No što je bilo bilo je. Danas je sve to sa Božjom milošću uređeno i Vaše prevashodstvo ispunilo je tako da su zaboravljene sve pređašnje muke i teškoće.

To loše vrijeme već je prošlo i mene i moju duhovnu pastvu čeka samo radost, za koju je sa mojim dragim parohijanima Vašemu Prevashodstvu, kao nazaslužnijem i najdostojnijem krivcu, kao i u tome učestvujućoj preosvećenoj Gospodi Arhijerejima, besmrtnu zahvalnost i sad i uvijek ću pred prestolom svevišnjeg izražavati.

Istini za volju da je kod sve moje radosti, lako bi se duh moj mogao pomutiti, kad bih razmislio koliko je veliko breme arhijrejski čin i koliko teških obaveza i dužnosti sa tim dostojanstvom padaju meni u dio, ali je i tu, sem drugih pouka i primjera živi i uzbudljivi primjer Vašeg Prevashodstva mene osobito obodrio. Jer, kratko vrijeme po mojemu dolasku sopstvenim očima sam vidio, koliko mnogim i različitim crkvenim i narodnim poslovima u toliko eparhija sa neumornim i stalno budnim trudom Vaše Prevashodstvo upravlja, a videći to, ja sam se jako obodrio i naučio kako ću morati brižljivo jaram arhijerejstva nositi i starati se poslije danas da tome zavjetu budem dostojni pastir povjerenog mi stada Hristovog, a nade mojih ljubaznih parohijana u mene neće biti zaludnje, nego će se potpuno ispuniti.

Došao sam pod svod Svevišnjeg Boga, koji svim dobrima upravlja ali sam došao kao što je svima poznato tužan i brižan, utoliko je sa više radosti i veselja ispunjeno moje srce sada, jer sem što sam lako dobio visoki čin Arhijereja, imao sam najpodobiju priliku da se uživo obavijestim o ovdašnjoj duhovnoj, svetovnoj i monaškoj upravi, i da upoznam mnogo drugih i pohvale dostojnih institucija pod upravom Vašeg Prevashodstva. Ali iznad svega ostavili su u mom srcu neizbrisivi pečat zahvalnosti očinska blagonaklonost, iskreno povjerenje i izvanredna ali tako prirodna humanost, sa kojima je Vaše Prevashodstvo mene i moju pratnju izvoljelo primiti i držati.

Vraćajući se u krajeve određene mi mojom sudbinom, niti mogu niti hoću prestati ni ja niti sa mnom ljubljeni parohijani, za koje duboko u mom srcu napisana propovijed, da slijedimo tolike izvrsne vrline, a one pobuđuju i mene i njih – da ćemo zajedno blagodarstvenim i radosnim uzvicima svevišnjeg Boga neprestano strasno moliti za blagostanje, zdravlje i spasenje Vašeg Prevashodstva, kao i sveg crkvenog klira i svih pravoslavnih hrišćana u svim cesarsko-kraljevskim zemljama.

Izvolite, Vaše Prevashodstvo, kao i Preosvešteni Arhijereji, da ne samo mene kojeg ste danas u službu Arhijerejsku izvoljeli uzeti, no i svu moju dragu pastvu u molitvi, ljubavi i nezaboravnom pamćenju čuvati, a ja ću zajedno sa parohijanima mojim, iako se daleko nalazimo i sa svih strana smo raznim nesrećama napadnuti, ali u istinskom savezu vjere, ljubavi i nade do kraja života biti sa vama. Amin.“

(ista knjiga Aleksandra Aleksandrova, strane 273, 274 i 275)

Ako razmišljamo u skladu sa onim kako nas ubjeđuje Crkva Srbije i njeni poslušnici, za očekivat je da u govoru Petra I nađemo srpske nacionalne ośećaje, zahvalnost srpskom mitropolitu što ga “sunarodnik“ hirotoniše.

Nema ništa od toga.

Simo Sarajlija je došao u Crnu Goru 1827. i preko svog učenika izmislio Srbe, to jest srpski narod na teritoriji naše države.