Istorija

POVODOM 170 GODINA OD ROĐENJA VOJVODE GAVRA VUKOVIĆA

Utemeljivač crnogorske diplomatij

Sep 11, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

Za Antenu M piše: prof. dr Draško Došljak

 Gavro Vuković (1852 – 1928)  se, kao političar i diplomata pojavljuje na društvenoj sceni u vrijeme, kako piše profesor Radovan Radonjić,  kada se Crna Gora suočava s imperativom stupanja, kako knjaz Nikola reče, u novi jedan odsjek ... narodnog i državnog života, koji će je zamašnim korakom naprijed približiti uređenim državama evropskim i pokazati svijetu da ona nije više vojnićki tabor nego država, a da Crnogorac nije samo vojnik nego i građanin.

U relativno dugom periodu, od 1889. do novembra 1905. godine, Gavro je državnički mudro vodio spoljnu politiku države Crne Gore, utemeljio i izgradio model situaciono promišljene državne spoljne politike, koja poštuje  principe, prošlost i uspomene, aživot usmjerava prema perspektivnim tokovima i realnim nadama, što je životno potvrđeno kao djelotvorna  i za državu Crnu Goru plodonosna spoljna politika. Po riječima njegovog savremenika dr Lazara Tomanovića, on je htio i mogao da ograniči u izvjesnim prilikama prohtjeve knjaza Nikole i da sprečava neke radnje članova dinastije,čime je podizao kvalitet i metode vođenja državne spoljne politike. To je i jedan od dokaza, kako poše akademik Mijat Šuković, njegovih vrlina, njega kao ličnosti od integriteta, dostojanstva i diplomatske sposobnosti, čiji značaj i vrijednost uvećava ostvarenje u uslovima tadašnjeg postojanja na Cetinju političkog ambijenta čije je osnovno obilježje apologetski i udvornički odnos prema vladaru.

Diplomatska i državnička sposobnost, ispoljena u brojnim misijama, dovela ga je na položaj ministra inostranih djela u godinama punim iskušenja za Crnu Goru krajem XIX i početkom XX vijeka. Zapravo, vrijeme njegovog ministrovanja, veli Đorđije Borozan, iako mirnodopsko, bilo je od presudnog značaja za onovremenu Crnu Goru, suočenu sa velikim izazovima nastalim prestrojavanjem i blokovskim razvrstavanjem evropskih sila, na jednoj, i tegobnim urastanjem Crne Gore u međunarodnu zajednicu evropskih država i naroda, na drugoj strani.

Trotomni Memoari Gavra Vukovića predstavljaju nezaobilazno štivo za proučavanje istorije Crne Gore. Oni se odlikuju istinitošću i misaonošću, kultivisanim jezikom i prefinjenim stilom. Kao svjedok jednog burnog istorijskog vremena, Gavro Vuković je u Memoarima ostavio neprocjenjivo istorijsko štivo za bolje razumijevanje, pored ostaloga, i istorije crnogorske diplomatije.

Nakon Berlinskog kongresa, Crna Gora je otpočela pripreme za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Osmanskim carstvom. vojvode Stanko Radonjić i Gavro Vuković su tom prilikom doputovali u Carigrad, i čekali na audijenciju kod Sultana. Akreditive su, poslije mnogih peripetija, predali 24. avgusta, po starom, odnosno 05. septembra 1879. godine po novom kalendaru. Ovaj datum se može i smatrati danom formalnog početka prvog diplomatskog predstavništva međunarodno priznate Crne Gore.

Diplomatsku aktivnost vojvode Gavra Vukovića, posebno u vrijeme njegovog ministrovanja karakteriše rezervisanost i oprezbost u svim međudržavnim kontaktima. Kako primjećuje Slobodan Tomović , ona je izražena nezavisno od toga da li se radi o tradicionalno prijateljskim ili neprijateljskim zemljama, odnosno njihovim predstavnicima. Njegova rezervisanost i promišljenost u kontaktima ide čak do nepovjerenja u čiste namjere, lišene političkog interesa, bilo koje države, pa često i onih s kojima je Crna Gora kroz vjekove odražavala najprisnije veze. S druge strane, smatra da se i među najljućim protivnicima, u određenom istorijskom razdoblju, mogu naći spone, i to isključivo na mjestima gdje se njihovi državni interesi dodiruju. U diplomatiji, kao i u politici uopšte, strateški ciljevi određuju stepen bliskosti između naroda i država, odnosno sumnjičavosti i neprijateljstva, a ne nikakvi posebni obziri ili sentimenti. Savezništva se stvaraju ili razgrađuju u zavisnosti od državnih interesa, te nijesu ni u čemu zavisna od bilo kakvih ličnih osjećanja vladara i njihovih saradnika.

Knjaz Nikola je dva puta zvanično boravio  u Carigradu. Prva knjazeva posjeta bila je 1883, a druga1899. godine. Knjaz  je kao najvredniji poklon od sultana Abdul  Hamida dobio dvorac Emirgijan , na Bosforu, 1884. godine.

