3. UPRAVLJANJE IZA KULISA

U toku same igre i avanture s Cordelijom, umjetnik izabira, jedan pomalo zaobilazan i naoko spori put, kojim bi trebao ići dalje, ka svome cilju, ka času kada će Cordelija dati sve, i izgubiti sve. On, naime, pokušava i uspijeva da joj se približi preko Edvarda, bojažljivog mladića, nesrećno zaljubljenog baš u nju. Kako sam umjetnik kaže, Edvard, „služi jedino tome cilju, da Cordeliji pokvari volju za prostu građansku ljubav“. Dakle, da preko njega, iskusi „što joj ne prija“, i ne odgovara, i indirektno osjeti „šta joj treba“.

Edvard samo na prvi pogled, možda izgleda kao neka prepreka između umjetnika i Cordelije, ali u suštini on nije nikakav stvarni suparnik Kjerkegoru: „Suparnik, doduše, kojeg ne treba da se plašim“. Jer filozof vodi svu igru: „Upravljam dakle svime, a ipak ostajem iza kulisa“.

U razgovorima u Cordelijinoj kući, koju je počeo posjećivati zajedno sa Edvardom, Kjerkegor u početku djevojci ne pridaje mnogo pažnje, već svo vrijeme priča o običnim, čak, smiješnim, pomalo bizarnim i glupim temama. Cordeliji ništa nije jasno: „Zagonetka sam, koja je ne draži, već samo smeta; naš odnos ne počiva, dakle, na nekoj saglasnosti, nego na intrigantskoj igri nerazumijevanja“. Umjetnikova veza prema Cordeliji „nije, dakle, nikakva veza – to je čisto duhovna veza. Dakle upravo nikakav odnos prema mladoj djevojci“. Ali to je tek početak igre i umjetnik je zadovoljan: „Moja metoda se pokazuje izvrsnom“.

Inače, njegova metoda umjetničkog rada je za običnog posmatrača dosta čudna i neobjašnjiva. On vodi Cordeliju permanentno u protivrječna raspoloženja i osjećanja. Iz jednog, u posve suprotno raspoloženje, i taj elemenat je veoma važan faktor njegove metode zavođenja. Kjerkegorov ponos, njegova hladna bezosjećajna ironija za nju su nešto zavodljivo. No njegovo smijanje, njegovo ekscentrično ponašanje neutraliziraju svaki erotski osjećaj. Cordelija je zbunjena i začuđena. Ona još ne osjeća ljubav prema Kjerkegoru, ali ona hoće da mu bude ravna. Njeni osjećaji prema umjetniku su neka mješavina mržnje i straha. Ona želi i hoće da bude i nezavisna i slobodna, kao što je on, kao što su „Arapi u pustinji“ slobodni. Još je daleko od toga da ga smatra ljubavnikom: „Ja sam netko, s kim se može razgovarati, eto što sam“, kaže Kjerkegor.

Veoma je zanimljivo, kako sam umjetnik objašnjava metodu kojom zavodi Cordeliju: „Želim, dakle, ono zanimljivo učiniti ponovno prihvatljivim za nju i u tu svrhu ću, umjesto poetskog, izabrati prozaično. Mora se osjećati odgurnutom, to će izazvati njenu pažljivost. Najprije će rezoniranjem i ironijom, pomoću apsolutno neutralnog, pomoću duha: biti stavljena van borbe njena ženstvenost. Tako će, u vlastitim očima lišena ženstvenosti, dospjeti u za nju nepoznato stanje, te će se morati povjeriti – ne kao ljubavniku, već još uvijek potpuno neutralno. Tada će se probuditi žena, moraće se izmamiti iz njena brloga i nategnuti do krajnje elastičnosti – a naposletku će izgurati ćudoredne norme. Njih će skrešiti i tada će se ono žensko u njoj vinuti do skoro nadnaravne visine – tada će biti moja, žena i duša“.

Neđe u sredini igre, Kjerkegor osjeća da Edvard počinje samo smetati, i da je došao trenutak da se odstrani, jer umjetnikova igra s Cordelijom, je došla do tog stupnja, kada Edvard više nije potreban.

On takođe osjeća da je nešto potrebno bitno mijenjati u odnosu prema samoj Cordeliji. Do tada je samo igrao „ulogu pukog posmatrača“, a sada dolazi do zaključka da to više nije moguće, šta više ni poželjno, ako se misli, cijela stvar prevesti kraju i ne ostati bez čari užitka.