimatske, i sve druge prirodne graditeljsko-destruktivne faze i slojeve zorno i dakako s neskrivenim ponosom čuva i pokazuje u svojim djelima – zapravo pravi čudesne stvari ne samo za naša čula već i duh. Mi možemo dodirnuti te skulpture uglačane istančanom Mijovom vizijom, stvaralačkom voljom i umjetnikovim pogledom na svijet, ali ih nikada, baš nikada nećemo ‘’sažvakati’’, nikada našom interpretacijom ‘’uobličiti’’ i saznati definitivno u njihovoj suštini, nikada ih nećemo ‘’osvojiti’’. One ostaju samo svoje, ne čak (više) ni Mijove, vodeći nezavistan, samostalan, slobodan život, možda najslobodniji pod kapom nebeskom. Niko nema na njih pravo, niko da ih pogazi riječju, zakonom, racionalizuje mišljenjem, osvoji i prisvoji pogledom, dodirom, čak ni osjećanjem i željom za lijepim, estetskim, umjetničkim, čak ni ljubavlju. Ne, one uvijek izmiču i ostaju neuhvatljive i neshvatljive, neuništive, divlje i slobodne, kao pustahijski, slobodni, divlji konji što puni kosmičke snage kasaju pustim planinskim vijencima i vrhovima.

Njihovo biće je svjetska i naša duša, biće kosmosa, ljudski zavičaj i identitet. Njihova začudnost, njihova tajna je i naša tajna. Poput Munkeove slike ‘’Krik u noći’’ ili jednostavnosti Lainovićevih slika.

Mi Mijove skulpture doživljavamo, proživljavamo i preživljavamo na naš osoben način. Njihova drama je i naša drama. Drama našeg sveukupnog, i prirodnog i ljudskog, postojanja. One su biljeg, šifra cijelog kosmosa. Našeg naravno, naše ‘’situacije’’ i sudbine. To smo mi. Upravo te skulpture. Ni više ni manje. Naše vrijednosti su njihove, i obrnuto. Sve što je naše po Mijovim skulpturama ima smisla. Sve. Čak i besmisao. Sve to naime ulazi u njihovo biće, u njihov pogled, u njihovu po(r)uku upućenu nama samima. One su poprišta naših pokajanja. Uzleta i padova. Visina i nizina. Vrhova i padina. One su poprišta naših pročišćenja. One ih ištu i podržavaju.

Imaju Mijove skulpture posebnu ‘’odjeću’’, košuljicu od jednog specifičnog sloja kamena. U njoj im je tijesno, grče se, htjele bi da naprave pokret spasenja, pokret nade, ali one konačne Nade, koja otvara radost, ljepotu i smisao za sve nas, za cijeli naš svijet. Nije im lako, bore se, trenutak je vječan, kao što je i vječan život trenutak, što u cjelini i jeste ljudska sudbina.

Sama činjenica da je Mijo iz prirode uzimao početni, ‘’već gotov’’, manje-više ‘’uobličen’’, materijal za svoju umjetnost, za svoj daljnji umjetnički postupak – ne samo u smislu golog, običnog, materijala za preradu, već u startu umjetnički odabirajući i znalački, talentovano i stvaralački,  odstranjujući iz prirodne sredine ‘’ono zanimljivo’’ (Seren Kjerkegor) nešto što ga je zaintrigiralo, inspirisalo, iniciralo,  zaiskrilo (‘’udar nađe iskru u kamenu’’) – ukazuje da je imao u prirodi svog ‘’saveznika’’, da mu je priroda bila ‘’pomagač’’ i ‘’sukreacija’’ njegove umjetnosti, njegove umjetničke, estetske forme (Vujadin Jokić: ‘’Umetnost počiva na formi i ono umetničko je dato formom, omogućeno formom.’’), da je bio izuzetno (samo)svjestan stvaralačke snage, moći, potencijala, uloge i dometa prirode u umjetnosti kao takvoj, što znači i (samo)svjestan samog umjetničkog čina, ali i sopstvene umjetnosti. Jedan od najpoznatijih hrvatskih, jugoslovenskih i evropskih estetičara svoga doba Ivan Foht dokazao je da je priroda moćno kreativno mjesto pra-uzora svih čovjekovih stvaralačkih i umjetničkih formi i sadržaja. 

