Škrinja

ZAPIS: Noć koja je probudila crnogorski mladalački bun

Podgorička petorka na Belvederu

Sep 10, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Monika, Luka, Matija, David i Filip kao da su naslućivaliili im je to srce kazivalo – Grad heroj ponovo brani Crnu Goru. Zoru su dočekali na Belvederu. I nijesu ih kasnije uplašili ni suzavac, ni policija, ni srpski popovi. Razumjeli su i osjetili sve crnogorske prošle vjekove. I nijesu dali na crnogorske buduće vjekove

Reče neko mudriji i stariji da svaki čovjek ima dvije majke: jednu koja ga je rodila, biološki donijela na svijet i drugu – zemlju koja ga je prihvatila. A znamo da je ljubav prema majci bezuslovna, vječna i da nema granica.

Podgorička petorka Monika, Luka, Matija, David i Filip, okupljena u ljubavi prema ,,majci“ Crnoj Gori, spremna je bila da stane u odbranu Cetinja s porukom „Da je vječna Crna Gora“.

Belveder...

Prva godišnjica. Teško je nabrojati koliko je važnih, onih posebnih, crnogorskih pobjeda potpisala i zapisala ova riječ.

Belveder…

Na njemu se prije manje od vijeka okupio progres, pamet i mladost crnogorska. Da kažu i pokažu da će se na tim prostorima, đe se brani Crna Gora, oni pitati. Mnogi nijesu vjerovali, ali – desilo se. Stotinu godina kasnije – 4. i 5. septembra 2021. godine ponovo se dogodio Belveder. Ne samo kao simbol i putokaz već kao novi branik i izazov za Crnu Goru i Crnogorce. I uslijedile su nove zakletve novih generacija za čast i slobodu Crne Gore. I u toj mladosti je ponovljen i probuđen novi inat crnogorski.

Brijest nepokora

Podgorička petorka – Monika, Luka, Matija, David i Filip, zajedno su stari nešto više od jednog vijeka. Ali njih petoro, s jednim vijekom zajedničkih godina, razumjeli su i osjetili sve crnogorske prošle vjekove. I nijesu dali na crnogorske buduće vjekove.

Četvrti i peti dan septembra prošle godine, kada se za sva vremena oročila sramota tadašnje crnogorske vlasti sa naredbama Beograda i Crkve Srbije, imali su desetine i desetine junaka. Malih, velikih, pojedinačnih, kolektivnih, onih u životnom zaletu i u životnom iskustvu. A svi zajedno ispisali su nove, svete stranice crnogorskog bivstvovanja.

Njih petoro iz Podgorice na mene su ostavili poseban utisak. Nasmijanih lica, bez straha i kalkulacije. Đevojka i momci koji ne iščekuju događaje nego im idu u susret. Niko ih nije mogao spriječiti da ne budu akteri događaja na Cetinju. Kao da su naslućivali – Grad heroj ponovo brani Crnu Goru. Dešava se repriza Belvedera iz 1936.

– Moramo biti tu, na braniku Crne Gore – poručili su svojim roditeljima.

Ovo je priča o podgoričkoj petorci na Belvederu.

U crnogorsku prijestonicu su došli zorom 3. septembra 2021. godine i smjestili se u mali stan od dvadesetak kvadrata. Tog petka, oko 20 časova, na Studentskom trgu počeo je najavljeni Svenarodni crnogorski zbor na kojem je petorka iz Podgorice dobro upamtila riječi glumca Zorana Vujovića:

– Na ovom mjestu je nekada stajao brijest. Drvo svih boja i nacija, koje su vrijeme i okolnosti iščupali. Drvo koje je stajalo kao znak naše prirodne ukorijenjenosti u temelje naše države. Toga drveta više nema, ali se ono razgranalo u svima nama. Mi smo danas grane, mi smo danas žile tog korijena. Mi smo danas temelj države i nema toga vjetra koji će ga iščupati. Mi smo hram vjere svoje i nema toga boga, pored Boga živog u nama, koji čvršće iza vjere svoje stoji, koji, dok je Lovćena i Durmitora, dok je Sunca i dok je Grahovca, nikom se ne klanja i nikog se ne boji – poručio je Vujović.

Potom je uslijedila revolucionarna pjesma ,,Po šumama i gorama“, a Studentskim trgom su gromoglasno odjekivali stihovi ,,…Prije ćemo mi umr'jeti nego svoje zemlje dat'“…

Dirljive emocije i neopisivi osjećaj ponosa dao im je dodatnu snagu za događaje koji su slijedili.

Barikada

U subotu ujutro na Dvorskom trgu, petorku iz naše priče dočekale su metalne ograde sa zelenom oznakom ,,mobilneograde.rs - ogradni sistemi“. Građanke i građani su ih momentalno uklonili.

