NAŠ GOST: DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ
U
sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene
crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu”
koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste
Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim
medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:
DIANA
ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ
AKO NE VJERUJEŠ
Ako ne vjeruješ u čežnju djeteta za dalekim zvijezdama
ne
govori ljubav,
daljina
osmijeha mjeri se treptajima,
ako
isti nismo
ne
govori mi ništa.
Vuk
ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima
postoji
dobro
a
zlo je na drugoj strani,
gaziš
li na sredini nesigurna
ne
govori mi da me voliš,
ne
govori ništa.
NE
DOTIČI SE MRŽNJE
Neka
ti svjetlost sunca dodirne rame poput prijatelja
neka
ti vjetar ubrza korak onda kad žuriš,
vrata
će ti otvoriti lijepa riječ koju ću umjesto tebe
izgovoriti.
Postoje
igre u kojima isto tako možeš krvariti
veličinu
svoju smanjiti,
malenkost
povećati
a
radost vjetra nosi počešljane trave,
krv
nije mak
i
ne raste cvijet iz pepela,
srce
postaje urna koju je teško nositi.
LJUBAV
Ne opiri se svjetlosti kada ti ulazi u oči
nije
to “alien” koji jede dušu,
to
je dobrota no već dugo stranac
oblijeće
orbitu u pravilnim razmacima
ali
ne želiš prepoznati
zvijezdu
repaticu
da
bi se po njoj mogao ravnati.
Ako
čvrsto zažmiriš
od
dviju tama jedna će ti dotaći srce
mrak
te obući u svoj prsten
koji
ne puca jer nije od prašine i meteorskih krhotina,
ne
sklapaj rukama kapke
pod
olujnim Suncem koje te silovito želi,
jer
ljubi te kao što ljubi kratere Mjeseca,
mali
je to korak za tebe
ali
velik za tvoju vječnost
NE
MOGU
Ne
mogu od mene
učiniti
roba
zemaljskoga,
jer
moji lanci
zveče
s
treptajem
zvijezda
i
cijeli svemir
čvrsto
sam
okovala
u
taj
lančić
što
visi
na
vratu Boga.
A
ako me
istrgne
-
i
u bezdan baci,
neću
pasti
raspuknuta,
već
kao
zlatno
sunce
medaljon,
što
sjaji
na
sredini
ogrlice,
istim
ću blijeskom,
čak
i jačim
nahraniti
oči
da
lakše plaču.
MODRINE
Kako
ti se zagasila zvijezda
otkud
se taj mrak oko nje stvori
taj
mrak što je zagrli i otme.
Što
si učinio da se zvijezda vrati
samo
čuđenje
čemu
ništa više,
to
sad nije dovoljno.
Od
srebra načiniti ljestve visoke
i
kolač svježi od ljutitih trava
jer
zvijezdu se nečim primamiti mora
ne
valjda koprivom il’ čičkom.
Zašto
ti se zagasila zvijezda
tebi
prvom
i
zašto si mi ispričao da je odjednom postajala sve
manja
i
manja
dok
nije sasvim nestala,
nisam
vjerovala u samonestajuću zvijezdu,
gledala
sam boju tvojih očiju,
razmišljala
kako bi tvoje dijete krasno izgledalo
i
da je ono možda ta zvijezda koje nestaje
jer
i moja je odjednom postajala sve manja i
manja,
dok
nije sasvim nestala,
duša
mi je u trenu ostarjela.
Ni
kopriva ni čičak
ni
kolač od ljutitih trava,
samo
duša što se vere po ljestvama od oblaka
može
primamiti zvijezdu
da
se u čuđenju ponovno stvara.
0 Komentara