U ovoj stalnoj, neprekinutoj, vječnoj igri slobode punih sedam decenija bili su Mijo i priroda. Igri davanja i uzimanja, oba puta u igri poklanjanja i slobode. ''... Čovjek je doista čovjek kad se igra, a igra je doista igra samo tada kad je igra čovjek... igra (je) naprosto jedini mogući način ljudskog opstanka, i ona (mu je) upravo najprimjerenija.’’ (Danko Grlić); ’’Estetsko se igra, ono je igra... Igra je upravo to što se ne igra ni radi čega. Igra se samo zbog samog čistog uživanja u igranju. Igra je dakle sama sebi svrha“. (Vujadin Jokić). U nedoglednom raznovrsju Zemljinog šara Mijo traži pra-tvar od koje je sve krenulo i kojoj se sve vraća. Od koje je krenula igra i kojoj se igra stalno vraća, i od koje opet počinje da se igra igra. Kao da kaže: Dajte mi jednu jedinu spasonosnu formu, jedan oblik slobodnog života i igre i biću zadovoljan. Zato se obraća prirodi, od koje je sve počelo i u koju se sve vraća. Početku i kraju svega. Alfi i omegi bića, alfi i omegi sveukupnosti – vajajući krajnje čudesne, nedokučive i uzbudljive skulpture, koje nam i formom i sadržajem nešto kazuju. Šta nam mogu reći ova bića jednostavnih linija, dubokog – bogatstvom nabijene raskošnosti – unutarnjeg života, u temeljnoj oskudnosti čovjeka i svijeta?

Rizična interpretacija umjetničkog djela

Interpretacija umjetnika i njegovog djela je veoma rizična. Ne interpretacija u smislu što je umjetnik htio da kaže, već što njegovo djelo ‘’objektivno’’ kazuje. Mijovo djelo nije za upoređivanje s bilo kojim drugim djelom, kao što to djelo nije ni za bilo kakvo definisanje i svođenje na neki jedinstveni, zajednički princip ili objedinjeni rezultat. Tu je i uvijek postojeća opasnost pojednostavljivanja i nužnost podsjećanja na višeznačnost i višeslojnost svakog pravog umjetničkog djela. Odgovor na ovo pitanje je utoliko teži što su Mijove figure žive, imaginativne, bogate i veoma asocijativne, tako da ukazuju na bezbrojne mogućnosti svijeta forme i samim tim i svijeta sadržaja. Ipak, krećemo u avanturu: Mijo njim samim. I počinjemo da nabrajamo, krećući sa ovom istančanom vrhunskom stilskom i umjetničko-estetskom metodom, korišćenu  od strane i jednog Danila Kiša i jednog Borislava Pekića, između ostalog.

Za početak – što (makar) vidimo? Baletske igrače ljudskog ili životinjskog (vučjeg, žabljeg, porijekla), vidimo pra-čovjeka ili gorilu ili orla – naših zaštitnika, zaštitnika savremenog čovjeka, zaštitnika ili umoritelja, čuvara ili dželata-ubicu, te nas same, njihove žrtve ili miljenike. Uglavnom slobode nema. Živi se u zadatosti. A sloboda nije zadatost, sloboda je igra, nešto novo, drugačije, utopijsko, san i stvarnost utopijskog, željenog, onog (ne)dokučivog, koje se stalno obnavlja, ponavlja, pobjeđuje, gubi, ali je uvijek na djelu, na pozornici, u borbi, u nemogućnosti da se preda i da od borbe odustane.

A kako su onda, kako već rekosmo, te figure najslobodnije, kada bitišu u neslobodi?! One iskazuju stanje neslobode i žeđ za slobodom koja uprkos svemu ne jenjava i ne presahnjuje, već nadahnjuje i sebe i druge da se stalno misli i živi kao slobodan čovjek, jer je to i jedina pretpostavka, šansa i mogućnost da neslobodan čovjek bude slobodan. Ako nema poriva te slobode i slobode tog poriva, onda je nesloboda apsolutna i uvijek, stalno, vječno, gospodarica života i smrti, čovjeka i svijeta.

