5. RAĐANJE CORDELIJINE LJUBAVI

Umjetnik sada, po objavljivanju zaruka doživljava rađanje ljubavi sa Cordelijine strane: „Doživljavam sada rađanje ljubavi… Ona se kreće kao u snu ali i tako ona pleše, a ja samo upravljam tim plesom; nevidljiv kad sam vidljiv i vidljiv kad sam nevidljiv. Svaki njen pokret odaje traženje; naginje se naprijed, pruža ruke, odvraća se nazad, opet se približuje. Prihvaćam je, ispunjavam njene misli sadržajem koji u njoj latentno već prebiva. Kreće se po vlastitoj melodiji svoga života; ja sam samo pokretna sila koja je stavlja u gibanje“.

Ispunjava umjetnik Cordelijine misli onim materijalom koji ona već sadrži u sebi, koji u njoj prebiva, koji je njen.

Kjerkegor piše: „Nisam od onih, čija ljubav potječe iz poštovanja, koji se žene iz poštovanja i koji stvaraju djecu iz međusobnog poštovanja, ali jedno znam, a to je (tako dugo dok ne djeluje sama strast) da estetika i moral ne smiju doći u protivrječnost.’’

Umjetnik zapravo veli: Nisam etičar, ja sam estetičar, ali estetika i etika ne smiju doći u protivurječnost toliko dugo dok ne djeluje sama strast. Strast zapravo počinje da djeluje u noći kad žrtva prinosi svoje darove. Do te noći, estetika i moral ne smiju doći u protivurječnost, jer bi sve moglo izmaći i izgubiti svoj smisao: i užitak, i igra, i predmet umjetničkog stvaranja. Umjetnik bi, dakle, morao tražiti novi predmet umjetničkog rada, neđe drugo bi morao tražiti da započne novu igru. Da se to ne bi dogodilo, on mora pokušati objasniti neke svoje čudne postupke i dosta nejasna ponašanja, protivurječne radnje, koje je izvodio tokom igre, a koje su bile zahtjevi same igre, estetskog načina vođenja igre, i viđenja ljubavi i života. To on mora pokušati uraditi, jer da ponovimo još jedanput: “ estetika i moral ne smiju doći u protivurječnost“.

A one noći, koja neminovno mora doći logičkim redom estetskih pravila, kada strast izbije na površinu i počne da djeluje, estetika i moral se neminovno razilaze. Ne da ne smiju doći u protivurječnost, nego moraju doći u neizbježni sukob. To je zapravo i zahtjev estetske ljubavi.

Estetski stadij je poseban stadij. Etički takođe poseban. Ali, do granice (unutar estetskog stadija) od koje se ubiru plodovi jedne ljubavi (poslije čega se ona neizbježno i gasi), do te granice nema protivurječnosti između estetike i morala; čim se ugasi ljubav, i estetika i moral moraju doći u protivurječnost. Pravila estetike ne trpe kompromise sa moralnim normama. Ili – ili! Ili će se i dalje igrati po pravilima i zahtjevima estetike, „lako, lijepo i prolazno,“ ili će se pod mrazom etike, sve „skrutiti, ohladiti i postati pusto“. Ili će se poći u novi rat, u novu ljubav, i u njenu vlastitu dijalektiku, ili će mir zavladati našim bićem onog trenutka kad ljubavi više neće biti. Jer, „ljubav prestaje, kada je otpor jednom slomljen, jer je bit ljubavi, slomiti otpor, nakon toga ljubav nije drugo do slabost i navika“.

Kjerkegor je pravi virtuoz u umjetnosti kojoj se posvetio i sav predao. Za svoju nepogrješivu estetsku, erotsku i umjetničku uspješnost i maestralnost, on ima da zahvali, dakako, u prvom redu svom talentu, visoko razvijenom organu kojim je pronalazio vrijedne i prave stvari u stvarnosti, „ono zanimljivo“, i naravno, sposobnosti i sopstvenom talentu, da svoje doživljaje pjesnički oblikuje. Ali, sigurno, da ne bi uspio u svom umjetničkom življenju, da nije bilo objekata-predmeta njegovog umjetničkog stvaranja i njegove igre. On u ovom smislu i piše: „To zahvaljujem vama, vama valjanim djevojkama koje sam nekada ljubio. Kod vas sam svoju dušu izvježbao u ljubavi, tako da ona sada, u svojoj borbi s Cordelijom, poznaje svaku nijansu. Hvala vam, zasluga je vaša!“