U Ukrajini, u četiri tamošnje regije koje su okupirale ruske vojne snage i đe vladaju proruske lokalne strukture, u toku su finalni procesi koji treba da dovedu, poput Krima, sve ove oblasti do praga njihovog uključenja u integralnu teritoriju Ruske federacije. Kako se to postiže silom i prinudom, mogli smo viđeti na djelu. Tako, ruske agencije ovih dana javljaju da su proruske vlasti u ukrajinskim regijama Lugansk, Herson, Zaporožje i Donjeck pod nadzorom Rusije objavile da se, prema prvim rezultatima referenduma, za pripajanje Rusiji ‘’izjasnilo 96 odsto birača’’. Nama u Crnoj Gori je svakako asocijacija na ovu situaciju godina 1918. i nelegalna i nelegitimna tzv. Podgorička skupština na kojoj je ‘’izglasano’’ faktički nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. No, na sreću Ukrajine, a na nesreću tadašnje suverene i međunarodno priznate Crne Gore (što se evo sa ozbiljnim posljedicama vuče sve do današnjih dana), kod nas nije bio slučaj samo sa amputacijom pojedinih dijelova crnogorske državne teritorije, već sa njenom cjelinom, a uz to sa nestankom države, ‘’nestala’’ je i njena dinastija, autokefalna pravoslavna crkva, pa čak i crnogorski narod, kada je pokušano da mu se ukine i pravo, dakle, na ime, na jezik, na kulturu, na identitet…

Nama je danas vrlo važno kako se događaji u Uktrajini reflektuju na aktuelno stanje u regionu Zapadnog Balkana. I naša i sve susjedne zemlje, osim Srbije, potpuno jasno su se definisale u odnosu na rat u Ukrajini, ne samo osudivši ga, tj. osudivši rusku agresiju već i primjenjujući sve zajedničke odluke EU o sankcijama prema Rusiji. Iako su vlasti u Srbiji glasale za nekoliko rezolucija u Ujedinjenim nacijama kojima se Rusija osuđuje zbog ratne i oružane invazije na Ukrajinu, ipak, ova zemlja, iako je kandidat za članstvo u EU, odbija da uskladi svoju politiku sa evropskom i uvede sankcije Rusiji. Iako se ne rijetko ovo tumači srpskom real-politikom, tj. njihovim prilagođavanjem odnosima moći i željom da zaštiti što više svoje privredno-ekonomske interese prije svega, jasno je da iza ovakvog ponašanja državne vlasti Srbije stoje dublji i ozbiljniji, strateški – prije svega regionalno usmjereni – ''nacionalni'' a u biti velikodržavni imperijalni i asimilatorski, nedemokratski interesi. I tu nije riječ da Srbija koristi od svake velike sile koliko može za sopstvene državne i nacionalne interese, što bi bilo i jeste sasvim legitimno pod uslovom da je dosljedno demokratska i transparentna, prijateljska u svim međudržavnim odnosima, a ponajprije sa susjedima. No, dobro znamo, i zna svako ko je iole objektivan, da to uopšte nije slučaj u stvarnoj, realnoj političkoj ravni i praksi.

Imajući dakako u vidu Kosovo, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je ovih dana da Srbija ne može i neće da prizna rezultate referenduma četiri ukrajinske oblasti pod kontrolom ruskih snaga o prisajedinjenju Rusiji. "Srbija to ne može da prizna jer se drži međunarodnog prava, Povelje UN i rezolucija UN. Mi štitimo sopstveni teritorijalni integritet, kao i integritet međunarodno priznatih zemalja. I to je jedino što je sigurno i što ne može da se mijenja, to su stvari od presudnog značaja", rekao je Vučić.

Dakle, Vučić poručuje da je presudno i da se ne može nikako mijenjati ono što se zove i što jeste teritorijalni integritet jedne države, odnosno svake suverene, međunarodno priznate zemlje. Reklo bi se, naizgled, milina od izjave i od poruka za svaku Srbiji susjednu zemlju. No, i istorija, kako ona od prije sto godina, dakle, 1918., ali i novija iz devedesetih godina prošlog vijeka pa sve do današnjih aktuelnih dana, nas drugačije uči i poučava, otvarajući nam i oči i um da ne vjerujemo onome što čujemo već da gledano ono što se radi i kako se radi i što se poručuje otvoreno i drsko da bi se moglo očekivati i dešavati u budućnosti, izgleda po tim porukama vrlo bliskoj i nikako ne tako dalekoj!?

Tako, nedavno, čusmo od Patrijarha srpskog Porfirija  nešto što je potpuno suprotno od gore citirane Vučićeve izjave. Naime, Porfirije, i to u prisustvu Vučića i dakako Dodika – a ne čusmo ni od njih ni od bilo kog drugog srpskog  čelnika ni jedno slovo njegovog negiranja i neslaganja sa njegovom izjavom – reče da su državne granice na Balkanu i bile i da ostaju vrlo promjenljive stvari i da nimalo nije neočekivano da to mogu postati i biti i u budućnosti. Pa šta je onda od ove dvije tako suprotstavljene izjave ono što je istinsko osjećanje srpske državne, vjerske, kulturne i svake druge elite danas? Reklo bi se po svim parametrima i analizama i istorijske i aktuelne situacije ipak ova patrijarha Porfirija. I ne samo zbog toga što se na nju, dakle, niko negativno od pripadnika srpske elite ne odnosi, već i zato što mnoge druge izjave čelnika Srbije upućuju baš na jedan takav i to nedvosmislen zaključak. Naime, samo se treba sjetiti svih, i prošlih i tekućih, izjava srpskih, posebno vjerskih, čelnika o ''srpskom svetu'' koje na tragu onih o ''ruskom svetu'' (i dalje) upućuju otrovne strijele na gotovo sve svoje susjede u regionu Zapadnog Balkana. Ako sa njima uporedimo izjavu ruskog patrijarha Kirila da će poginuli Rusi u Ukrajini biti sa Bogom i očišćeni od svakog grijeha, eto nastavka neke od mogućih sličnih izjava srpskog patrijarha u budućnosti, vidimo zasnovanih svakako i na prethodno citiranu, ali i na mnoge njegove slične dosadašnje  izjave!? Uostalom, takve i slične izjave davane su i slate tokom ratova devedesetih na tlu bivše SFRJ od strane velikog dijela čelnika Srpske pravoslavne crkve i gotovo svih prethodnika patrijarha Porfirija.