Biti miljenik zapravo nije ništa utješno. To znači da nam život zavisi od onoga u čijoj smo milosti. Vidimo i neobjašnjivo (a kakvo drugačije i može biti, sjetimo se samo Andrićevih misli o njemu) lice čovjeka, možda uhvaćeno u onim jedinstvenim i neponovljivim trenutcima rođenja i smrti. Nemoguće je biti svjedokom oba čina, to je moguće samo u umjetničkoj viziji i mašti. Miju je i to uspjelo. Nešto slično sam vidio kod Dimitrija Popovića u ciklusu o Leonardu.

Ima u drvetu figura koje nijesu ni ljudi ni životinje, neka nježna bića ustreptala i zagledana u nebo pruživši ruke kosmosu i nekim budućim svemirskim bićima, možda baš ljudima da ih odnesu i prikažu kao svoja najumnija i najsloženija stvorenja jedino odgovarajuća i prikladna za interkosmičke susrete i za našu ‘’ličnu kartu’’ pred susjedima i braćom u svemiru (Tin Ujević:  ''Pobratimstvo lica u svemiru'': ''Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi/dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,/u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,/pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?''), budućim sunarodnicima tog jednog jedinog velikog kosmičkog svijeta koji nam je dat zaista bez ikakvog interesa i uslova ako samo budemo znali, htjeli, mogli i željeli da na sve te njegove humane i plemenite težnje i suštine – da govorimo makar približnim jezikom od naše strane koji može odgovarati za jedno takvo u biti drugačije raspoloženje i osjećanje svijeta od našeg – odgovorimo pozitivno i su-stvaralački.

Mijove figure su njegovi i naši psi-tragači, psi-čuvari, bogovi-zaštitnici. Psi-tragači ruju po nama, čineći nas od bića zgotovljenosti i civilizacijske pripitomljenosti u bića nemira i duhovne radoznalosti, u bića čuđenja (Umjetnici, ‘’pjesnici su čuđenje u svijetu’’, reći će Branko Šimić), u bića iskona i prvotnosti, u bića prvotoka bitka (prvoga bića). Ima figura tipičnih za crnogorsko podneblje. Ko da su iznikle iz naše crnogorske zemlje, iz ovog kamena, od ovog drveta, sa ovim cvijetom, sa ovom dračom, sa ovim čapurom, iz ovih gora, iz ovog mora, iz ovih rijeka i jezera… Nije čudo kad ju je Mijo prepješačio uzduž i poprijeko.

Ima tu čudnih životinja sa nogama dužim od sedam milja. Valjda su to džinovske, praistorijske životinje: insekti, gušteri, zmajevi… Kako ih je samo Mijo precizno ‘’ugledao’’, prepoznao, izdvojio iz neizdiferenciranog života prirode i prateći i otvarajući put tendenciji, onom ‘’već viđenom’’, onom naslućenom i proročkom, ‘’uramio’’ u svoje viđenje svijeta! Nadolaze pitanja: đe su glava i lice, đe su ruke ovom stvoru?! Zašto se ovom drugom biću utroba spustila do dna?! A koliko pa ovaj treći stvor ima očiju i usta?!  I zašto se ovaj četvrti, peti, ini stvor tako i toliko narogušio?! Vidimo klonulu pticu na jednoj nozi. Vidimo, vidimo… I što bi mi zapravo (htjeli da kažemo da bi) voljeli da vidimo?!

 

Skulpture kao čista poezija

Moram reći posebno nekoliko riječi o dva Mijova čuvena ciklusa, skulpturama iz Lepenskog vira i skulpturama kombinovanim od kamena i drveta za koje su mnogi rekli da su njegova najatraktivnija djela. One su za mene čista poezija, tj. njena suština. U njima postoji njihov vlastiti, autentični naboj i sklad, unutrašnji međusobni su-odnos odgovarajućih elemenata-struktura-formi-sadržaja, samo njima pripadajući eksplozivni i skladni bitak, ne odnos prema okruženju, već unutar samih temeljnih formalnih odredbi umjetničkog djela. Poezija je i ovđe i u principu zapravo smisao sadržaja u okviru jednog pjesničkog, umjetničkog oblika, odnos entiteta izabranih od strane pjesnika-umjetnika kao predmet pjevanja-umjetničkog stvaralaštva. Drvo se u ovim figurama zaštitnički odnosi prema kamenu. Nosi ga pod pazuhom, u naručju, na dlanu, u utrobi. U pitanju je stalna dramatična borba za opstanak života, žive tvari u cjelini.

