7. POST FESTUM

Veza je raskinuta. U tom času Kjerkegor razmišlja: ’’Kada bi mi sada umakla, ostao bih u neizmjernoj žalosti. Zar sam je učinio lakom, lakšom od misli, da ta misao sada više ne bude moja?’’

Trenutak, čas, u kome će Kjerkegor iscrpsti svoj umjetnički užitak do kraja, se neumitno približava. Noć u kojoj će se apsolutno i slobodno predati jedno drugom žele i Kjerkegor i Cordelija. Posle takve noći, noći božanske ljubavi i neuporedivog užitka, prva umjetnikova misao je bila: „Zašto ne može takva noć dulje potrajati?“

Sve je, dakle, gotovo. Umjetnik to iskazuje riječima: „Sada je sve prošlo; ne želim više da je vidim. Kada je neka djevojka dala sve, izgubila je sve. Nevinost je kod muškarca negativan pojam, kod žene znači sve biće. Ljubav prestaje, kada je otpor jednom slomljen, jer je bit ljubavi: slomiti otpor; nakon toga ljubav nije drugo do slabost i navika. Neću se više na to podsjećati“.

Djelo filozofskog umjetničkog stvaranja i rada dakle moralo se privesti kraju, moralo je biti završeno, mora biti ostavljeno samo da živi. „Neograničeno se ne može igrati“, kako to piše Vujadin Jokić.

Upravo, i ovdje Kjerkegor postupa po pravilima estete, erotika i umjetnika. I ovdje je uspio sačuvati svoje privatno mišljenje, da ga ponovimo još jednom: „Da nijedna ljubavna avantura ne smije trajati dulje od pola godine, i da se veza gasi, čim je uživano i ono poslednje“.

Možemo poslije svega reći da su Kjerkegor i Cordelija zaista jednom drugom odgovarali. Sam umjetnik je to ovako vidio: ’’Strogo pazim, da se sve u njoj razvije, sva njena raskošno bogata priroda. Ja sam čovjek, koji to može postići. Ona je žena kod koje se taj trud isplaćuje. Zar ne odgovaramo izvanredno jedno drugom’’?

Cordelija je živjela u svijetu fantazije i mašte, dok se Kjerkegor nije pojavio. Ona nije bila onaj mnogoglasni organ što ga je nalazila u Kjerkegora ali nije ni njoj nedostajao organ modulacije. Možda je ono najgore, što joj je filozof nanio ovo: „Probudio je u njoj mnogoglasnu refleksiju, tako ju je preobrazio, da više ne sluša smjerno jedan glas, već istovremeno sluša koncert protivurječnih glasova“. Može se reći da je Kjerkegorova krivica u slučaju s Cordelijom, bila upravo ona koju on sam priznaje u slučaju s Reginom Olsen: „Moja je krivica u tome, što sam je povukao u struju života…“

Pošto ju je Kjerkegor ostavio, Cordelija više nema mira. Sumnje je uznemiruju. Ona čas optužuje sebe, „zar nije ona prekinula zaruke“?; zatim sebe rješava krivnje, i prebacuje je na njega: „ta on ju je lukavo pridobio za svoj plan“!. Zatim mrzi, njeno srce se oslobađa time, što proklinje. I opet sve ispočetka! Ponovo predbacivanja samoj sebi, kajanje, ali bez smirenja, zatim opet mržnja, proklinjanje, „ali ni u tome ne može naći mira“. I tako, Cordelija se neizbježno vrti u bezizlaznom krugu “protivrječnih glasova“. Iznova se bude predbacivanja. ’’Ona, sama grešnica, čija krivnja nije ništa manja, mrzila ga je zato, što su je obmanuo! Iskrsavaju uspomene, sjeća se doživljenih lijepih trenutaka, egzaltira se tim predodžbama. Sada više ne vidi u njemu zlotvora ni plemenitog čovjeka, nego i ona uživa estetski’’.

Kontrasti i protivurječnosti, mnogoglasna refleksija, istovremeni koncerti protivrječnih glasova, časovi kajanja i časovi mržnje su nestali. Cordelija više ne posmatra filozofa u protivurječnim osjećanjima. Ona uživa estetski. Estetski užitak ovđe dolazi kao neko stanje koje prevladava nemir, kajanje, mržnju... Dolazi kao izmiritelj protivurječnosti, kao rezultat protivurječnih osjećanja, kao sravnitelj i rezultanta svega što je malo prije bilo u sukobu; na kraju, proizilazi da je i sam, estetski užitak neki estetikuum.

Na drugoj strani umjetnik odlazi, ne želeći se više podsjećati na ono što je prošlo. Sve je bio podredio tom užitku, i sada kad je užitak ispijen do kraja, tu se nema više šta tražiti.