U svojim Memoarima, Gavro Vuković piše da je Sultan Hamid izjavio želju preko svoga izaslanika Šakir-paše da bi rado vidio da mu knaz Nikola dođe u drugu posjetu, i to, ako je moguće, sa knjaginjom Milenom. Knjaz je sa zadovoljstvom primio ovaj poziv i izrazio želju da u delegaciji bude i mlađi knjažev sin Mirko.

Tokom te posjete vojvoda Gavro je pratio knjaza Nikolu, i evo kako, Vojvoda u Memoarima, opisuje  poklon - dvorac  Merdžan, na Bosforu: „Knjažev dvor Emirgijanu suviše je velik, ali nije sazidan od krša ili opeka, već iz unakrštanih greda, između kojih praznine su popunjene opekama. Spolja je cimentiran, pa povrh njega stavljene štice bijelom bojom premazane. Prozori su česti i veliki, s velikim jednostavnim staklima, koja se odozgo na niže spuštahu. Dvor je na dva visoka boja, sa prostranim suterenom u kome može stati bataljon vojske, da se i ne primijeti. Podijeljen je na tri prostrana odjeljenja: selamluk ili salon za primanje,haremluk i odjeljenje između njih. Selamluk i haremluk nadneseni su nad morem i ispod njih prolaze pješaci. Sredina je unesena unutra, ispred nje je taraca gvozdenim griježem ograđena, ispunjena cvijećem i raznim izabranim biljem. U dvoru ima devedeset odjeljenja razne veličine, među kojima četiri velika salona od 10 – 15 metara dužine. Ima dva prostrana ulaska po od 18 metara dužine, sa odgovarajućom širinom. Ispred njih su stepenice od bijelog mermera. Turska banja je sva od mermera. Pumpa naparu za izbacivanje vode je u gornjoj bašti. Ima zatim i staklena bašta za limune i nerandže. Jednom riječju, sve je obilato i raskošno. Sve velike sale zastrte su velikim ćilimima, namještene bogatim mobiljem, osvijetljene mnogobrojnim lusterima u kristalu, ukrašene velikim ogledalima.

Iako se u turskim kućama rijetko može vidjeti kakva slika obješena o zidovima, u ovim salama ih je bilo.

Najglavnija važnost ovoga dvora je u tome što je na samoj sredini Bosfora, te nije izložen vječitom vjetru od Crnog mora. On je na divnom položaju, do dvorova i prostranih bašta misirskih kedifa. Ima veliku baštu sa najodabranijim biljkama koje na Bosforu uspijevaju. Podignuta je na taracama uz navišicu, snabdjevena česmama  -  kaskadama, paviljonima, a opkoljena visokim zidovima. Sa strane mora ograđena je visokim gvozdenim griježom, a na sredini je velika kapija kojom se ulazi u baštu, i s nje mermernim stepenicama u dvor.

Ovaj bogati dvor primio je Gospodar od Sultana 1884. godine, kad sam ja bio otpravnik poslova u Carigradu“.

Turska je otkupila ovaj dvorac 1912. godine, vraćen je u posjed tadašnjeg sultana Mehmeda Rešada. Tokom 1951. godine dvorac je kupio Hadži Omer Šabandži, a od 1998, godine je to  muzej umjetnosti, knjiga i kaligrafije – Muzej porodice Šabandži.

Vojvoda  Gavro  Vuković je  početkom 20. vijeka, u Beranama, sagradio kuću, u kojoj je proveo posljednje godine života, i u kojoj je pisao svoje, danas, za našu istoriju nezaobilazne Memoare.  Na svečanom otvaranju renovirane Vojvodine kuće, 17. aprila 2001. godine, tadašnji ministar inostranih poslova  Crne Gore Branko Lukovac je saopštio da Ministarstvo ima plan da ova kuća bude središte okupljanja diplomata i poznavalaca spoljne politike i međunarodnih odnosa, kao i usavršavanja diplomata buduće nezavisne Crne Gore.

Ove, 2022. godine, kada se obilježava 170-ta godišnjica rođenja Gavra Vukovića, u Beranama je otvorena, 15. po redu,  Ljetnja škola za mlade diplomate „Gavro Vuković“. Ona je od 2008, kada je započela svoj život, odnjegovala 633 mladih diplomata (iz 82 države), sa 270 predavača iz cijelog svijeta. Dug prema Gavru Vukoviću, Crna Gora odužuje ulaganjem u znanje. Jer, amanetno je poručio  Gavro: „Državnici crnogorski ne smiju ležati na starim lovorikama neaktivni, kao predstavnici male države, pošto su suhe, lovorike iz prošlosti mogu zažditi i ispržiti vajnom državniku  oči žive, a državu ostaviti u onakvom stanju u kakvom je”.