Korona i dokolica

Dr. sc. Goran Sekulović

KJERKEGOROVA FILOZOFIJA: ESTETSKO KAO TEMELJNI ŽIVOTNI STADIJ I VJEČNA IGRA (V)

Sep 22, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

4. NAJBANALNIJE KAO NAJSVRSISHODNIJE: ZARUKE

 

„No što da počnem, kako bi iznenadio Cordeliju“, pita se Kjerkegor. I dolazi do zaključka: „Najbanalnije je možda najbolje i najsvrsishodnije: zaruke“. Dakle, zaruke su ono posljednje, čini se u cijeloj igri, najbitnije sredstvo, preko kojeg treba doći u slobodniju, uzvišeniju, značajniju i plemenitiju vezu s Cordelijom.

Ali zaruke se neće smjeti prosto negirati, ili gledajući šire, neće se zajedno s njima smjeti negirati i odbaciti cijela veza i sav odnos s Cordelijom, jer tako bi se ostalo bez umjetničkog užitka. Potrebno je prevladati zaruke, tu mješavinu ipak dosta velike količine etičkog i estetskog, prevladati tako da one pređu u ono što je kao glavni cilj umjetnik postavio još na samom početku svog umjetničkog stvaranja,. U ovom smislu Kjerkegor piše: „Dvostruko je teška moja zadaća: moram to tako urediti, da zaruke postepeno pređu u plemenitiju, značajniju vezu. A, u međuvremenu, moram uživati u ljupkosti i ljubeznostima, kojima je tako raskošno opremljena. Doduše, pri tome je važno oprezno se ograničavati: ništa prerano! Kad jednom pored mene nauči što znači mene ljubiti, tada će ona sama dovesti do raskidanja zaruka, kao neprikladnog oblika naših odnosa i – pripadat će meni“.

Umjetnik je potpuno svjestan značenja svog budućeg postupka i koraka. On je stvar razmotrio sa svih strana. Sa zarukama, kao prosac, nije više samo ličnost, već postaje prilika. Nije, dakle, više potpuno estetski slobodan, izvjesni etički momenat već je tu. Razmišljajući o zarukama Kjerkegor piše: „No stvari ovdje ipak drugačije stoje, na što ja ciljam, nije zapravo baš ono DA. Sigurno, želim tu djevojku, na to sam usredotočio svu svoju pažnju i čitavo svoje zanimanje, ali ima okolnosti, pod kojima bih se odrekao toga DA“.

Koja je to okolnost pod kojim bi se umjetnik odrekao „toga DA“, Coredlijinog „DA“ na Kjerkegorovu ponudu zaruka? To je ona situacija u kojoj bi filozof umjetnički uživao u Cordeliji. Kad bi bio siguran da će posjedovati tu djevojku, u smislu umjetničkog užitka, i bez „toga DA“, on ga ne bi ni tražio. Ovako, on se plaši da pravog i punog užitka i uživanja, neće i ne može biti, ako se ne prođe kroz vjereničku fazu, i iz tog razloga, on se ne smije i ne može odreći zaruka i ovog „DA“. Cordelijino „DA“ i zaruke s njom su mu samo sredstvo za postizanje apsolutne i slobodne ljubavi, za postizanje najvećeg užitka i estetikuuma.

Cordelija i posle vjeridbe nije još u stanju da objasni vezu s Kjerkegorom. Nju nešto privlači na njemu, ali šta je to, ona još uvijek ne zna. A to je ustvari ona sama. Dugo Cordelija nije bila toga svjesna. Tek, preko Edvarda, počela je da uviđa, da su takvi eventualni prosci, kao što je on, suviše presitnog formata za nju, za svu strast koju ona posjeduje. Svakim danom je sve više uviđala da neka prosta, građanska, stereotipna ljubav, i osrednji, malograđanski, ustajali i dosadni brak, nisu za nju. A šta je onda i đe je to zašto je ona pozvana? I u tom traženju i lutanju, morala se okrenuti Kjerkegoru i dileme nije moglo više biti: on je taj koga ona treba. Umjetnik piše u ovom smislu: „Već sam, a da ona toga nije svjesna, uvučen u razvojni proces njene ljubavi, a ipak dolazim izvana kao ispunjenje svih njenih slutnji i nada. Žena voli samo jednom“.

Posle zaruka, umjetnik je srećan i radostan: „Pijan sam od toga, što znam, da je u mojoj vlasti, ona, ta nevina žena, providna i duboka kao samo more, a da i ne sluti ništa o životu. Sad treba da upozna moć ljubavi… To će se odgoditi zahvaljujući meni, naučiti će ljubiti time, što će naučiti ljubiti mene. Ona uči pravila, dok postepeno izučava uzor: a taj uzor, to sam ja. Tek u ljubavi upoznati će sve svoje značenje, dobitak te ljubavi namijenjen je meni, a kada zamijeti, što sve mora meni zahvaliti, tada će me dvostruko zavoljeti. Ta misao sama za sebe toliko me savlada, da od radosti skoro gubim svijest“.