Skulpture iz Lepenskog vira su, i mi sa njima zajedno, u grču, u naporu da izreknu, da saopšte svoju i našu muku – muku milenijuma prošlih, sjajnih evropskih civilizacija na našem balkanskom tlu. Pomogle bi nam njihove riječi, njihovi znaci. No, znaci i riječi su u njima samima. Van njih nema po(r)uka. Van njih samih one ne daju nikakve po(r)uke i znake od sebe, kao da su nijeme i kao da nijesu žive!? Odgonetamo njihovu i našu tajnu. Žele (li) da nam nešto kažu? Kad god se okrenemo njima, očekujući odgovor i blagosiljanje, tu jednu spasonosnu formulu vremena i vječnosti, one nam blago i nježno, i uz svu muku i neizvjesnost opstanka i trajanja, ali ipak odlučno i jasno, u duhu roditeljskog vaspitanja, stavljaju do znanja da još nijesmo na pravom putu i da još nemamo valjanog odgovora. Moleći ih da se ipak umilostive i ovjenčaju nas mirom konačnog blaženstva, one nijesu ohole i nezahvalne. Znaju one za sve naše i njihove milenijumske napore, odricanja, samoprijegorne i velike žrtve i zahvalne su nam za sve njih. Zato nam samilosno i pružaju ruke i govore: još, još nije kraj. Kada mislimo da ćemo u njihovim očima viđeti potvrdu za našu iluziju, koja je naličje želje za smirajem, da se nađemo na putu koji će nas odvesti do praga otkrića tajne života, one nas uvjeravaju, podsjećaju da smo ‘’samo’’ na putu, a ne na cilju – najvažnije je ipak da smo na putu ka cilju, makar i dalekom ili čak i iluzornom u svojoj ‘’objektivnosti’’ i ‘’istinitosti’’, ali za nas postojećem i važećem!? Ove nas skulpture uvijek pitaju na kraju nekog konkretnog djela, ili pređenog odsjeka životnog puta: Šta je to? Da li je to to? Da li je ova dobijena stvarnost naša želja, da li je ovo ono što smo namjeravali da stvorimo, da li je ovo stvarnost naše ideje? Da li je to naš pravi lik? I koji je zapravo naš pravi lik?!

Mijovo djelo, Mijova riječ kao kamen-stanac

Mijove figure su još jedne u nizu predmeta što pripadaju brodolomnicima, onim osobene Andrićeve vrste iz ‘’Razgovora s Gojom’’ – svaka istinska misao i ideja, kaže Andrić, stranac je i patnik u ovom našem nesavršenom, otuđenom i bezzavičajnom životu i svijetu – što su iznenada i ne svojom voljom bačeni na ovaj Zemljin šar, njima, nama, duhovnim bićima, svakako više nego stran, tuđ i neprijateljski raspoloženi svijet. One nas gledaju nevinim očima. Očima poezije. Suštinom svijeta. Uz njih nam je nešto lakše na ovom svijetu, u svijetu nimalo nam naklonjenom. Njihovo nevino biće je đečje umjetničko biće. To su Platonovi prvorođeni idejni prauzori, pralikovi ljudskih lica, karaktera, sudbina, ratnih grčeva i očajanja, nada i smiraja, tokova življenja. U ovom smislu kao da je Mijo (is)portretisao svu Zemljinu kuglu i kao da je dao jedan ogroman, čudesni portret čitavog Zemljinog šara čak i prije početka svijeta.

Mijo vaja, iskazuje muku bića, muku čovjeka, muku svake figure-skulpture – tog nebeskog dara bogova ljudima čiji je Mijo bio čuvar i zaštitnik na Zemlji –   da iskaže makar samo jednu trajnu riječ, riječ tvrdu i postojanu, jaku kao kamen, riječ što osnažuje, a ne obeshrabruje, jednu jedinu formu tvrdu i jaku kao kamen, paradoksalno, kao duša kamena, koja se kao i čovjekova uvijek nalazi u potrazi za samom sobom, i uvijek se očišćava i čisti, prečišćava od naslaga vremena, svakodnevice, od tehnološkog uma...

