Osvrt na zbirku poezije ,,Tango ulice” Željka Sekulovića
Piše: Božidar Proročić
Postoje oni skromni pjesnici koji tiho i nenametljivo ispišu svojepoetske misli ptožimajući ih ličnim dubokim (autentičnim) iskustvima, upravo njima pripada Željko Sekulović. ,,Tango ulice” u izdanju (CDNK) i OKF-a predstavlja čudesni spoj boemije koja se na mističan način oslikava u pjesmi ,,Čežnja” neumitna stvarnost samog pjesnika zaključana je tajnim lavirintima nejgovih promišljanja. Dešava se da pjesnik svjesno ili nesvjesno, u sopstvenu poezijuugradi svojevrsnu estetiku i emociju za njeno razumijevanje – takva poezija se urezuje snažnije i daje onu posebnu crtu univerzalnosti.Sam Sekulović nam predaje svoj ključ, (tajni) kao u pjesmi ,,Kad sve zamre” u kojoj kaže:
sve ovo koje
zbog mezimenosti
prah priziva ja
ću biti živ.”
Prefinjeni, glas u pjesmama samog autora ne odustaje ; svjestan ,,istina” savremenog svijeta prihvata ulogu naratora koji želi da poezijom poveže metafiziku prolaznosti i kosmičkih puteva kao u pjesmi ,,Suton.” Ma koliko da u ovoj pjesmi preovladava pesimizam mitskih ,,utvara” pjesnik ne odustaje od ljubavi kao misterije i ne želi joj oduzeti težnju ka vječnosti. Doduše Sekulović je pjesnik kojem je itekao stalo do tematske raznovrsnosti, upravo u takvim trenucima nastaju njegova zapažanja i sama suština novih horizonata. Poezija nas nikada nije iznejvjerila ona autoru predstavlja dinamičan motiv. ,,Tango ulice” je savremena poezija koja predstavlja antropologiju današjnice i u sebi nosi, formu, teme i stil, ipak, u savremenoj poeziji ona predstavlja značajani autorovnapredak u odnosu na prvu zbirku poezije ,,Treba mi riječ”na crnogorskom pjesničkom nebu ova zbirka značajno odskače.Istančan je osjećaj autorada nastavi da piše o temama i motivimakao i u prvoj zbirci, sa stihovima koji nose lični pečat. Sekulović se u ovoj poetskoj ,,igri” fokusira na (lične) svjetove a iznad svega na polje kompleksne povezanosti ,,savremenog patrijahalnog društva” različitog generacijskog, društvenog i iskustvenog stajališta i razmišljanja.
Sama poezija postavlja i
suštinska pitanja, je li povlačenje u smiraj nekadašne ,,Mladosti” kako i glasi
istoimena pjesmaparafraziranje samoće ili mudrost, ko je hrabriji, onaj koji je
naučio ,,sudbinski” se predati ili živjeti u okolnostima koje ne može
promijeniti ili onaj boemski mislilac kojiželi preći granice svojih principa.
Pred čitaocima je (svojevrsna) najprivatnija psihološka ispovijest i to
izgovorena u dahu, ispisana bez dizanja olovke na pergamentu. U pomenutoj
pjesmi ,,Mladost” autor ističe:
,, Što mi sve prijeti ne
straši me,
jer mi je duša još tako mlada,
i udovi i ramena daće mi još vremena,
samo vremena, samo vremena.”
Pjesnik Sekulović svojoj
poezijji pristupa iz jungovog sagledavanja svijeta pjesma ,,Grad” (krvave suze)
satkavši poeziju (ropstva) raspolućenih ličnosti i nemira arhetipa, prezentuje
često svoju individualizaciju. Lirski subjekt je biće koje ima svoje strahove,
uglavnom predstavljene kao iracionalane, u odnsosu na uzvišenost ljudskog bića.
