Polovinom pedesetih godina XX-og vijeka pod optužbom da su ''đilasovci'' – nakon ''pada'' Milovana Đilasa i njegove smjene sa najodgovornijih partijskih i državnih funkcija – žrtvovan je, onemogućen i prekinut razvoj u Jugoslaviji ne malog broja slobodnomislećih ljudi. Da tako nije bilo, da je tada odlučno krenuo talas demokratizacije, realno je pretpostaviti da se Jugoslavija mogla dalje kretati kao jedna u svemu prosperitetna, demokratska i u nacionalnom smislu ravnopravna zemlja evropskog kvaliteta života. Pod takvim uslovima i okolnostima, veliko je pitanje da li bi se, dakle, Jugoslavija morala raspasti na onako krvav, tragičan i rušilački šovinističko-velikodržavno-klerofašistički način sa ogromnim brojem žrtava i materijalnih razaranja kao što je to bilo devedesetih godina XX-og vijeka. U prilog tome govori svakako i Đilasovo pismo Josipu Brozu Titu iz 1967. godine, napisano nakon definitivnog izlaska iz zatvora. U njemu on proročki – nešto više od dvadeset godina unaprijed – naslućuje, predviđa i vidi još jedan ''veliki trenutak naše nacionalne sudbine’, još jedan međaš Jugoslavije, još jedno njeno veliko raskršće (čiji su se obrisi već tada počeli javljati i uobličavati), pokazalo se posljednje, sudbinsko, zarad čega i piše pismo: da bi se onemogućio i spriječio njen nestanak i da ta neumitna i (ne)prekoračljiva godina bude kao i druge njene velike godine-povjesnice, poput 1941. i 1948. kako piše Đilas, dakle, godina koja će  označiti i simbolisati još jednu njenu veliku nacionalnu i svjetsku uspješnu reputaciju. Da bi se to postiglo i dostiglo, trebalo je biti na nivou povjesnog procesa koji se već bio sa Đilasom otpočeo, sa njegovom borbom za dalju demokratizaciju Jugoslavije, koja bi blagotvorno i ljekovito uticala na opstanak i budući razvoj Jugoslavije. Đilas nastupa prema Titu veoma pomirljivo ali i jasno i odlučno, sa velikim poštovanjem prema njegovoj ličnosti, ali i uviđanjem da će biti još veća istorijska figura ako prihvati realnost nužde o jugoslovenskom društvenom mirnom i reformističkom cjelovitom i radikalnom zahvatu iz kojega će zemlja izaći snažna i sposobna da odgovori svim aktuelnim i budućim političkim izazovima, kako unutrašnjim tako i međunarodnim.

Đilas piše pismo Titu i poručuje mu da se ''naše društvo i naša državna zajednica nalaze u ozbiljnom – da ne kažem: sudbonosnom – previranju, a Ti si najodgovornija ličnost u zemlji i još uvek u dovoljnoj moći da bitno, a možda i odlučujuće utičeš na tok događaja... Za svakog iole objektivnog, nezaslepljenog posmatrača očevidno je da Savez komunista više nije, niti može biti partija negdašnjeg tipa – bilo lenjinističkog, bilo staljinističkog... Pravovremeno uviđanje ove istine od ogromnog je –  rekao bih: presudnog – značaja: time bi bili olakšani mirni i legalni prelazi u nove demokratskije oblike…

Trenuci koje preživljavaju naši narodi do te mere su životno važni da pred njima blede lične sudbine, naklonosti i omraze, a i svake ideološke sheme i granice.“

Vidimo da Đilas u pismu Titu nastupa kao mislilac i državnik, vizionar, prorok i nesumnjivo nadareni i talentovani politički vođa.  Njegovo pismo je zapravo dokaz da se mimo puke ideologije trebaju zahvatiti cjelina društvenog bitka i njegova bit, a to se bez filozofije ne može. U ovom citatu se vidi Đilasova iskrena usmjerenost i iskonska, izvorna, etička, čak romantična i crnogorsko-tradicijsko-čojstveno-slobodarska, pravedna i  nepatvorena revolucionarnost i komunističnost! U težnji i želji da se pomogne svom društvu, svojoj državi i njenim narodima i svim pojedincima-građanima da svi zajedno i svi ponaosob! nađu izlaz iz zamršene i kompleksne ondašnje (a zapravo: svake) jugoslovenske (ne)revolucionarne društvene zbilje.