Onda su stali ispred policije u formi ljudskog zida… Đeca su policajcima poklanjala cvijeće, kao simbol mira i ljubavi. Stariji su držali lekcije čojstva i junaštva policijskim starješinama upozoravajući ih da ne smiju da kreću protiv svog naroda...

Neđe oko podne na Dvorskom trgu neko je doviknuo: ,,Okružuju grad!“

Nije bilo druge – stotine okupljenih trkom su pojurile ka kružnom toku. Prolazeći pored Lovćenske vile, skrenuli su u ulicu koja izlazi iz grada i koja ima malu uzbrdicu na kojoj ih je dočekao prvi kordon policije. Nijesu ih zaustavili. Dio građana, koji je poznavao teren, jednostavno je zaobišao kordon, popevši se na brdašce iznad Vatrogasnog doma, a ostali su nastavili naprijed, direktno na kordon policije. Na opšte iznenađenje, policajci su se povukli.

Međutim, nekoliko stotina metara dalje prizor na glavnoj magistrali bio je zastrašujući. Kružni tok bio je preplavljen policijskim štitovima i šljemovima, koji su bili formirani u dva kordona – jedan prije pumpe, a drugi na kružnom toku. Nakon kraćeg razgovora sa glavnokomandujućim policajcem iz tog sektora kod pumpe, bilo je jasno da ne žele da dozvole prolaz prema kružnom toku. Krenuli su prvi suzavci i biber-sprejevi. Ali, građanski otpor je pobijedio.

Nazad nema – moramo naprijed – bila je jedina ideja vodilja demonstranata, koji su bili odlučni da probiju ne samo tu već i svaku drugu blokadu.

– Moramo doći do Belvedera – poruka je koja je građanke i građane vodila.

Probijen je prvi kordon, jer se većina policijskih službenika sklonila u stranu, dok je nekoliko njih, ,,zagriženih“ ostalo u masi da prska građane biber-sprejom i udara pendrecima…

– Okusili smo biber-sprej, a mutnog vida nastavio sam da trčim samo naprijed. Vidio sam da je Matija dobio pendrek po rukama i tijelu. Posljednja blokada na kružnom toku je pred naletom slobode pala, policajci su spuštili štitove i pomjerili se u stranu, što smo u prolazu pozdravili. Neki od nas u euforiji su ljubili i grlili policajce, a vidio sam da nas je više uniformisanih policajaca sa suzama na licu pozdravljalo. Kružni tok je oslobođen. Nakon kraćeg dogovora odlučeno je da polovina ide na Belveder, polovina na Adžića krivinu – prisjeća se godinu kasnije jedan od mladića iz podgoričke petorke.

Oni su se uputili ka Belvederu. Iz obližnjih kuća su nudili vodu, mlijeko i sirće kako bi isprali oči i grlo od suzavca i biber-spreja.

Po dolasku gore viđeli su da je nedaleko skladište auto-guma. Uskoro, uz pjesmu, na cesti na Kruševom ždrijelu postavljena je barikada od guma. Dogovoreno je da mogu proći samo vozila Hitne pomoći i Službe spašavanja.

Naredne sate junaci naše priče proveli su na brdima Belvedera. Noć se polako spuštala i bilo je sve hladnije.

– Odlučili smo da pođemo do stana, ponesemo to što ima toplije odjeće i hrane, jer je bilo izvjesno da ćemo zoru dočekati na Belvederu. Po povratku na slavno mjesto naših predaka, ulogorili smo se između dvije kuće. Belveder je sjajio logorskim vatrama. Sjajio i upozoravao tadašnju crnogorsku vlast da neće pasti i da popovi iz Srbije tuda neće proći. Ogrijani plamenom Belvedera, spoznavali smo prave vrijednosti zbog kojih smo tu. Svaki komad hljeba, sendvič se dijelio na pola – priča naša podgorička ekipa.

Noć iščekivanja

Sati su prolazili u iščekivanju nepoznatog, uz nadu da tadašnja vlast, ipak, neće dozvoliti sramotu.

Kako je vrijeme odmicalo, Belvederom, đe se smjenjivalo hiljade ljudi, smjenjivale su se i svakojake informacije. Svako malo začulo bi se: ,,Evo ih“! Umorni i iznureni, mnogi okupljeni oko vatri, svi bi poskakali spremni za odbranu Cetinja, za odbranu Belvedera. Svi bi odahnuli kada bi se ispostavilo da su to svjetla automobila nekog „od naših“ koji je, ko zna kako, uspio da prođe i zaobiđe policijske barikade od Podgorice i domogne se Kruševog ždrijela… Mnogi su, kako su prepričavali, krenuli pješke ka Cetinju, a u Rijeci Crnojevića su ih čekali mještani i bez riječi ih prevozili do belvederskih barikada…