Dušu kamena, dakle, tražimo, i to bi bio kamen kamena, forma forme, pra-forma, pra-kamen kojega je tražio Mijo u nedoglednom raznovrsju Zemljinog kamenog šara, ne samo u simboličkom, već i u bukvalnom, fizičkom i materijalnom značenju te riječi budući da je proputovao veliki dio Planete, posjećujući mnoge njene krajeve i zemlje, donoseći sa ovih svojih umjetničkih hodočašća uvijek reprezentativne uzorke i primjerke kamenih dragulja i brilijanata. Onaj kamen od kojeg bi bio napravljen svaki drugi kamen, duša, suština kamena – to je Mijo tražio, dakle, biće kamena, čovjeka, svijeta.

Mijovo je djelo, Mijova je riječ kao kamen-stanac. Ima takvih riječi: dijete, zavičaj, žena.. Ove su nam riječi danas potrebne više nego ikad. Riječi kao poziv na i za nadu – dajte mi samo jednu jedinu neokaljanu i neuprljanu, nepotrošenu sasvim i još uvijek postojeću  riječ. Mijo pak kaže: dajte mi samo jednu jedinu neokaljanu, spasonosnu formu, jednog jedinog spasonosnog oblika života, da bih nas mogao zasnovati i utemeljiti na (s)misaonom polazištu i pribježištu, početku i svršetku Svega. Znao je dobro Mijo da te forme spasenja i utjehe niko ne poklanja, već da se svako za njih mora izboriti. Zato ih je tražio uporno svojim umjetničkim djelom više decenija – u prirodi, u pratvari kamena i drveta, gotovo na čitavoj Planeti. Na našu i njegovu radost i sreću i nalazio ih je. Umjetnost uostalom i postoji zapravo zato da postavi princip unutrašnje potrebe za potragom ljepote i sklada. Ono što dobijamo su svakako mrvice sa bogate trpeze mogućnosti ljudskog, doista ljudskog svijeta života, ali bi nam bez njih on bio uistinu nemoguć i nepojmljiv. To ''spasonosno more ljepote'' (Ujević) daje nam smisao postojanja. U najmanju ruku poslužuje nam kao pribježište i zaklon od besmisla, iracionalnosti i okrutnosti našeg svijeta. Pa i to je sasvim dovoljno.

''Misliti o lijepim stvarima''

Mijo je postao i ostao prepoznatljiv znak i simbol Crne Gore. Crna Gora bez Mija i sa Mijom nije ista zemlja. Jednom je rekao: ''Preovladalo je osjećanje da čovjek pokuša da misli o lijepim stvarima.'' To je bit stalnog sukoba u čovjeku: kreacija ili destrukcija, lijepo ili užasno, život ili razaranje. Ovđe nije suprotnost, opreka između lijepog i ružnog. Ne, ovđe Mijove riječi ''izvan svih spoljašnjih interesa’’ znače temeljnu odrednicu smisla i mogućnosti postojanja čovjeka, života, svijeta. Postojanja i življenja na umjetnički način. Ako je iko ispunio čuveni Marksov zahtjev za umjetnošću kao umjetničkim načinom svakodnevnog života i mišljenja, onda je to sigurno Mijo. O ovom Marksovom zahtjevu da već jednom treba otpočeti živjeti na umjetnički način, poznati crnogorski i jugoslovenski filozof i estetičar prof. Vujadin Jokić piše: ''Marks...govori da je umjetničko djelovanje, umjetničko stvaranje, ustvari djelanje u m j e t n i k o v e  p r i r o d e, to jeste da umjetnik jeste umjetnik po svojoj umjetničkoj prirodi. Drugim riječima, možemo slobodno ovo proširiti, da tek umjetnička priroda može da stvori umjetničko djelo, umjetničko, estetsko. Moramo ovdje odmah istaći dvije temeljne komponente Marksovog shvatanja umjetnosti, koje su i ovdje došle do izražaja i na kojima i ovdje Marks insistira. Stav da je umjetničko stvaralaštvo, stvaranje, istinsko stvaranje, istinsko ljudsko proizvođenje i stav da se ono događa iz prirodnog ljudskog razloga u kome leži 'umjetnička priroda' iz koje se jedino može dobiti ono umjetničko-umjetničko djelo, djelo, proizvod po onom umjetničkom, estetskom. Štaviše, moglo bi se reći da, po Marksu, ovo estetsko, ovo umjetničko, je najviše ljudski primjereno, najviše posjeduje princip ljudske unutrašnje motivacije i bitnosti. To je ono 'uskrsnuće ljudske prirode'. Umjetnost kroz to umjetničko u stvari iskazuje stvaralačku igru sa mogućnostima ljudskim. Tako stvoreno djelo i po tome zakonu stvoreno djelo je egzemplar neponovljivosti te i u tome vječito transcendirajuća ljudska tvorevina. Ovako shvaćena tvorevina nije ono što se najčešće misli: knjiga, slika, skulptura, kompozicija i sl., već ona iskazuje princip, prirodu, ljudskog u estetskom i estetskog u ljudskom izvan svih spoljašnjih interesa. I ovdje se ono prirodno-istorijsko i ono vrijednosno suodređuju i suglašavaju. Tu se najbolje iskazuje i omogućuje onaj poznati Marksov zahtjev da već jednom treba otpočeti živjeti na umjetnički način. Ovim se Marksov pojam umjetnosti i funkcije umjetnosti i radikalno razlikuje od drugih, posebno građanskih, shvatanja. Ono estetsko kod Marksa nije nikad estetsko u formalnom vidu i smislu. Ono je duboko i istorijsko-prirodno. Estetsko je realitet prirodno-istorijskog ljudskog življenja.''

