Uvod                                                                                                                                                             

„Neću ništa od žene, što ne bi u najstrožijem smislu riječi bio dobrovoljan dar. Zavodnik moga stila mora djevojku tako zaluditi, da više ne vidi ono što on neće da ona vidi; on se mora tako utkati u nju, da sve, što on hoće, tako reći, ona sama traži. Tko to ne umije diletant je čije užitke prezirem: to je zavodnik. Ja to nisam. Ja sam esteta, erotik, koji poznaje najskrivenije poente ljubavi, koji u ljubav vjeruje kao u neku religiju, ali koji nastoji da sačuva svoje privatno mišljenje, da nijedna ljubavna avantura ne smije trajati dalje od pola godine, a da se veza gasi, čim je uživano i ono poslednje. Znam, pa i odviše dobro, da je biti ljubljen, iznad svega biti ljubljen, najviši užitak, i da je takav užitak isključivo pravo umjetnika“.[1]

S pravom Vujadin Jokić primjećuje: ''Čini se da je Kjerkegor dosta jasno kazao šta je u stvari njegov dnevnik zavodnika, i time pomogao da ovo djelo bolje shvatimo.’’[2] U prilog ove tvrdnje ide i prethodno citirani Kjerkegorov tekst, u kome se umjetnik odlučno distancira od zavodnika u običnom smislu riječi i uobičajenog zavodništva kojega je kao oblik čovjekovog ovozemaljskog realnog bitisanja uzdigao do umjetničke ravni, do ravni mogućnosti i stvarnosti! umjetničkog življenja. Zavodnik tog njegovog specifičnog, sasvim osobenog, umjetničkog stila je za običnog zavodnika suviše bespredmetan. Distancirajući se i opredjeljujući tako, Kjerkegor nam ujedno jasno i do kraja razotkriva i pokazuje sopstvenu ličnost, ličnost estete, erotika i umjetnika.[3]

Kjerkegor piše: „Pisac je sebi postavio zadatak, da živi pjesnički. Imao je visoko razvijeni organ, da iznalazi ono zanimljivo i gdje bi to našao, znao je svoje doživljaje pjesnički oblikovati.’’

Pisac je odlučio, postavio sebi za cilj, da živi umjetnički. Šta to znači? I uopšte, šta znači umjetnički živjeti? I da li je moguće umjetnički živjeti, u sirovoj, krutoj, shematiziranoj, ukalupljenoj, prozaičnoj, životnoj svakodnevici? Da li se, dakle, kao takav, život može umjetnički živjeti, izgrađivati kao umjetničko stvaralaštvo, stvaranje, djelo? Jer, kako piše Vujadin Jokić – ''i objekt-predmet je u situaciji umjetničkog, čistog umjetničkog doživljaja''.

Kjerkegor je umjetnik, pa je zanimljivo vidjeti njegovo shvatanje estetskog. Po njemu estetsko pripada trenutku, a može pripadati trenutku, zbog toga što je sazdano od čula, što je shvaćeno u smislu čulnosti, „klasičnog značenja čulnosti“ kako piše Vujadin Jokić.

Za Kjerkegora je žena neiscrpna građa za razmišljanje i posmatranje. Ko se toga ne drži, „koga ne draži taj studij“, taj, smatra umjetnik, nije i ne može biti esteta, „bio on tko mu drago“.

Ono božansko lijepo, za ovog filozofa, u estetici je da se bavi lijepim: umjetnošću i ženom. Dalje, on smatra, da „estetičar koji estetiku smatra svojom profesijom i koji čak u profesiji vidi pravi povod sam je sebe (eo ipso) izgubio“. Takav estetičar, po njemu, ne bi se mogao radovati npr. dječjem divljenju.

Vidjeli smo da je Kjerkegor postavio sebi za zadatak da živi kao umjetnik. On piše: „Umjetnik slika svoju dragu, kipar je oblikuje u kamenu, ja činim to isto u duhovnom smislu. Jedina je moja prijevara što ona sama ne zna da uzimam njenu sliku.“

Umjetnik slika dragu, oblikuje, stvara, sve „u duhovnom smislu“, on je duhovni skulptor osobite vrste. Jedina je njegova prevara što ne obaveštava svoju „dragu“ da je postala predmet njegovog umjetničkog rada i stvaranja njegovog estetskog užitka.

Zaključuje se iz svega ovoga, da je Kjerkegor umjetnik posebne vrste. Predmet njegovog umjetničkog stvaralaštva u „Dnevniku zavodnika“, tom svojevrsnom misaonom igrokazu, jeste Cordelija. Ona je „ono zanimljivo“ koje je umjetnik pronašao svojim visoko razvijenim organom i svojim talentom. Svoju igru Johannes (glavni literarni lik iz ’’Dnevnika zavodnika’’)  s Cordelijom počinje od njihovog prvog susreta.  (nastavlja se)