Sa svitanjem, sunce se probijalo, a u jednom trenutku oblaci su napravili oblik srca. Čulo se – kako to preci pozdravljaju sa neba potomke…

A onda se proširila informacija da je odlučeno da se ustoličenje obavi na Cetinju i da će velikodostojnici Crkve Srbije do Cetinjskog manastira biti transportovani helikopterima Vojske Crne Gore. Neki su se odmah zaputili ka fudbalskom stadionu, vjerujući da će se letilica tamo spuštiti… Pa, da iskažu bunt… Većina je ostala na Belvederu…

PONOVO NA BELVEDERU: 21. maj 2022. (FOTO: Stevo Vasiljević)

Uskoro su pred belvedersku barikadu od Podgorice stigla policijska vozila. Iz „marica“ su izašli „do zuba“ naoružani specijalci.

Njihov pregovarač tražio je da se ljudi sa Belvedera povuku. Odgovoreno mu je sa Kruševog ždrijela, hiljade u jedan glas - ,,Mrš!“. Odjeknule su i detonacije. Ljudi su se uspaničili. Pričalo se kako to policija dinamitom probija brda da bi okružila ,,belvederce“.

U međuvremenu, barikada na Adžića krivini, prilaz Cetinju iz Budve, je pala. Građanke i građani zasuti su suzavcem, a podršku policiji dala je i mehanizacija ,,Car investa“, kompanije doskorašnjeg predsjednika Opštine Budva Marka Bata Carevića…

Mnogi sa Belvedera zaputili su se ka Adžića krivini i Cetinju.

U daljini se čuo zvuk helikoptera… Srpski popovi stigli su u crnogorsku prijestonicu.

Prva odbrana Cetinja – više desetina žena koje su čitavu noć presjeđele na magistrali na Belvederu, spremne da svojim tijelima onemoguće prolaz svečane procesije Crkve Srbije, krenule su ka Cetinju.

Neko je, potom, zapalio barikadu od guma.

Dok su popovi i njihovi branitelji Cetinjskog manastira, specijalna i posebne jedinice slavili intronizaciju, rijeka Crnogorki i Crnogoraca sa Belvedera se spuštala ka svojoj prijestonici, iako je bila obavijena gustim dimom suzavca, šok i fleš bombi… Htjeli su, sa Dvorskog trga, da im poruče da su nedostojni. I oni i njihov novoustoličeni mitropolit.

Majke uvijek znaju

– Ovo je naša pobjeda, Belveder nije pao – bodrio je jedan stariji čovjek đevojke i mladiće koji su ogorčeni, spuštenih glava, hitali ka gradu…

Pucnji ispaljenih patrona suzavca su odjekivali, gusti bijeli dim izvirao je iz svake ulice oko Dvorskog trga i gradskog jezgra… U svakoj ulici makar po pet-šest policajaca ispaljivali su suzavac na sve što bi se mrdnulo… Bilo je povreda i od gumenih metaka…

I naša podgorička ekipa, nagutana suzavca, nije imala kud. Morali su naći način da se domognu iznajmljenog stana…

– Svi smo ćutali… Tata je počeo da nam priprema obrok, iako nikome od nas nije bilo do jela. Matija je zanijemio, toga dana nijesam čuo ni riječi od njega. David je bio zabrinut jer je čuo da su mu roditelji na Cetinju, a on je sve vrijeme mislio da su na sigurnom – u Podgorici. Luka i Monika su pokušavali da budu racionalni, ali emocije nije bilo moguće sakriti – priča nam filip, jedan iz ekipe.

Prvo je, dodaje kroz osmijeh, morao da se javi majci, da joj kaže da je dobro.

FOTO: Stevo Vasiljević

– Zvao sam je sa očevog telefona. On joj je čitave prethodne noći govorio kako sam ostao u stanu, da sam zaspao od umora… Ali ona je tog jutra na portalima viđela sliku sa Belvedera. Prepoznala me i insistirala da me čuje. Za fotografiju nijesmo znali ni tata, ni ja. A majka je znala da sam sve vrijeme bio na Belvederu, ali ćutala je na tatinu priču… Majke uvijek znaju, osjećaju – priča Filip.

Belveder pao nije, a mlada petorka iz Podgorice je nepokolebljiva – poručuju da – đe god da budu – ovaj grumen zemlje koji se Crna Gora zove, braniće bez izuzetka.

Filip, David, Luka, Matija i Monika – crnogorska su mladost slobodi i državi vjerna. I nijesu ih uplašili ni policija, ni srpski popovi.

Te belvederske noći stasali su zanavijek u crnogorske slobodare. U našoj prijestonici, u crnogorskoj riznici slobode. Tamo đe je 5. septembra 2021. godine pala anticrnogorska vlada, kada je potpisala svoju sramotu i poraz svoje politike!