Misliti o lijepim stvarima znači pristati – i pored svega i uprkos svemu – u ovom životu da se ''glasa'' za upravo ovakav život. Dakle, ''neka bude što biti ne može!'' i ''neka bude borba neprestana!'' Život nema u ovoj optici razmišljanja smrt kao svoju suprotnost. Smrt je ovđe dio života, ništa posebno negativno, već dio samorazumljivog stvaralačkog bitisanja, samosvijesti i rada na sebi i okolini spram koje se istinski i zbiljski učinkovito djeluje isključivo samim svojim bićem, onim lijepim što se svijetu daruje, onim što se zove vlastiti, nepatvoreni i autentični život. Stvarajući i zapravo time darujući svijet svojim skulpturama, Mijo biva ono što je i što je njegovo istinsko biće. Prava i jedina suprotnost životu je ovđe razaranje, dakle, (ne)prirodno slijepo instinktivno destruirajuće ponašanje i različite vrste katastrofa. U čovjeku se neprekidno bore dvije osnovne sile: Eros i Tanatos. Rušilački, mračni, princip, došao ili od Boga-prirode ili od nerazumnog čovjeka svejedno, suprotstavlja se stvaralački i razumno shvaćenom životu.

Dušan Matić je govoreći o Mijovom djelu 1978.g. napisao sljedeće: ''Crna Gora, uža postojbina Mija Mijuškovića, koja je već dva veka bila legenda i čudesan neki vrh gde se zbiva veliko i neobično, kao da je danas u umetnosti našla svoju obnovu.'' Crnoj Gori, kao i svakoj drugoj zemlji, potrebna je stalna obnova u svim sferama njene opstojnosti. Pokazala je to svakako i obnova pune i međunarodne državne samostalnosti i nezavistnosti 2006.g., ali upravo i danas vidimo potrebu za obnovom cjelokupnog crnogorskog društvenog tkiva, obnovom koja ne može nikako biti uspješna i cjelovita bez obnove njegovog umjetničkog i estetskog bića. Nesumnjivo da je vajarsko djelo Mija Mijuškovića bilo i ostalo u vrhu obnove Crne Gore nađene i obavljene u njenoj mjetnosti. Vrijedan je svake pažnje i zahvalnosti bilo koji, pa i najmanji napor, čin i rezultat, u bilo kom vidu obnove, obnove u tom velikom prostoru i vremenu naših vječnih, dakako nikad do kraja ispunjenih i završenih, obaveza i nadahnuća, dužnosti i zadaća, zvanom Crna Gora. Mijov doprinos je van svake sumnje bio i ostao jedan od najznačajnijih i najvrijednijih. Hvala mu na takvoj i tolikoj posvećenosti umjetnosti, čovjeku i Crnoj Gori.