2. ESTETSKA ZALJUBLJENOST

Umjetnik je, vidimo, zaljubljen u Cordeliju. Ali ne radi se ovdje o običnoj zaljubljenosti: „Sigurno je, da sam zaljubljen, ali srećom ne na uobičajen način. Inače uopće ne bih ni započinjao“.

Kjerkegor je umjetnik, esteta, i on je zaljubljen u Cordeliju na estetski način. Da to nije tako, on ne bi uopšte ni započinjao igru s njom. Može se postaviti pitanje: kakva je to estetska zaljubljenost i uopšte šta je to estetska ljubav? Po ovom pitanju najbolje je citirati samog Kjerkegora: „Dobro je da je bog ljubavi slijep, dovitljiv čovjek može mu nekad podvaliti. Treba paziti na to, da se ostane budan, uvijek se mora znati kakve utiske primamo, i kakve sami ostavljamo. Tako se istovremeno može biti zaljubljen u više njih, jer se svaka voli na drugi način“.

Estetska zaljubljenost, vidimo, dozvoljava da „se istovremeno može biti zaljubljen u više njih, jer se svaka voli na drugi način“. Došli smo, dakle, do nevjernosti, ali, estetske nevjernosti, nevjernosti u estetskom smislu riječi. Umjetnik ima i za ovo odgovor: „No svaka ljubav mora biti tajnovita, čak i nevjerna ukoliko je nosi estetski osjećaj“. Ovdje je nevjernost, uslov vjernosti, naravno estetske vjernosti, zapravo nevjernost se ovdje pokazuje kao zahtjev same estetske ljubavi. U ovom smislu Kjerkegor i piše: „Dobro, obmanjujem tu djevojku. No, ja to činim na estetski način, kojemu se ne može prigovoriti. Ona mi se povjerila i može se na to osloniti. I to, što je varam, konačno nije drugo, do samo zahtjev estete; na koncu konca ili žena vara muškarca ili muškarac ženu.’’ Proizilazi dakle, da se u estetskom stadiju, koji uvijek sadrži određene količine ironije (i to je jedan od zahtjeva i potreba Kjerkegorovog umjetničkog užitka: „Valja biti esteta, da se ne bi nagrdila svetost trenutka, no ironik mora biti spreman)“, pa može se reći i cinizam, sve može svesti na prevaru: „na koncu konca ili žena vara muškarca ili muškarac ženu“.

Na samom početku igre, za Kjerkegora poslije dva susreta s Cordelijom, dolazi vrijeme kada je nigdje nije mogao sresti. U tom procijepu između svojih želja da što pre susretne Cordeliju, i grube stvarnosti koja ga toga lišava, umjetnik se obraća „slučaju“, nazivajući ga „neplodnom mati svemira“. On od njega zahtijeva da ga liši mrtvila i praznine, da ga spasi i izvede iz jedine situacije koje se plaši: iz dosade. Jer, umjetnik se ne plaši života, „komičnih i tragičnih zapreka“, životne igre, koju s nama tjera slučaj, „katkada kao gvozdeni zakon, a zatim opet kao slobodnu samovolju“. On ne samo da se ne plaši nijedne igre, ne samo da učestvuje u svakoj igri, već i neprekidno zahtijeva igru, traži mogućnost da učestvuje u igri, mogućnost i priliku za igru, priliku koju on nikada ne propušta: „prilika je rijetka gde se pruža valja je prihvatiti.’’

Vidimo da se Kjerkegor aktivistički određuje prema životu i svijetu uopšte. On poziva slučaj, život na borbu: „No, ja te, izazivam na borbu: Zašto mi ne pružiš priliku?“

Umjetnik ne čeka skrušeno i ponizno, ponajmanje moli život da mu ukaže priliku da negdje sretne Cordeliju: „To bi bilo idolopoklonstvo i to se tebi ne bi moglo svidjeti“, piše on.

Za Kjerkegora je najmanje važno gdje će sresti Cordeliju, u kojoj prilici, i u kojem njenom duševnom i emocionalnom odnosu prema njemu: „Daruj mi je! Pokaži mi mogućnost kako god se činila nemogućom. Pruži mi je u sjenovitom carstvu podzemlja, ja ću je izvesti napolje. Dopusti, da me mrzi, da me prezire, da je ravnodušna prema meni ili neka ljubi nekog drugog – svega se toga ne plašim“.

