Istorija

Niko tako iskreno ne mrzi, kao Srbin Crnu Goru

Okt 18, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Nekoliko puta sam u proteklim godinama jednu misao znao napisati, pa izbrisati smatrajući da je pretjerana. No, nikada nijesam bio sigurniji nego danas da niko tako iskreno ne mrzi, kao Srbin Crnu Goru. Naravno, mislim na Vučićeve Srbe. Što se Đilasovih, Šolakovih, Jeremićevih ili Jankovićevih Srba tiče, sumnjam da je osjećaj drugačiji, ali je manje uočljiv. Onih par procenata koji predstavljaju neku ''treću'' Srbiju, suviše su malobrojni da bi uticali na opšti utisak. Treba li onda da se čudimo što se laži poput one u udžbeniku istorije za maturante, plasiraju srpskoj djeci?

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Možete li zamisliti kako je bilo našim đedovima i prađedovima koji su učili velikosrpske škole u Crnoj Gori nakon okupacije 1918. godine? U vremenu kada je zabranjeno i ukinuto sve što nosi prefiks crnogorski –  od države, preko dinastije, Crnogorske pravoslavne crkve, pa sve do kape, narodne nošnje, običaja i tradicije, Crna Gora je ne samo politički i vojno obezglavljena, već joj se pokušalo oduzeti i istorijsko pamćenje. To je bio period kada je Crnogorcima bilo zabranjeno da imaju svijest o sebi, da pamte i potenciraju ono što bi podsjećalo na slavne stranice njene istorije, na njene dinastije, vladare i vladike, na njenu kulturu i velikane.

Asimilatorski nasrtaji na Crnu Goru nijesu gubili na intenzitetu ni u periodu nakon Drugog svjetskog rata jer su crnogorski komunisti, uljuljkani u privilegijama i sinekurama, više razmišljali o stanu u Beogradu, nego o Oktoihu, bitkama na Martinićima i Vučjem dolu, ili o Berlinskom kongresu. Velikosrpski model viđenja Crne Gore sistematski je usađivan u svijest crnogorske djece, dok su crnogorski komunisti lagali da smo u Drugom svjetskom ratu doživjeli nacionalnu i kulturnu emancipaciju.

Pod krinkom jugoslovenstva, velikosrpski nacionalisti su u socijalističkoj Jugoslaviji sistematski, kroz školski sistem, medije i kulturni koncept nastavili da Crnogorcima nameću isključivo srpsko viđenje istorije, običaja, kulturnih i duhovnih potreba…  Da su htjeli, crnogorski komunisti mogli su raditi na identitetu makar onoliko koliko su to radile njihove makedonske kolege. No, povratak autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorski jezik i ekonomska emancipacija, nijesu bili na listi njihovih prioriteta. Crkve su pretvarali u štale, jezika su se odricali, a novac za manje razvijene republike vraćali u saveznu kasu iz “patriotskih” razloga. Ukratko, uprkos retorici, nijesu učinili ama baš ništa za nacionalnu i kulturnu emancipaciju Crnogoraca. Čak su i prilikom Novosadskog dogovora o standardizaciji jezika iz 1954. godine, prihvatili da se on nazove srpsko-hrvatski, iako je nekoliko hrvatskih lingvista predložio da se jezik nazove srpsko-hrvatsko-crnogorski. “Nemojte, to je predug naziv”, reagovali su crnogorski lingvisti.

Ako znamo da se ni u periodu nakon raspada Jugoslavije ništa nije značajnije promijenilo, te da je to bio novi veliki asimilatorski nasrtaj Srba na Crnu Goru, pa se čak ni odredba Ustava nezavisne Crne Gore o crnogorskom kao službenom jeziku ne sprovodi u praksi, treba li onda da nas čudi što srpska istoriografija svojoj djeci danas, 2022. godine, nudi ovakav sadržaj:

“Srbi u Crnoj Gori (oko 200 000) našli su se u posebno teškoj situaciji nakon osamostaljenja te republike 2006. Iako čine gotovo 30% stanovništva (oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci čine oko 45% stanovništva, prema popisu iz 2011. godine), a srpskim jezikom govori nešto manje od polovine stanovništva Crne Gore. Srbi su se našli neravnopravnom položaju. Pod vlašću Mila Đukanovića, Srbi u Crnoj Gori otpuštani su iz državne službe i uklanjani sa svih državnih položaja. Vlasti su u Podgorici u ranijem periodu na sve načine nastojale da umanje broj Srba koji žive u Crnoj Gori. Posebno se našla na udaru Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, pošto je pokušano otimanje njenih crkava i manastira i formiranje nove pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja neće imati veze sa Srbijom. Dato je i sporno tumačenje zajedničke istorije, koja je vređala Srbe i prisvajala zasluge za oslobođenje današnje teritorije Crne Gore tada nepostojećoj Kraljevini Crnoj Gori (oslobođenje Budve i Boke Kotorske koje su učinile srpske jedinice, a koje se danas negira)…“

Ova gomila laži najbestidnija je u dijelu koji se tiče „uklanjanja iz državnih službi“, jer je fakat da je u eri DPS-a u javnom sektoru zapošljen impozantan broj deklarisanih i prikrivenih Srba.

