Korona i dokolica

Dr. sc. Goran Sekulović

KJERKEGOROVA FILOZOFIJA: ESTETSKO KAO TEMELJNI ŽIVOTNI STADIJ I VJEČNA IGRA (II)

Sep 11, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

1. IGRA UŽITKA

 

Ovdje je potrebno reći da je Kjerkegorov pojam igre veoma bitan i neraskidivo povezan s njegovim umjetničkim stvaralaštvom. On svoje umjetničko stvaranje počinje s igrom, stvara, radi, izgrađuje svoje umjetničko djelo kroz igru, završava svoj umjetnički posao, zadatak, s igrom. Zapravo, cijelo Kjerkegorovo umjetničko stvaralaštvo je igra. Bez igre ne bi bilo ni umjetničkog stvaranja, ne bi bilo ni najvećeg užitka.

Dakle, vidimo da kod Kjerkegora van igre ništa ne biva, sve se u igri dešava i događa i to upravo u igri kako je vide i definišu Danko Grlić i Vujadin Jokić.[1] Igra je baš zato što se ne igra ni zbog čega već se igra zbog samog užitka u igri. Igra je samoj igri sve, i smisao, i svrha, i cilj. Igra je dakle tu, radi same igre. Ipak, ne smije se Kjerkegorovo umjetničko stvaralaštvo u ’’Dnevniku zavodnika’’ uzeti u smislu igre, kao igra, u „igrajnom smislu“, kao igra radi igre, mada se ono to smo već rekli iskazuje kroz baš takvu igru, i ima značenje baš te i takve igre. Iako je igra, ne smije se misliti kao igra. Jer i sama igra, to jest filozofovo umjetničko stvaralaštvo u ’’Dnevniku zavodnika’’ jeste zahtjev i motiv estetskog, estetske ljubavi, estetskog stadija.

U ovom smislu Vujadin Jokić, konkretno o vjeridbi, Kjerkegora s Cordelijom i piše: „Ali i sam čin vjeridbe ima značenje igre.“ A malo zatim: „Ne smije se čin vjeridbe uzimati kao varanje u igrajnom smislu. Ovdje je ’varanje’ zahtjev estetskog i motiv estetskog“.

Isti je slučaj i sa Kjerkegorovim podmetanjem „ljubavnika“ Cordeliji. Naime, on to ne čini u „igrajnom smislu“. On se ne igra s Cordelijom i njenim ljubavnikom, radi same igre, mada se on igra i mada je sve to igra, već je ta igra kao i čin vjeridbe, zahtjev i motiv estetskog.

Kjerkegor se igra s Cordelijom, umjetnik se igra sa objektom-predmetom svog umjetničkog stvaralaštva. Umjetničko se, dakle, igra; umjetničko je igra.

Može se postaviti pitanje: kako i na koji način umjetnik vodi igru s Cordelijom, kako i na koji način izgrađuje predmet svog umjetničkog stvaralaštva?

Kjerkegor znalački i iskusno vodi igru s Cordelijom. On je samouvjeren, s razlogom, jer uvijek, u svakom trenutku bilo koje i kakve igre, on zna šta hoće, i kada to želi i može da postigne. Siguran je u svoja osećanja, a reklo bi se da ih sa još većom sigurnošću pogađa i predviđa kod drugih u svim mogućim i nemogućim situacijama. Čovjeka koga je priroda obdarila beskrajnim i raznovrsnim bogatstvom duha, reklo bi se, ne može ništa prevariti ili izbaciti iz koncepta njegovog načina mišljenja i rezonovanja, posmatranja i življenja.

Od samog početka igre, „zavodnik“ postupa planski, sistematski i racionalno, a u isto vrijeme i umjetnički, „To što ja hoću nije: posjedovati tu djevojku već umjetnički uživati. Zato sam već od početka vodio tu stvar umjetnički“.