I u ovom obraćanju „slučaju“-životu, umjetnik je dosljedan svom zadatku i cilju života. On  ovdje postupa adekvatno svojim nazorima i svom umjetničkom življenju. On ne želi i neće da slučaj pobijedi „principima i karakterom“: ’’… Želim da budem tvoj pjesnik. Premda nisam pjesnik drugima ipak sam pjesnik sebi, trošim sam svoju poeziju, od toga živim. Dođi da te mogu opjevati!’’ Zar nisu stavovi: ’’Želim da budem tvoj pjesnik’’ i ’’Dođi da te mogu opjevati’’ u najvećoj saglasnosti sa zadatkom koji je umjetnik sebi postavio: „da živi pjesnički“? Kjerkegor želi da bude pjesnik života, umjetnik života, on želi da život bude predmet njegovog umjetničkog stvaralaštva. On želi da baš život uzdigne do ravni umjetničkog djela i stvaranja.

Kada mu se, ipak, sreća osmjehne, i kada vidi Cordeliju, Kjerkegor se zahvaljuje „slučaju“, i razmišlja: „Kako bi bilo zanimljivo baciti jedan pogled u tajanstvenu radionicu sila, koje oblikuje naš život“. I dalje: „Eto je gdje živi u svome miru, ni ne sluteći da postojim, a još manje, da s najvećom sigurnošću predviđam njenu budućnost… moja duša traži svim silama ostvarenje; sve jača i jača je moja težnja.“

Ipak, i pored takvog, naizgled, suviše strasnog, neobuzdanog i nestrpljivog zahtjeva da cilj koji je sebi postavio, što prije ostvari, umjetnik ipak, ne gubi razum i hladnokrvnost, strpljivost i „oprez“, koji je i te kako potreban, da bi se na kraju došlo do punog i pravo užitka.

Razmišljajući o dotadašnjem prilično usamljenom Cordelijinom životu, u početku igre, Kjerkegor upada u neka, naizgled, protivrečna mišljenja. Naime, on smatra da je greška živjeti izolovano, usamljeno; čak smatra da se odviše stroga usamljenost uvijek osvećuje. A odmah zatim iskazuje misao: „Meni je ideal ona djevojka, koja je sama u svijetu i nema prijateljica“.

Kao rezultat ovih svojih protivrečnih mišljenja o samoći mlade djevojke, da li je štetna ili korisna, potrebna ili nepoželjna, umjetnik navodi sljedeću misao: „Prema tome je najbolje dati djevojkama slobodu, ali im ne dati priliku, da se njome služe. Tako ostaju lijepe, i ne prijeti im opasnost da postanu zanimljive“.

U ovom kontekstu, a i u pogledu umjetničkog shvatanja žene, interesantne su sljedeće njegove misli: „Žena je određena da bude pratilac muškarcu. Ako se suviše bavi drugim ženama, onda moraju učestati refleksije o odnosu prema muškarcu, i na taj način možda nastaju dame, ali nikada ne pratilac“.

Kjerkegor smatra da su žene podložne prirodi i da su samo u estetskom smislu slobodne. Višu slobodu po umjetniku žene stiču tek s mužem, stoga se i kaže da muškarac ’’prosi – oslobađa’’: „Ako to valjano čini, tada se kod nje ne može govoriti o izboru“; kaže Kjerkegor. I dalje: „No i kada bira, bio bi to neženski izbor, koji bi bio rezultat dugog razmišljanja“… Sve su ovo razlozi zbog kojih „igra“ može nesmetano početi.

Umjetnik traži užitak samo u pojedinačnoj ljepoti, a u mnoštvu u mnogostrukim likovima, samo se naslađuje u mogućnostima. Kad izabere iz tog mnoštva jedno lice, od tada u toj svojoj izabranici, traži užitak.

Zanimljivo je viđeti kako sam Kjerkegor opisuje svoje postupke i način ponašanja prema Cordeliji, na početku igre, dok se još nijesu bili upoznali: „Satima čekam jedan susret, a onda ga spiskam poput malenkosti. Ja je, tako reći, ne srećem, ja se samo dodirujem njena puta – onda prođem kraj nje ne obazirući se na nju. Tako je pomalo saplećem u gusto spletenu mrežu“.