Znamo već: kad god su Srbi negdje ugroženi, domaće nesrpsko stanovništvo treba da razmišlja o evakuaciji nejači i napravi popis ljudi i oružja za odbranu od vrlo vjerovatne agresije. Uostalom, ta poznata rusko-srpska matrica o ugroženosti, samo u posljednjih 30 godina donijela je desetine hiljada mrtvih i milione raseljenih – od Bosne i Hercegovine do Ukrajine.

Treća identitetska ofanziva

Koliko su asimilatorski nasrtaji na Crnu Goru imali efekta, dovoljno govori konstantan pad broja onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, dok su vladajući primitivizam i pomankanje svijesti o sebi učinili da je većina pravoslavnog stanovništva nasjela na laži i propagandu militatne Svetosavske sekte koja se lažno predstavlja kao Srpska pravoslavna crkva. Crnogorska djeca se u našim školama gotovo srame da izgovore kako je njihov maternji jezik – crnogorski, dok pomen Crnogorske pravoslavne crkve u parlamentu, recimo, doživljava glasan podsmijeh domaćih petokolonaša koji su očito svjesni da tuđinska i izdajnička politika kojoj služe, lagano odnosi pobjedu u identitetski obezglavljenoj Crnoj Gori. I to, naravno, nije nešto što su donijele vlasti nakon 2020. godine, već je posljedica dugotrajućeg procesa koji je sa manjim ili većim intenzitetom trajao još od Kraljevine Jugoslavije.

Crna Gora gubi bitke na svim poljima, institucionalno je urušena, ekonomski slomljena, identitetski obezglavljena, duhovno osiromašena… Ako se 1918. godine desila prva identitetska ofanziva na nas, ako se 1989. godina desila druga, nesporno je da se od 2020. dešava treća i najteža, posebno zato što se događa u eri razvijenih tehnologija koje su pomogle da je, recimo na famoznoj Vikipediji odakle se uglavnom edukuje naša omladina, sve crnogorsko postalo – srpsko. Svjedoci smo da se zbog toga niko pretjerano nije nasjekirao.

Još od sredine 19. vijeka, srpske političke elite kroz propagiranje „Velike Srbije“ i njenog savremenog oblika „Srpskog sveta“, igraju ulogu destabilizatora Zapadnog Balkana, posežući za idejama retrogradnog nacionalizma uvijek kada se za to pojave povoljne međunarodne okolnosti. Te okolnosti su se javljale na više načina: kada bi Rusija prepoznala Srbiju kao pogodnu marionetu za svoje imperijalističke ciljeve i ruski i srpski imperijalizam postali sinergetski vezani, kada bi međunarodna zajednica bila zaokupljena drugim gorućim problemima u svijetu, kada bi „olabavila“ politiku držanja velikosrpskog nacionalizma i istorijskog revizionizma pod kontrolom.

Agresivni velikosrpski nacionalizam ponovo je okosnica srpske spoljne politike. Hibridni rat koji je protiv Crne Gore vođen iz Rusije i Srbije doveo je u opasnost njenu multietničnost i evroatlantsku orijentaciju, ali i evroatlantsko jedinstvo i vrijednosti na Zapadnom Balkanu, u granicama i u dvorištu NATO-a. Razarajuće dejstvo srpskog nacionalizma kroz spregu djelovanja srpskih političkih elita, srpske intelektualne zajednice, Srpske pravoslavne crkve i srpskih obavještajnih struktura, rezultirao je dolaskom na vlast retrogradne skupine radikalnih srpskih i proruskih i elemenata u NATO članici – Crnoj Gori. Ispostavlja se naivnim očekivanje Zapada da je smjena vlasti, pa i sa kleronacionalistima, podsticajna za dalji evropski put Crne Gore.