Umjetnički život ne želi posjedovanje, ono prazno posjedovanje u pravnom i malograđanskom shvatanju. „To posedovanje nije posedovanje“, u smislu za koji se umjetnik zalaže i bori: za posjedovanje u smislu umjetničkog uživanja.

Da bi se igra razvijala onako kako to umjetnička pravila propisuju, da bi se dostigao užitak, cilj čitava Kjerkegorova života, u njoj moraju biti zastupljeni određeni elementi i činioci. Tako u igri „mora biti nečeg neodređenog, što u sebi uključuje sve mogućnosti“. Jer, „Ono zanimljivo su upravo nepregledne mogućnosti“ Kjerkegor se striktno drži tog zahtjeva umjetničkog življenja, a o posljedicama koje proizilaze iz njega razmišlja: „Ako me na prvi pogled smatra varalicom, tada se vara, to nisam bar ne u običnom značenju te riječi. No ako me drži za nekog tko vjerno ljubi, onda me isto tako ne razumije“. Takođe, jedan od bitnih faktora Kjerkegorove igre, jeste obuzdavanje, strpljivost, nebrzopletost; smirenost i „oprez“ u vođenju igre moraju biti obavezno zastupljeni. Jer nestrpljenje oduzima igri i užitku čar novog.

Filozofov estetski i umjetnički instinkt, njegov talenat za pronalaženje i otkrivanje pravih i vrijednih stvari – „To je da očajavaš: djevojku zavesti to nije ništa, no treba naći djevojku, koju vrijedi zavesti’’ – njegov „visoko razvijeni organ“, za iznalaženje onog zanimljivog, je uvijek u pokretu, u radu, u djelanju. Sa nepogrešivom preciznošću umjetnik pronalazi u stvarnosti predmet svog budućeg umjetničkog rada i stvaranja, a zatim ga priprema i oblikuje za buduće igre saobrazno zadatku koji je sebi postavio da umjetnički živi, i saobrazno cilju čitava njegova života – užitku. Jer žena je „bitak za drugoga“. Kjerkegor nam daje i konkretan primjer gdje se, bitak za drugog najpotpunije i ogleda: „Ovaj bitak za drugog očituje se potpunom u djevici. Žena nije djevičanska i nevina za samu sebe, već samo u svome odnosu prema muškarcu. Moglo bi se reći, da bi žena izvan te relacije bila nevidljiva.’’ Ženski „bitak za drugog“ se ogleda i u zarukama: Jer, „zaruke nisu čin, već samo događaj; ona ne čini ništa nego se nešto čini s njom“.

Rekli smo već da je Kjerkegor igru s Cordelijom počeo još od njihovog prvog susreta. Može se reći popularnim rječnikom da je to bila „Ljubav na prvi pogled“. Zapravo, čini se da je i to jedan od zahtjeva estetske ljubavi. U ovom smislu Kjerkegor piše: „Ako neka djevojka već na prvi pogled ne ostavlja na nas nikakav duboki dojam koji budi ideje, onda ni ne vrije di potruditi se oko nje.“ Kod takve djevojke se, dakle, ne treba zadržavati, jer ona ne rađa nikakvu ideju, ne budi nijednu ideju kod umjetnika. A baš ’’u službi neke ideje’’ Kjerkegor je onaj pravi Kjerkegor: esteta, erotik, umjetnik. Jer, „nedostaje mi ustrajnosti da bih na uobičajeni način prevario neku djevojku. Moja snaga i žilavost se bude, tek kad neka ideja pothranjuje moje čine, kad radim u službi neke ideje. Tek zbog takve ideje postajem sam prema sebi strog i odričem se užitka.“

Dakle, umjetnik je pronašao predmet svog umjetničkog življenja; njegova izvježbana i precizna čula ga nisu prevarila, zaista je Cordelija vrijedna pažnje: „Ah kako je lijepa!“ Filozof je spokojan: „Zar nijesam ljubimac bogova, koji su mi pružili rijetku sreću, da se još jednom zaljubim? Nikakva umjetnost, ni studij ne može nam pribaviti taj dar, to je dar neba“.