Vučićev trbuhozborac Aleksandar Vulin takođe konstantno izjavljuje da je došlo vrijeme da se svi Srbi u regionu ujedine u jednu srpsku državu. Da se dakle svi Srbi, bez obzira u kojoj sadašnjoj suverenoj zemlji žive, nađu jednog što skorijeg ''lijepog dana'  u jednoj jedinstvenoj i jedinoj državi Srbiji. Već je pri tome notorno to da je  Aleksandar Vučić predsjednik svih Srba u regionu, ne, dakle, u svojoj državi u smislu građanskog a ne dakako nacionalno-etničkog određenja svakog građanina srpske države, već baš svih Srba upravo u njihovom nacionalno-etničkom određenju na ''teritoriji'' svih zemalja đe žive na Zapadnom Balkanu. Da mogu prisajedinili bi  teritorije i prekomorskih zemalja i njihovih gradova đe žive Srbi!?

Kako ovo misle da realizuju kad se ''zalažu'' i imaju ''čvrsta uvjerenja i i ubjeđenja'' o sopstvenom teritorijalnom integritetu, kao i o integritetu međunarodno priznatih zemalja. I to je jedino što je sigurno i što ne može da se mijenja?! Jer, da podsjetimo da ti drugi Srbi žive u drugim suverenim državama, van teritorije države Srbije. Kako, dakle, misle da (ne)mijenjaju granice i da ujedine Srbe u jednu državu?! Kako bi ''glasali'' da teritorije drugih suverenih država postanu dijelovi teritorije države Srbije, a da u isto vrijeme žele i hoće da ''zadrže'' teritoriju Kosova u svom državnom okviru? I ne samo da stalno podgrijavaju opasnu tezu o Republici srpskoj kao prirodnom dijelu ''srpskog sveta'', već ni do dana današnjeg –uz sve ostalo što se dešava na našoj crnogorskoj političkoj sceni zahvaljujući upravo njima i jednom ovakvom neevropskom, nakaradnom i vrlo rizičnom nedemokratskom i u biti nasilnom i scenariju i praktičnom djelovanju – nije, na primjer, potpisano i parafirano teritorijalno razgraničenje, tj. nije ustanovljena i obostrano prihvaćena međudržavna granicu između Crne Gore i Srbije. Jedan od srpskih političkih čelnika, Ivica Dačić, je čak izjavio da Srbija to neće nikada ni učiniti, tj. potpisati. Ako se tome dodaju stalna podjećanja i stalne žalopojke Vučićeve o tome kako i zašto je Crna Gora puštena niz suverenističku vodu, onda je jasno koja je prava i istinska strateška linija kojom se srpska politička elita kreće kada su u  pitanju najvažnije aktuelne političke dileme.

Ono što aktuelni čelnici Srbije zapravo jedino i stvarno misle u odnosu na region i konkretno Crnu Goru, ne može se ostvariti ni jednim drugim scenarijem osim ovog kojemu trenutno prisustvujemo na primjeru ruske agresije na Ukrajinu. Dio toga je svakako i rusko prisajedinjenje određenih njenih djelova, osobito onih đe žive Rusi, pa, dakle, i čitavi scenarij sa referendumima i ''slobodnim'' i ''demokratskim'' izjašnjavanjem tamošnjeg stanovništva o tome da li želi da se ujedini sa Rusijom. Da bi ostavili za sobom ovaj izuzetno opasni i zapaljivi ratni i nasilni scenarij, aktuelno državno rukovodstvo u Srbiji bi moralo da u potpunosti promijeni ''ploču'' i da se okrene demokratizaciji i istinskom napretku svoje sopstvene zemlje, te da njihov predsjednik od sada bude samo, ako je, demokratski izabrani predsjednik Srbije, a da predsjednici Srba koji žive van države Srbije budu one političke ličnosti koje su demokratski izabrali građani tih zemalja ne po etničkom već po građanskom i demokratskom ključu. U ovom slučaju istinskog poštovanja svačijeg ''teritorijalnog integriteta, kao i integriteta međunarodno priznatih zemalja'' svoje pravo i dostojanstveno mjesto, kao mostovi povezivanja i saradnje između država, našli bi i građani Srbiji svih susjednih zemalja srpskog etničkog i nacionalnog porijekla i osjećanja, ni manje ni više od toga, svjesni da sa drugim svojim sugrađanima u svojim suverenim zemljama prije svega trebaju i moraju da uređuju vlastiti život i vlastitu svakodnevicu. To je temelj pravih međudržavnih odnosa  u regionu i međusobnog povjerenja i poštovanja svih. Sve ostalo nas zajedno vodi u velike, nesagledive probleme, tako često nažalost viđane i tragično doživljavane u našem regionu, koji se suštinski mogu prepoznati i jedino i prepoznaju na, kako reče Milovan Đilas, sljedeći način: ''držeći Srbiju u mestu, a njene susede na oprezu.’’