Mržnja kao dominantna emocija

Bila je 1998. godina kada sam u Beogradu privodio kraju dokumentarni film “Osam godina LSCG” i gledao košarkašku utakmicu Crvena Zvezda – Budućnost. Cijela, ama baš cijela dvorana pjevala je: “Crna Gora, zemlja mala, biće groblje liberala” i “Crnogorci braćo naša, palićemo sela vaša”. Sjedio sam u prvom redu do terena i ne umišljajući da sam Ljubo Čupić, podigao u vis obje ruke i dva liberalna prsta u pravcu publike. Taj očaj dok slušate neskrivene želje i namjere svoje “braće” teško je opisati, baš kao što je neobjašnjiva meni svojstvena osobina da se uvijek, u srazmjeri 1:1000 suprotstavim vladajućem fašističkom obrascu ponašanja mojih sugrađana ili komšija.

Ništa se od te 1998. godine nije promijenilo u odnosu ogromne većine Srba prema Crnoj Gori. Zapravo, sve je isto kao nakon 1918. godine kada su palili kuće i ubijali familije crnogorskih patriota i danas, kada nam naoružani automatskim oružjem u crnogorski Manastir sprovode srpske popove. Treba li onda da se čudimo što se laži poput one u udžbeniku istorije za maturante, plasiraju srpskoj djeci?

Ako je mržnja prema komšijama vladajuća i dominantna emocija u današnjoj Srbiji, onda je ona prema nacionalnim Crnogorcima, na neprikosnovenom prvom mjestu. Još sam prije skoro tri decenije u ondašnjem “Monitoru” pisao da će velikosrpska politika popustiti pred svima, dozvoliti srpskim krajinama u Hrvatskoj da “odu”, da će se povući i pred Bosancima i Kosovarima, da će čak, ako treba, ostati i bez Vojvodine i Šumadije, ali da se nikada neće odreći Crne Gore, niti našim posrbicama oprostiti neposlušnost. Dokazao je to odnos prema apostolskoj vlasti Zdravka Krivokapića kada se potvrdilo da ni kada služiš, nikada nijesi dovoljno dobar. Dokazaće se to i uskoro, kada Abazović potroši Vučićev novac, iznevjeri neko očekivanje Beograda i ponovo za njih bude ono što je oduvijek i bio – samo obični, uslužni “Šiptar”.

Nekoliko puta sam u proteklim godinama jednu misao znao napisati, pa izbrisati smatrajući da je pretjerana. No, nikada nijesam bio sigurniji nego danas da niko tako iskreno ne mrzi, kao Srbin Crnu Goru. Naravno, mislim na Vučićeve Srbe. Što se Đilasovih, Šolakovih, Jeremićevih ili Jankovićevih Srba tiče, sumnjam da je osjećaj drugačiji, ali je manje uočljiv. Onih par procenata koji predstavljaju neku “treću” Srbiju, suviše su malobrojni da bi uticali na opšti utisak.

Što onda očekivati od današnjeg srpskog maturanta bombardovanog svim tim “istinama” – od onih koji im plasiraju udžbenici i Vikipedija, do onih u izvedbi Rakovića ili Jovane Jeremić – do da postanu mrzitelji imena crnogorskog?! To za sada ispoljavaju prijetnjom da “nikada više neće letovati u Crnoj Gori”. Do neke nove odluke, recimo one da odu u Crnu Goru, ali u nekoj od oslobodilačkih uniformi “tigrova”, “zavetnika” ili nekih trećih “spasilaca”, uz ovakav političko – medijski pritisak ne dijeli ih mnogo. Utjeha nam jedino može biti to što ranije ozvaničeni, sličan odnos prema Kosovu, Kninu ili Kijevu, do sada nijesu realizovali, uprkos tvrdom obećanju da će se to desiti dogodine.

Za sve to vrijeme, od zapadnih prijatelja jedino imamo maglovito obećanje da će “NATO braniti svaki pedalj teritorije svojih članica”. Imamo i glasno ćutanje ovdašnjih ambasada koje su naivno povjerovale da je “smjenjivost vlasti” važnija od činjenice da će dugotrajuću vlast smijeniti klerofašisti.

Konačno, ne alavertimo se na domaćem terenu, bićemo svjedoci nestajanja nacije koja je stvorila i održala crnogorsku državu. Neko će reći: nestajale su i veće države nego što je naša i utemeljenije nacije nego što je crnogorska. Ali, ako nam je namijenjena takva sudbina, potrudimo se da makar istorija zapamti da smo pružili otpor. Za tako nešto, dovoljni su čak i mali, ali sigurni koraci. Za početak, da se odrođeni Crnogorci vrate sebi, osvijeste, pobijede na izborima, pobrinu za školski sistem i sopstvenu kulturu… Od toga – sve počinje. Ali se tu, ne učinimo li ništa i prepustimo li se asimilatorima – i sve završava.