Nameće mi se ovđe (inspirativna!) sličnost Đilasovog pisma i aktuelnog stanja u Crnoj Gori. Naime, mislim da njegova konstatacija o nužnosti osvježavanja idejama i idealima za svaku političku zajednicu i državu (u istom rangu kao i podizanje proizvodnje!?), itekako pogađa današnju Crnu Goru. Odmah poslije referenduma o državno-pravnom statusu iz 2006.g. – kao eho oštre i radikalno suprotstavljene dvije opcije: ostanka u zajedničkoj državi sa Srbijom ili obnova pune državne međunarodne nezavisnosti i suverenosti – počele su se javljati različite ideje o tome šta i kako učiniti da bi suverena država Crna Gora bila trajna tvorevina i da bi je što više njenih građana prihvatilo. Veliki prostor bi zahtijevala analiza ključnih odredbi nekih aktuelnih ideja i predloga po kojima bi zapravo nacionalni Crnogorci kao građani Crne Gore trebali redefinisati svoj pristup crnogorskom i državnom pitanju, te da se više fokusiraju na državno nego na nacionalno pitanje iz razloga da bi pripadnici drugih nacija i manjina u Crnoj Gori ''lakše'' i ''brže'', ''iskrenije'' i ''lojalnije'' prihvatile suverenu Crnu Goru  kao svoju državu (u ovoj verziji zapravo misli se jedino na pripadnike srpske nacionalne grupacije, tj. građane Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi). Čak se upoređuje današnja Crna Gora kao u praksi federacija različitih nacija sa Bosnom i Hercegovinom iz vremena devedesetih, odnosno uoči početka krvavog ratnog sukoba, sa projekcijom da će Crna Gora još više postajati federacija više nacija i time sve nestabilnija i sklona raspadu kao jedinstvena zemlja i država, ako etnički Crnogorci ne redefinišu svoj odnos prema suverenoj državi Crnoj Gori i umjesto svojoj nacionalnoj, daju primat državnoj ideji kao okosnici zemlje. Da ne spominjemo sada ovđe tako aktuelne teze srpskih šovinista i klerofašista da je Crna Gora poput male Ukrajine i da bi svakako trebala da se (ponovo!) nađe u okrilju velikosrpske unitarne države, iliti ''srpskog sveta'', tj. ''Otvorenog Balkana''. Kao da Crne Gore može biti bez nacionalnih Crnogoraca kao njenog stožera u svakom pogledu: i etničko-nacionalnog, i državnog, i građanskog, i multivjerskog, i multikulturalnog, i multikonfesionalnog! To je knjaz i kralj Nikola odlično prokomentarisao za sva vremena i vječnost, kao u biti jednom jedinom uslovu za vječnost Crne Gore: Bez Crnogoraca, ona bi kao zemlja postojala ali to više ne bi bila Crna Gora!

Čini se da je sljedeća rečenica čuvenog istoričara Erika Hobsbauma najbolja karakteristika i ovog prethodnog i svih sličnih političkih predloga: ''... Sistem se slomio zato što su... sami režimi izgubili veru u ono što su nameravali da učine. ''Pokazalo se bjelodano da su negativni i krajnje destruktivni po državno i nacionalno biće Crnogoraca i Crne Gore politički događaji posebno od 2015.g. naovamo, direktna posljedica nesumnjivog – nakon Referenduma od 2006.g. – u dijelu vlasti nepovjerenja u sopstvene snage i gubljenja vjere u moć i sposobnost da se postepeno, ali do kraja i kvalitetno, na trajan i civilizacijski način, realizuje i ostvari sve ono što je podrazumijevao rezultat demokratskog Referenduma o državno-pravnom statusu zemlje, prije svega članstvo u NATO i u EU na spoljnjem i očuvanje, obnova i razvoj crnogorskog identiteta i punu afirmaciju građansko-pravne i prosperitetno-ekonomsko-socijalno-ekološke države Crne Gore na unutrašnjem planu. Ono što sam predviđao u knjizi „NATO i EU: Crna Gora, Istok i(li) Zapad”, nažalost se i obistinilo. Krajnje neadekvatnom politikom u sferi crnogorskog identiteta i borbe za pravnu državu, trulim i kontraproduktivnim kompromiserstvom i prethodno datim i sličnim političkim predlozima i razmišljanjima koja su potekla, prije svega, iz vlasti i naučnih krugova njoj bliskih, stvorilo se povoljno tlo za anticrnogorcizam i po nacionalnoj i po državnoj ravni i Crna Gora se našla ''na otvoreno burno more bez obala.'' Rezultat je bila pobjeda velikosrpskih nacionalističkih i šovinističkih klerofašista na državnim parlamentarnim izborima 2020.g., od kojih se Crna Gora neće još zadugo moći oporaviti i osloboditi, jer su prosrpske i proruske maligne snage i dalje u punoj snazi na javnoj sceni u svim sferama, od politike preko kulture do medija.