Stalnim iznalaženjem načina da poezija Sekulovića dosegne lirsko ,,JA” nailazi
na prepreku pred razumom, koji je u večitom preispitivanju i dilemama. On je zagledano u kosmos, čije su mudrosti veće
i čudotvornije od ustaljene svakodnevnice koja proizilaz iz individualnog
promišljanja.Tragajući za (vječitim) istinama, porukama i odgovorima koje leže
(ali se i traže) u vremenu koje je bilo i koje će doći, malo pjesničko
prisustvo traga za iskonskom empatijom i odgovorima koji nadilaze ovovremenost
sadašnjeg trenutka, a njihovo značenje predstavlja ništa drugo do sagledavanje
jednostavnosti bez koje ničeg ne bi blo. Pjesnički dijalog Sekulovića sa okolinom
postaje način da se izraze i iskažu sve težnje i strahovi, da se nagovijeste
sumnjičavi pogledi na zaborav i da svaka nova pjesma bude svojevrsni znak
poezije na crnogorskim poetskim raskršćima.
ČEŽNJA
Čežnju, kao fotografiju , žar koji se gasi, rastvara sliku po sliku,
neumoljivo, predskazanje
ispunjujuće.
Daleko jesi, a i da si
bliže, čežnja si moja neumitna,
bolećivo srce iskušavaš bez
milosti,
plivaš u moru moje mašte.
GRAD
Svjedok krvave suze.
Protkanost silama
nevidljivim.
Nemjerljiva snishodljivost u
plimi nečovještva.
Trgovi kao vašarišta
neznanja.
Pločnik grada kao da je
preklinjao da ga oslobodi ropstva potpetica,
lanaca od zemlje i kletvi
koje najavljuju zoru.
U snu je pjevao i plaćao
dugove koje drugi zadužiše.
Bez pitanja, zasjede ga ne
dotiču.
Odmori se grade,
predugo već umireš u vremenu
rijeka ponornica.
Nema te rijeke, da tvoju tugu
odnese.
GROTESKE
Groteske lika ljudskog, ne zanima tuđe oko, niti se nadaju smiraju.
Hodaju lagano kao po
iskrivljenoj piramidi, za koju leđa podmeću drugi.
Veliki su veći, a zamor
donosi zamagljen vidik.
Ljepotu nepatvorenu mrze jer
ih podsjeća na jezero toplo.
Oni su navikli na mraz na
usnama.
KAD SVE ZAMRE
Neka i zamre sve ovo okolo,
sve ovo, koje zbog
bezimenosti prah priziva,
ja ću biti živ.
Živ u punini, živ životom
neprolaznim, sa jedrom umjesto krila,
i vjetrom koji prati moj
kurs.
Usporedba sa djetetom u meni
daje mi moć.
Čuvam ga od zrelosti, od
vrenja uzaludnih.
Neka spava,
biće snažnije kada se
probudi
onda kad mi bude
najpotrebnije,
kada zametnem konačnu kavgu,
u jesen neku kad tijelo da
signal,
kada bore se pretvore u
lijevak nektara života,
kada moja duša postane
nijema,
probudiću ga,
pomaziću ga rukom hrapavom
ali nježnom,
probudiću ga pjesmom
milosnom,
glasom umilnim,
ljubavnu javu ću mu
najaviti,
uz zvuke svirca, a ne
violiniste.
Oči, djetinje, će se
otvoriti,
pogledaće me kao iz polja
cvijeća
i znaću da uzalud nijesam
živio.
PLAČ MUŠKARCA
Nije ovo plač muškarca,
ženo.
Ovo nijesu suze,
to alkoholna jara izbija iz
oka.
Nije ovo stvarnost,
ovo jezero je utočište jer
nemam drugog zbjega.
Kako da ti objasnim da plač
ne objašnjava svoje korijene,
to je od vina, od vina.
Znam da misliš da sam
prevario suze.
Biće da je vino suze lukavo
obrlatilo i ukrotilo.
0 Komentara